Plavo tijelo bez nogu i ruku. Lice mu je u zavojima. Žena sjedi u mračnoj sobi pored kreveta. Iz natpisa saznajem da je to ukrajinski vojnik koji je izgubio udove i vid. Ali preživio je. Njegova supruga sjedi pored njega.
Ne znam mogu li pronaći ovu fotografiju na internetu. Ali to je onaj koji mi se najviše urezao u sjećanje na tisuće ratnih fotografija koje su novinari snimili tijekom dvije tragične godine koje su započele punom ruskom agresijom na Ukrajinu. Još jedna fotografija, koja je također obletjela svijet, također će zauvijek ostati sa mnom. Prikazuje posljedice ruskog raketnog napada na Dnjepar u siječnju 2023. Visoko u ruševinama ruševne stambene zgrade, u blizini poderane kade, sjedi mlada, uplakana žena koja je čudesno preživjela. U danima koji su uslijedili, saznali smo više o njoj. Zove se Anastazija, a njezin partner Vlad bio je vojnik i poginuo je na fronti.
Ratni umor
Svako jutro otvaram stranice ukrajinskih medija. “U Odesi je troje ljudi ubijeno kao rezultat napada bespilotnih letjelica Shahed” – obično dan počinje takvim informacijama. Ukrajinski novinar s kojim sam se dopisivao napisao je prije nekoliko dana ispričavajući se što nekoliko sati nije odgovarao na moje poruke: “Morao sam se oporaviti od granatiranja. Osim toga, imam djecu kod kuće, nisu išla u školu jer su prozori škole razneseni udarnim valom.” Još uvijek ne znam prave riječi za ovakve situacije.
Kad sam primio ovu vijest, sjetio sam se članka za Dan djeteta, objavljenog u Ukrajinskoj pravdi. Jedna od urednica ispričala je kako uči svoju djecu da žive u glavnom gradu zemlje, iznad kojeg lete neprijateljske rakete. I u tom procesu on kroti svoj strah. Dakle, izračunala je da je u Kijevu u to vrijeme rizik od smrti uslijed prometne nesreće, na primjer, udara automobila, još uvijek bio mnogo veći nego od ruske rakete ili njezinih fragmenata. I odlučio sam zadržati tu svijest.
Od prijatelja čujem da su kronično neispavani. U jesen se rusko granatiranje pojačalo, sirene za zračni napad oglašavale su se svake noći i spuštali su se u skloništa, kao u prvim danima rata punih razmjera. Onda su se vratili, pa su potonuli, pa su se vratili. Iako rakete i bespilotne letjelice iz Rusije ponekad padaju ispred njihovih domova, mnogi Ukrajinci više nemaju snage sakriti se. Spavaju na podu, u hodnicima i kupaonicama, jer ta mjesta daju najbolje šanse za preživljavanje ako se zgrada nađe pod vatrom. Ovako izgleda umor od rata, koji je za Ukrajinu postao svakodnevna stvarnost.
Rat nije trebao dugo trajati
Međutim, za one koji žive u zoni fronta, problemi Lavova ili Kijeva izgledaju kao bajka. Tamo se događa pravi pakao, a smrt, strah i patnja su se tamo zauvijek nastanili.
Prije dvije godine nismo htjeli vjerovati da će ovaj rat potrajati. Bilo je previše šokantno, previše nepravedno, previše okrutno da ne bi ulijevalo nadu da će netko ili nešto konačno zaustaviti ovo ludilo. Ali to se nije dogodilo i danas svjedočimo ratu bez jasnog i sažetog kraja. To je paradoks prvih mjeseci nakon ruske invazije punih razmjera. S jedne strane, bilo je toliko tragedija, poput ruskih zvjerstava u Buči, Irpinu, Borodyanki i agonije u Mariupolju, a s druge strane, bilo je toliko vjere u dobar kraj, entuzijazma i međunarodne solidarnosti.
Danas naše društvene mreže više nisu pune besmislenih videa o nespretnim ruskim vojnicima, više ne dijelimo Rusiju i ne pratimo smrtonosne bolesti ruskog diktatora. Dvije godine kasnije, također znamo da ukrajinsko junaštvo, kojem smo se toliko divili 2022., ima visoku cijenu. Vojnici to plaćaju svojim životima, zemlja to plaća trajnom krizom, a buduće generacije ukrajinskih žena i muškaraca vjerojatno će platiti generacijskom traumom. Dvije godine kasnije, ukrajinski rat koji se brani od Rusije više ne nalikuje herojskom ustanku, već iscrpljujućem i nezahvalnom titanskom djelu, čiji rezultati ostaju neizvjesni.
Borba za državu
Ukrajinska vojska na fronti bori se za očuvanje ukrajinske državnosti, iako je vojna podrška saveznika slaba, a prijetnje iz inozemstva od strane Donalda Trumpa, u kombinaciji sa sebičnim stavom dijela Republikanske stranke, koja je blokirala paket pomoći Kijevu, izazivaju veliku zabrinutost zbog daljnjeg tijeka neprijateljstava.
Ukrajinsko gospodarstvo bori se za opstanak. Kad sam prije manje od godinu dana razgovarao s kijevskim biznismenom u tiskarskoj industriji, on je iskreno priznao da sa stajališta profitabilnosti aktivnosti njegove tvrtke nemaju smisla. Ali ekonomski cilj ustupio je mjesto socijalnom, jer daje i njemu i njegovim zaposlenicima osjećaj relativne stabilnosti, razlog da ujutro ustanu iz kreveta. Osjećaj dužnosti i potražnjeA imati pouzdano sidro u opasnoj stvarnosti dominira željom za ostvarivanjem profita.
Ukrajinska vlada i ukrajinsko civilno društvo također se bore, ponekad rame uz rame, a ponekad jedni protiv drugih. Povjerenje u državne strukture narušavaju korupcijski skandali koje redovito razotkrivaju istraživački novinari, a koji se odvijaju na najvišoj razini, posebno u Ministarstvu obrane. Korupcija, kao i prije ruske agresije, i dalje je jedan od najvećih problema Ukrajine. Zapadne institucije i strukture zahtijevaju od kijevskih vlasti da ulože konkretne napore u borbi protiv nje, ali u ratnim uvjetima, koji uvijek djeluju kao katalizator korupcije, teško je postići izvanredne rezultate. Stoga su do sada novinari i aktivisti u tome učinkovitiji od posebno imenovanih državnih službi. Primjer korupcije savršeno pokazuje klinč u kojem se Ukrajina nalazi, a za koji se u uvjetima redovitog rata koji je zahvatio sve sfere života očekuje da poboljša funkcioniranje državnih institucija, decentralizira i ubrza procese demokratizacije. Rat tradicionalno uzrokuje suprotne trendove, a danas Ukrajina pokušava kombinirati ta dva vektora. Stabilizaciju krhkog sustava moglo bi prvenstveno postići informirano, organizirano civilno društvo.
Podrška eroziji
Na drugu godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu u Poljskoj svjedočili smo eroziji potpore koja je u veljači 2022. izazvala veliki javni preokret u našoj zemlji. Tada mi se činilo očitim da će prije ili kasnije to morati nestati, da ćemo se vratiti vlastitim poslovima, inflaciji, otplatama kredita ili unutarnjim političkim borbama u kojima smo, bojim se, bili neopozivo zaglibljeni. Ali u isto vrijeme, bio sam uvjeren da je podrška Ukrajine u obrani od Rusije, diktirana raison d’état, konsenzusom velike većine političkih snaga i javnosti, naš prioritet. 22. veljače je datum koji će mi zauvijek ostati u sjećanju kao potres u svijetu kakav sam poznavao. Trenutak kada bi Rusija uspjela pokoriti Ukrajinu bio bi njezin kraj.
Prosvjedi poljoprivrednika i prijevoznika koji su se održali na poljsko-ukrajinskoj granici izgledali su kao foto-negativ tih slika prvih dana i tjedana nakon početka rata punih razmjera, kada su se tisuće volontera, uz potporu nevladinih organizacija, lokalnih vlasti, kao i poljskih službi, okupile kako bi pružile najbolju moguću skrb ukrajinskim izbjeglicama koje su stigle u Poljsku. Otvorili smo granicu što je moguće šire kako bi svatko kome je potrebna mogao pronaći utočište u Poljskoj.
Danas su razne razočarane profesionalne skupine pretvorile ukrajinsku granicu u instrument političkog pritiska. Njihovo razočaranje je legitimno, kao i protest na koji svatko od nas ima pravo braniti svoja prava i interese. Međutim, običnim Poljacima postaje sve teže razumjeti o čemu se radi u ovom prosvjedu, koji se zahtjevi postavljaju i kako se oni mogu provesti. Zašto poljoprivrednici prosvjeduju ako je vlada Ujedinjenih prava uvela ograničenja na uvoz ukrajinskih proizvoda još u travnju prošle godine? Jesu li žitarice i uljane repice koje bacaju na željezničke pruge morale prolaziti kroz Poljsku u tranzitu ili se još uvijek prodaju na domaćem tržištu? Kako je Zeleni plan povezan s problemom robe koja ulazi na europsko tržište iz Ukrajine? Je li činjenica da je cijena nafte pala s 10 zlota na 4 zlota rezultat jeftinijih ukrajinskih sirovina? Je li moguće konzumirati ovo ulje kada odasvuda čujemo da je ukrajinska hrana otrovna? Hitno su nam potrebni odgovori na ova i druga pitanja, koja se umnožavaju prije nego što se u društvu proširi osjećaj da je Ukrajina krivac za sve naše nevolje, a ultraradikalni slogani na agrarnim prosvjedima, poput poziva Putinu da se pozabavi Ukrajinom i Bruxellesom, uđu u mainstream društva.
Da, pregovori s Ukrajinom o trgovinskim pitanjima nikako nisu laki. Kijev je odlučio boriti se za najbolje uvjete za sebe. Teško je očekivati da će argument rata prestati igrati ulogu u tim pregovorima kada se u Ukrajini vodi rat i kada je u pitanju postojanje države kao takve. Takva bi se pitanja trebala rješavati na radnoj razini i tamo bi trebalo razviti odgovarajuće pravne lijekove. Međutim, moramo imati na umu da bez Ukrajine svaki prosvjed – bilo od strane poljoprivrednika ili drugih industrija i profesionalnih skupina – može biti besmislen.
Potrebni su nam simboli i nova solidarnost
Kao odgovor na izvješća o događajima na prosvjednom skupu poljskih poljoprivrednika, koji se održao nekoliko dana prije godišnjice ruske agresije, Volodimir Zelenskij pozvao je poljske vlasti da se hitno sastanu na granici. Donald Tusk je odgovorio da će se sastati s ukrajinskom vladom. Ali kad je to bilo planirano, to jest, krajem ožujka. Nažalost, front i ruske ofenzivne akcije nisu dopustile da se taj datum ispoštuje.
Poljski premijer je tada rekao da neće biti sastanka na granici, jer “ne treba nam simbolika u našem odnosu”. Tusk je dodao da “cijeli svijet vidi koliko smo odlučni pomoći Ukrajini i da više nisu potrebni djela solidarnosti”.
Istina je da Donald Tusk redovito naglašava potporu Ukrajini, barem na konferenciji za novinare s Ursulom von der Leyen, koja je došla u Varšavu najaviti ceremoniju deblokade sindikalnih fondova. Ali istina je i da Donald Tusk nikada nije cijenio važnost simbola u javnom životu, a zatim je nehotice stvorio simbol u kojem je njegov stav sažet, naime čuvenu “toplu vodu u slavini” (Ciepła woda w kranie – inicijativa poljskog premijera, koja je u društvu bila žestoko kritizirana zbog svoje populističke prirode – za nas). To nije bila najpametnija politika.
Zato se čak i sada u osnovi ne slažem s Donaldom Tuskom. Čak i ako iza njih stoji nepremostiva ekonomska konkurencija ili neizbježne međuljudske napetosti, čak i ako se zbog njih pojave nove poteškoće, u poljsko-ukrajinskim odnosima danas su nam zaista potrebni simboli koji će nam kao cijelom poljskom društvu pokazati smjer i podsjetiti nas tko nam je prijatelj, a tko neprijatelj.
Međutim, slažem se da nam ne trebaju “očita djela solidarnosti”. Danas, u našim odnosima s Ukrajinom, s našim susjedima ukrajinskog podrijetla ovdje u Poljskoj i s ukrajinskim društvom općenito, potrebna nam je formula Nove solidarnosti koja se temelji na podršci u dugom ratu. I o otpornosti poljskog društva.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: «Trzymajmy się razem, nie dajmy się podzielić!»
