Nedavno je u prostor YouTubea ruskog govornog područja probio prilično velik filmski projekt – dokumentarac “Neprošlo vrijeme” (“Neprošlo vrijeme”) redatelja Jana Wizinberga, kreativnog direktora međunarodne tvrtke Lorem Ipsum, koji surađuje s ruskim Jeljcinovim centrom. Film govori o turbulentnim 1990-ima u Rusiji, iako je u prvoj epizodi dosta vremena posvećeno Gorbačovljevoj perestrojki druge polovice 80-ih.
Jasno je da je film uglavnom pro-Jeljcin, iako možete vidjeti i uravnoteženu kritiku prvog ruskog predsjednika. Stoga se ovaj projekt može shvatiti kao “dostojan odgovor” na dokumentarni film “Izdajnici” (“Izdajnici”), koji je kreirala oporbena Ruska zaklada za borbu protiv korupcije, a koji je bio oštra kritika i samog Borisa Jeljcina i njegove pratnje, čiji su mnogi predstavnici postali vođe ruske oporbe u egzilu.
Ali svađe i podjele u modernom ruskom oporbenom pokretu trenutno nas malo zanimaju, makar samo s obzirom na praktički zanemariv utjecaj ruske opozicije na trenutnu političku situaciju u samoj Rusiji. No, želio bih skrenuti pozornost na nekoliko zanimljivih (ili bolje rečeno slabih) trenutaka u filmu “Unpast Tense”. Na primjer, propusti u seriji o oružanom sukobu između ruskog predsjednika Jeljcina i Vrhovnog sovjeta Ruske Federacije (tada se ruski parlament još uvijek tako zvao) u jesen 1993. godine. Podsjećam da je završio tenkovskim napadom na “Bijelu kuću” (kako se zvala zgrada ruskog parlamenta).
U ovoj seriji spominje se da su “naoružani i borbeno očvrsli Pridnjestrovljani” stigli pomoći ruskim zastupnicima. Zanimljivo je, film je film od deset epizoda, detaljno opisuje sve važne događaje 90-ih, a onda odjednom – ups, niotkuda, neki Pridnjestrovci s oružjem i borbenim iskustvom. Gledatelj, koji prije nije bio posebno zainteresiran za povijest raspada SSSR-a i koji bi pokušao izvući sve informacije o tim vremenima iz ovog temeljnog filma, uopće bi bio zapanjen. A sve zato što su kreatori filma sramežljivo propustili nezgodan trenutak za Rusiju i za samog Borisa Jeljcina o prvom hibridnom ratu koji je Ruska Federacija vodila na teritoriju neovisne Republike Moldavije 1992. godine. Da, da, ista liberalna i demokratska Jeljcinska Rusija, koja još nije imala vremena pravilno napustiti uniju, već je već slala svoje “ikhtamnete” u Pridnjestrovlje, provocirajući tamošnje separatističke akcije, financirajući rat, naoružavajući militante koji su se trebali boriti s legitimnom moldavskom vladom. A već 1993. godine “Pridnjestrovci”, njegovani i naoružani Jeljcinovim režimom, stigli su u Moskvu kako bi se borili s istim Jeljcinom.
Sljedeća takva epizoda u filmu, koja je trebala zapanjiti pažljivog gledatelja, odnosila se na prvi čečenski rat. Govori o apsolutno katastrofalnom oklopnom napadu u Groznom u prosincu 1994. Čečenska milicija je tada pucala na rusku ofenzivnu jedinicu gotovo kao u streljani, lansirajući je u središte grada. Uništeno je oko četiri stotine tenkova i oklopnih transportera. Tisuće ruskih vojnika je ubijeno i ranjeno, a stotine su zarobljene.
Bilo bi logično da autori filma objasne: odakle čečenskim milicijama svo to oružje da potpuno porazi rusku tenkovsku armadu? I od samog “hibridnog rata” koji je Jeljcinova Rusija vodila protiv Gruzije na teritoriju Abhazije 1992.-1993. A kako i sami ne bi previše zasjali, Rusi su ispred sebe stavili Čečene, pretvarajući se da se tamo bore po vlastitom nahođenju, “za slobodu naroda Kavkaza”. Zapravo, čečenske militante naoružalo je rusko Ministarstvo obrane, a obučavali su ih instruktori iz Ministarstva sigurnosti, prethodnika FSB-a.
Poznato je da je ključnu ulogu u abhazijskom ratu i pobjedi abhazijskih separatista nad Oružanim snagama Gruzije odigrao “abhazijski bataljon” (“bataljon” je čisto konvencionalna oznaka, zapravo je ova borbena jedinica brojala više od pet tisuća vojnika) pod zapovjedništvom Šamila Basajeva. Da, isti Basajev, koji će kasnije biti nazvan “teroristom broj jedan” u Rusiji. Upravo je Šamil Basajev s dvjesto svojih boraca izveo odvažan napad iz Čečenije u Budionovsk u lipnju 1995., uzeo nekoliko tisuća talaca, držao ih u lokalnoj bolnici, spretno odbio sve napade ruskih specijalnih snaga i na kraju ispunio svoj ultimatum ruskih vlasti. A ultimatum je bio sljedeći: kraj rata u Čečeniji i povlačenje svih ruskih trupa odatle.
Zašto se sada sjećamo Basajeva, koji je umro 2006. godine? Umro je, ali su njegovo ime i sjećanje na njega neočekivano izazvali mali međunarodni sukob. A između koga? Između Rusije i samoproglašene i nepriznate “Republike Abhazije” pod njezinom kontrolom, koja ostaje međunarodno priznati teritorij Gruzije. SaznajPrimijećeno je da Abhazi još uvijek cijene i poštuju svog “nacionalnog heroja” Šamila Basajeva. Nije ih briga što Rusija ima najnegativniji stav prema njemu, prema sjećanju na njega, što je čak i nakon Budjonovska organizirao niz terorističkih napada visokog profila na ruskom teritoriju s brojnim žrtvama. A u Državnom muzeju Abhazije, obnovljenom 2012. nakon rata ruskim novcem, cijela izložba pod nazivom “Heroj Abhazije” posvećena je Basajevu, te je, sukladno tome, njegov portret visio na istaknutom mjestu.
Zanimljivo je da je izložba posvećena Basajevu organizirana prije više od deset godina, ali tek sada su je Rusi primijetili i jako ogorčili. Isprva su se informacije o tome pojavile na kanalu Hard Blog Telegram, a zatim su o tome počeli pisati ruski z-blogeri, provladini politolozi i aktivisti. Svi su izrazili svoje duboko ogorčenje zbog činjenice da su gotovo njihovi domaći Abhazi veličali “terorista”.
Ali Abhazi nisu namjeravali tako lako odustati od odavanja počasti Basajevu. Uprava muzeja izjavila je da neće fotografirati dok se ne donese službeni dekret kojim se militantu oduzima titula Heroj Republike. “Tijekom Domovinskog rata naroda Abhazije pomogao nam je poraziti vojsku Državnog vijeća Gruzije. On je dio naše povijesti. Nećemo ga sami fotografirati”, rekli su iz muzeja.
Na kraju je došlo do državnog protesta. “Smatramo da je demonstracija portreta Sh. S. Basajeva u izložbi Državnog muzeja Abhazije neprihvatljiva”, navodi se u priopćenju ruskog veleposlanstva u Abhaziji.
Abhazi su se malo opirali, ali na kraju su se morali pokoriti, jer se nepriznata Abhazija u vojnom i financijskom aspektu temelji isključivo na pomoći Rusije. Nekadašnji biser kavkaskog Crnog mora odavno je izgubio status međunarodnog odmarališta. Obalni gradovi propadaju bez turista, nekoć bujni sanatoriji propadaju, restorani bankrotiraju. Takva je sudbina gotovo svih separatističkih formacija koje je Rusija izazvala da poduzmu secesionističke korake.
