U Rusiji su odlučili vratiti proces rehabilitacije onih koje je komunistički režim nezakonito represirao. Glavni državni odvjetnik Rusije Igor Krasnov već je pripremio i objavio nalog za reviziju odluka o rehabilitaciji žrtava sovjetske represije, koje moderna ruska država smatra “izdajnicima domovine”, krivima za teške i posebno teške zločine, “ratnim zločincima” i “suučesnicima nacista”. Sada će tužiteljstvo morati “kontinuirano organizirati rad na identifikaciji i poništenju” odluka o rehabilitaciji i oslobađanju “osoba krivih za počinjenje teških i posebno teških zločina, ratnih zločina, zločina protiv mira i čovječnosti”.
S jedne strane, ovaj pokušaj Putinovog režima da se osveti novijoj povijesti izgleda prilično smiješno. S druge strane, to je sasvim logično u kontekstu događaja posljednjih godina. Prekrajanje udžbenika povijesti, uklanjanje svih nezgodnih trenutaka za Kremlj, proglašenje povijesno-obrazovnog društva “Memorijal” gotovo terorističkom organizacijom, radikalna revizija politike sjećanja – sve je to usmjereno na “povezivanje” jačanja ideoloških temelja trenutne politike Kremlja. Iz ideološkog koncepta, svi ostaci liberalizma i demokracije pečeni su užarenim željezom, čije je sjeme, iako iskrivljeno i koso, još uvijek posijano u glavama Rusa, počevši od vremena Gorbačovljeve perestrojke pa sve do Jeljcinovog liberalno-reformističkog razdoblja.
Sjećate li se tko je živio za vrijeme perestrojke, kako ste shvatili da se stvarno nešto mijenja, da izjave o glasnosti nisu prazne parole? U slučaju da ste zaboravili, podsjetit ću vas: od prvih publikacija u časopisu “Ogonyok” koji je uređivao Vitaly Korotych, u novinama “Moskovskie Novosti”, takozvani debeli časopisi članaka o povijesnim temama, gdje su događaji Staljinove ere predstavljeni iz drugačijeg kuta nego što smo navikli čitati u “Kratkom tečaju povijesti KPSS-a”. U školama, institutima i sveučilištima ideja o “intenziviranju klasne borbe” bila nam je usađena u glavu. Sigurno smo znali da je naše blagostanje, naš put prema “svijetloj budućnosti”, spriječen raznim kameno-zinovjevcima, buharin-trockistima i drugim antizinovjevskim razaračima.
Iz navedenih članaka postupno smo počeli shvaćati (oni koji prije nisu slušali neprijateljske glasove, koji nisu čitali samizdat, koji nisu imali sreće da su imali roditelje koji su nam mogli reći tek nešto više od udžbenika povijesti) da su nam učitelji u školama, učitelji u institutima, partijski vođe, spikeri na TV-u, razni agitatori i propagandisti otvoreno lagali. Da je sva povijest koju smo proučavali lažna, da su sve vrijednosti lažne, da su svi ciljevi diskreditirani. Ljudima koji nisu iskusili ta vremena u svojoj svjesnoj dobi teško je shvatiti kakva se upečatljiva kolektivna svjesna transformacija događala u to vrijeme, kroz kakvu smo katarzu prolazili.
Saznali smo da je, na primjer, “neprijatelj naroda, fašist i izdajnik” Nikolaj Buharin zapravo bio “miljenik partije”, kako ga je nazvao Vladimir Lenjin (u doba perestrojke još uvijek se smatrao nepokolebljivim autoritetom). Da Grigorij Zinovjev, Lav Kamenev, Lav Trocki, itd., nisu bili “fašisti, teroristi, njemačko-japanski špijuni”. I dalje su zaslužili strogu kaznu, ali za druge zločine – za takozvani Crveni teror, ali to je druga priča.
Učili smo o nevino osuđenim i pogubljenim ukrajinskim kulturnim ličnostima, piscima, glumcima i umjetnicima. Čuli smo za pogubljenu renesansu. Rečeno nam je strašno o Holodomoru. Sve ove svjesne transformacije na kraju su dovele do “slobode kao svjesne potrebe”, do nevoljkosti da se čeka da nam rukovodstvo Kremlja preda demokraciju u komadićima, kao da bacamo kost po kost gladnom psu. Na kraju nas je to dovelo do neovisnosti. I zanimljivo, Rusi također.
A jedan od kamena temeljaca tih demokratskih promjena bila je rehabilitacija žrtava komunističke represije. Taj je proces djelomično započeo u drugoj polovici 50-ih godina prošlog stoljeća tijekom Hruščovljevog odmrzavanja. Zatim je zaustavljen na tri desetljeća i nastavljen tek u doba perestrojke.
Politbiro Centralnog komiteta KPSS-a pod vodstvom Mihaila Gorbačova usvojio je 11. srpnja 1988. rezoluciju “o dodatnim mjerama za dovršetak posla vezanog uz rehabilitaciju onih koji su neopravdano potlačeni 1930-ih, 1940-ih i ranih 1950-ih”. Tužiteljstvo SSSR-a i KGB SSSR-a dobili su upute da nastave s radom na preispitivanju slučajeva osoba potlačenih 1930-ih i 1940-ih u vezi s lokalnim vlastima. A 16. siječnja 1989. godine Vrhovni sovjet SSSR-a odobrio je dekret kojim su poništene “izvansudske odluke koje su u razdoblju 1930-ih i ranih 1950-ih” donijele zloglasne “trojke”.
Proces se nastavio pod predsjedanjem Borisa Jeljcina. Nije ga zaustavio ni dolazak Vladimira Putina u Kremlj. U to je vrijeme proces čak zablistao i drugim bojama: započela je rehabilitacija članova “bijelog pokreta”, pa čak i kraljevske obitelji.
Posljednji pokreti za rehabilitaciju u Rusiji dogodili su se u proljeće 2014., nakon okupacije i aneksije Krima. Kako bi pobudio simpatije među krimskim Tatarima, Putin je potpisao dekret “O rehabilitaciji krimskih Tatara i drugih naroda koji su patili od Staljinovih represija na Krimu”.
A evo i pitanja: zašto sadašnje rusko vodstvo želi vratiti proces rehabilitacije u nazouspit? Kakvu su prijetnju Putin i njegovi pristaše vidjeli u činjenici da su ljudi koje je komunistički režim nepravedno represirao proglašeni nevinima? Kako režim može koristiti ukidanju ove rehabilitacije?
Ovdje se može vidjeti nekoliko razloga. Prije svega, treba podsjetiti da je naredba ruskog tužiteljstva o preispitivanju odluka o rehabilitaciji, spomenuta na početku, bila izravna posljedica naredbe Vlade Ruske Federacije br. 1564-r od 20. lipnja “O izmjenama i dopunama koncepta državne politike o održavanju sjećanja na žrtve političke represije”. U novoj verziji Koncepta formulacija je postala toliko pojednostavljena da je nemoguće razumjeti tko je točno izvršio represije, tko je za njih odgovoran, što su točno bili, koga i koliko su utjecali. Iz nje je nestala ključna izjava da “Rusija ne može u potpunosti postati država kojom upravlja vladavina prava i preuzeti vodeću ulogu u svjetskoj zajednici bez ovjekovječenja sjećanja na milijune svojih građana koji su postali žrtve političke represije”. Umjesto toga, bilo je optužbi o “nacionalnim interesima” zbog kojih su te represije provedene, “jačanju tradicionalnih duhovnih i moralnih vrijednosti” i zaštiti društva od “destruktivnih informacija i psihološkog utjecaja”.
Ali što je najvažnije, spominjali su se “baltički i ukrajinski nacisti, izdajnici domovine i pripadnici podzemnih nacionalističkih formacija”. Nakon ovih formulacija postaje jasno zašto su potrebni svi ti napori. Sveto je još jednom podsjetiti na “fašizam-nacizam” u Ukrajini, s kojim Rusija trenutno vodi “sveti rat”, kako bi se osudile baltičke države koje pomažu “kijevskom režimu”.
Ali to nije jedini, a možda i glavni razlog otkazivanja rehabilitacije. Putinova Rusija nastoji potpuno diskreditirati Gorbačovljevu perestrojku i Jeljcinovu demokratizaciju, tako da Rusi odbace misli o povratku u te slobodoumne ere. Tako da u njihovoj pozadini Putinova diktatura izgleda kao svijet prosperiteta. U tu svrhu, sve što je učinjeno u to vrijeme, a time i rehabilitacija komunističkih represija, postupno se dovodi u pitanje u Rusiji.
Iako, pretpostavljam, to nije glavni cilj. Ukidanje rehabilitacije doprinosi (koliko god tautološko zvučalo) rehabilitaciji tog doba, ere masovnih staljinističkih represija. Kažu da je bilo “nekih ekscesa”, ali općenito, ništa se zlo nije dogodilo, put je odabran sasvim ispravno i to je bio jedini način djelovanja u doba intenziviranja klasne borbe. A žrtve represije krive su same za sebe. Kao što je lik Vladimira Vysotskog tvrdio u kultnoj sovjetskoj TV seriji “Mjesto susreta ne može se promijeniti”, “nema kazne bez krivnje!”.
Odnosno, u glave ruskog stanovništva stavlja se jednostavna teza: nema ništa loše u represiji ako se provodi za dobrobit države. A država u Rusiji je, naravno, Putin. Razumijete li kamo sve ide? Zbog toga, prije ili kasnije, Putinu neće biti dovoljno da ima ograničeni teror, one izolirane represije koje se provode protiv predstavnika civilnog društva, čak i ako ga u Rusiji praktički više nema. Nezadovoljstvo Rusa ratom, sankcijama, socijalnim nemirima, izolacijom zemlje, pa čak i blokadom Youtubea prije ili kasnije rezultirat će masovnim nezadovoljstvom vlastima i masovnim prosvjedima. I ovdje su masovne represije neophodne.
