Ruski diktator Vladimir Putin još jednom je uplašio svijet govoreći o nuklearnoj katastrofi. Nije li tako “uplašen”? Pokušajmo to shvatiti.
Tako je u srijedu, 25. rujna, Putin govorio na sastanku stalnog sastanka ruskog Vijeća sigurnosti o nuklearnom odvraćanju. Predložio je “prilagodbu pristupa i ažuriranje temelja državne politike u području nuklearnog odvraćanja”.
Konkretno, šef Kremlja smatra potrebnim proširiti popis vojnih prijetnji, kao odgovor na što će Moskva smatrati opravdanim korištenje nuklearnog oružja. Nova verzija doktrine predviđa upotrebu nuklearnog oružja u slučaju masovnog napada na Rusiju ne samo nuklearnim, već i konvencionalnim oružjem. “Mislim na strateške ili taktičke zrakoplove, krstareće rakete, bespilotne letjelice, hipersonične projektile i druge zrakoplove”, objasnio je. Rusija će smatrati legitimnim koristiti nuklearno oružje kako bi zaštitila Bjelorusiju kao članicu države Unije.
Zapravo, predlaže se da se potvrdi pravo Rusije na nuklearni odgovor u slučaju gotovo svake akcije koja bi mogla “predstavljati kritičnu prijetnju suverenitetu” zemlje. Ni Putin ni drugi predstavnik ruskog vojnog i političkog vodstva nisu objasnili što je ta “kritična prijetnja”. Takvu definiciju nećete pronaći ni u službenim ruskim dokumentima.
Ali trebate li stvarno znati? Je li to stvarno važno? Hoće li prilagodba doktrine promijeniti sigurnosnu situaciju u svijetu? Pokušavajući odgovoriti na ova pitanja, sjetite se da se pokušaji nuklearne ucjene Kremlja provlače poput crvene niti kroz cijeli trenutni rusko-ukrajinski rat. I to ne samo u posljednje dvije godine, od invazije punih razmjera. Aneksija Krima već je bila popraćena Putinovim prijetnjama da će upotrijebiti nuklearno oružje ako se itko na Zapadu usudi umiješati u ruske okupacijske planove. Sjećate li se ruskog propagandnog filma Krim. Put u domovinu” o događajima na poluotoku početkom 2014. godine? U njemu je Putin iskreno priznao da je bio spreman upotrijebiti nuklearno oružje tijekom “krimske kampanje”. “Bili smo spremni to učiniti”, rekao je šef Kremlja samouvjereno.
I možemo se prisjetiti ranijih događaja, uključujući poznati govor ruskog čelnika na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Da, u to vrijeme u njegovom govoru nije bilo ni riječi “nuklearni” ni riječi “atomski”, ali… Ali korišten je stari sovjetski strah od “asimetričnog odgovora”. Može li se to shvatiti drugačije nego kao prijetnja nuklearnim oružjem? Pitanje je retoričko.
No, vratimo se na Putinove najnovije nuklearne izjave. Jasno je da se odnose na Ukrajinu, iako se ime same naše države ne spominje. Općenito, Putin u svojim govorima ne voli spominjati ono što mrzi, čega se boji. Ali ne možete nas prevariti. Bilo je jasno da je ruski diktator iznimno ljut na nedavne uspjehe obrambenih snaga Ukrajine u granatiranju vojnih objekata duboko na ruskom teritoriju. Stoga su sve njegove prijetnje zapravo bile povezane s postupcima Ukrajine.
A ako ih shvatimo ozbiljno, onda će ostati, kao što smo se šalili u sovjetskom djetinjstvu, pokriti se bijelom plahtom i puzati u smjeru groblja. Jer sve što je Putin nazvao osnovom za korištenje “nuklearnog odgovora” već su učinile Oružane snage Ukrajine. Ispalili su jata bespilotnih letjelica i projektila na ruska skladišta streljiva, vojne zračne luke, zapovjedna mjesta, koncentracije ruskih vojnika, skladišta goriva i rafinerije nafte. Štoviše, naše oružje već je posjetilo sve točke europskog dijela Rusije, sve do Urala.
Štoviše, Obrambene snage Ukrajine zauzele su “kanonski” ruski teritorij u regiji Kursk i drže ga mjesec i pol. A “druga vojska na svijetu” ne može ništa učiniti po tom pitanju. Dakle, koji su vam drugi razlozi potrebni za najžešći ruski odgovor?
Putinove posljednje izjave trebale su uplašiti Ukrajinu i Zapad. Prisiliti Oružane snage Ukrajine da odustanu od odvažnih vojnih operacija. Prisiliti Zapad da oslabi svoju vojnu pomoć Ukrajini, i što je najvažnije, da joj ne dopusti da koristi zapadno oružje dugog dometa za napad duboko u ruski teritorij.
Ali ovdje se postavlja logično pitanje: zašto Kremlj nije bio posebno ogorčen kada je Ukrajina koristila američke rakete ATACMS, britansko-francuske rakete Storm Shadow/SCALP-EG, kada je koristila HIMARS i M270 MLRS, ili čak Panzerhaubitze 2000 za napad na ruske položaje na okupiranim teritorijima regija Zaporižja, Herson, Donjeck i Luhansk, pa čak i na okupiranom Krimu, nakon što su ti teritoriji anektirani i konsolidirali ovu aneksiju u svojim. Ustav? Odnosno, rusko vodstvo, suprotno svom temeljnom zakonu, smatra da ti teritoriji nisu sasvim njegovi? Ili bolje rečeno, uopće ne svoje?
Uostalom, zar nas nije briga što mislite o sebi na međunarodnoj razini?dobro poznate ukrajinske zemlje Putin i njegovi pristaše?! Pa neka sami razvrstavaju svoje fikcije. Nastavit ćemo analizirati ozbiljnost ili neozbiljnost nuklearnih prijetnji koje dolaze iz Kremlja.
Dakle, kao što je rečeno na početku članka, prijetnja koju je Putin artikulirao u Vijeću sigurnosti Ruske Federacije 25. rujna bila je daleko od prve i, možemo sa sigurnošću reći, nije posljednja. Upravo je to slučaj kada je prikladno prisjetiti se prispodobe o pastiru, koji je volio vikati bez razloga: “Vukovi, vukovi!”
I, naravno, sa svakim ponavljanjem ovih prijetnji, njihova cijena stalno pada. Odnosno, svjedoci smo procesa devalvacije nuklearnih prijetnji Kremlja. Svaki put Putin povlači nove crvene linije, čije bi prelazak od strane Ukrajine ili Zapada doveo do “nuklearne apokalipse”. Ali protivnici Kremlja, kao da ne čuju ova strašna upozorenja, prelaze te granice. I, gle čuda, ništa se ne događa. Iako ne, to se još uvijek događa: Kremlj povlači nove crvene linije i ponovno upozorava: “Pa, dobro, već ćemo vam oprostiti vaše prethodne prijestupe, ali čim ih prijeđete, naviknite se!”
Znači li to da Rusija nikada neće upotrijebiti svoje “oružje u krajnjoj nuždi”, da se Putin nikada neće usuditi pritisnuti zloglasni “crveni gumb”? Nažalost, ne. Jer u jednom trenutku bili smo sigurni da nikada neće zauzeti Krim, nikada neće prijeći kopnenu granicu s Ukrajinom, nikada se neće usuditi započeti rat punih razmjera. I svaki put su bili u krivu. I ovaj put možemo pogriješiti. Druga stvar je da Putinova navodna upotreba “crvenog gumba” nema nikakve veze s njegovim izjavama i doktrinama. Ne treba mu nikakav “legitiman razlog” da bi izdao tu kobnu naredbu. Jedini razlog je žohar u njegovoj glavi, koji će tamo prebaciti odgovarajući prekidač. On sam može izmisliti tisuću razloga za to i nitko se neće usuditi sumnjati u njihovu valjanost.
I zato nuklearna ucjena odavno nije trebala imati nikakvu snagu, a sve nuklearne ultimatume trebalo je odlučno ignorirati. Jer to je slučaj kada, kako se to naziva u ruskom kriminalnom žargonu, “gopnik uzme naivčinu za hvalisanje”. Odnosno, u ljudskom smislu: agresor pokušava zastrašiti slaboumne protivnike neutemeljenim prijetnjama. Nažalost, u zapadnom društvu ima mnogo takvih malodušnih ljudi, kojima je iskustvo sovjetskog i postsovjetskog kriminaliziranog dvorišta sa svim njegovim “konceptualnim” narativima strano. Stoga se ne može reći da su sve te prijetnje pogodile “mlijeko”.
Winston Churchill jednom je upozorio: “Jednom kada podlegnete nuklearnoj ucjeni, svi problemi u svijetu bit će riješeni samo na jedan način.” Savjetujem vam da poslušate riječi mudrog Britanca. Ako vam se čini da su Churchillove izjave odavno deaktualizirane, onda ću citirati izjavu modernog intelektualca, istaknutog povjesničara Timothyja Snydera: “Bila bi katastrofa za sve ako bi ruska nuklearna ucjena uspjela. Ako bilo koja nuklearna sila može prisiliti druge da učine nešto pozivajući se na svoje nuklearne zalihe, onda svaka međunarodna politika postaje nemoguća.”
