Svaki put nakon masovnog raketnog napada ruskih agresora na miroljubive ukrajinske gradove, predsjednik Volodimir Zelenskij apelira na zapadne partnere da nam osiguraju više sustava protuzračne obrane, više projektila dugog dometa, i što je najvažnije, da im dopuste da pogode ruski teritorij – zračne luke, vojna skladišta i druge vojne objekte – odakle smo, zapravo, u opasnosti. Dakle, svaki put uništenjem civilnih zgrada i infrastrukture, i što je najvažnije, gubitkom ljudskih života, Ukrajina stječe moralno pravo tražiti pomoć i dozvolu od Zapada.
To ne znači da su zapadni čelnici ravnodušni prema našoj tuzi. Na primjer, nakon jednog od najsmrtonosnijih napada – napada balističkim projektilom na Poltavu – američki predsjednik Joe Biden, kojem su naše molbe za pomoć prvenstveno bile upućene, službeno je izjavio:
“Jutros su ruske rakete pogodile vojni centar za obuku i bolnicu u Ukrajini, ubivši više od 50 ljudi i ranivši desetke. Najoštrije osuđujem ovaj užasan napad.
Ovaj napad je tragičan podsjetnik na Putinove stalne i nečuvene pokušaje da slomi volju slobodnog naroda. Ali već dvije i pol godine narod Ukrajine stoji čvrsto. A Sjedinjene Države će i dalje stajati uz njega – uključujući i osiguravanje sustava protuzračne obrane i sposobnosti koje su mu potrebne za obranu svoje zemlje.
Nemojte pogriješiti: Rusija neće dobiti ovaj rat. Narod Ukrajine će pobijediti. I na ovaj tragičan dan, i svaki dan, Sjedinjene Države stoje uz njega.”
Lijepe riječi, naravno. No, šef Bijele kuće nije spomenuo najvažniju, najočekivaniju stvar – dozvolu za korištenje američkih projektila za napad na vojne ciljeve na ruskom teritoriju.
Stoga Zelenski i cijeli vanjskopolitički blok ukrajinske vlade sada vide glavni diplomatski prioritet Ukrajine u uvjeravanju Washingi drugih zapadnih prijestolnica da joj dopuste napad na zračne baze i druge vojne objekte duboko u Rusiji, koji se koriste za napad na Ukrajinu. “Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i drugi partneri imaju priliku pomoći nam da zaustavimo teror”, rekao je ukrajinski predsjednik.
Ali ovo naizgled jednostavno pitanje nije riješeno dvije i pol godine. Štoviše, podijelio je zapadne partnere Kijeva. Na primjer, Velika Britanija i Francuska navodno dopuštaju Ukrajini da svojim oružjem napada vojne ciljeve duboko na ruskom teritoriju. Ali Sjedinjene Države još uvijek oklijevaju. Njemačka je, s druge strane, općenito protiv toga i ne želi nam osigurati projektile BIK.
Iako uz dopuštenje Londona i Pariza, nije sve tako jednostavno. Podsjetimo, Velika Britanija je prošle godine Ukrajini osigurala projektile svoje proizvodnje Olujna sjena, i Francuska – zapravo, slične rakete pod nazivom Vlasište-EG. I odatle se stalno čuju izjave koje su međusobno proturječne. Navodno su te rakete već predane Ukrajini, tako da su već zapravo ukrajinske, a Ukrajinci njima mogu raspolagati kako žele. Postoji opovrgavanje da nitko navodno nije dao dozvolu za raketne napade na ruski teritorij. Pa pokušajte to shvatiti ovdje.
Sa Sjedinjenim Državama to je još kompliciranije. Da, dugo očekivane rakete ATACMS Uspjeli smo. Volio bih da mogu pogoditi ruske vojne aerodrome, odakle ruski bombarderi uzlijeću sa smrtonosnim teretom.
Ukrajina također želi pravo korištenja konačno primljenih borbenih zrakoplova F-16, proizvedenih u Sjedinjenim Državama, ali isporučenih od Danske i Nizozemske, a uskoro i od Norveške i Belgije, za bombardiranje ciljeva u Rusiji. I ne možete – Bijela kuća ne daje sankcije.
Kijev već duže vrijeme traži od Berlina njemačke rakete BIK, koji imaju domet od 500 km, što je gotovo dvostruko duže od Storm Shadowa, i što je najvažnije, puno snažnija bojeva glava sposobna potpuno uništiti bunkere i mostove. Većina političkih snaga u Bundestagu već je pristala osigurati nam te projektile. Ali kancelar Olaf Scholz tvrdoglavo se tome protivi.
Zelenskij je još jednom objasnio svojim zapadnim kolegama da bi Kijev trebao biti u mogućnosti pokrenuti duboke udare preko granice kako bi “zaštitio Ukrajinu od ruskih projektila i navođenih zračnih bombi, spriječio transfer ruskih trupa i suprotstavio se pritisku okupatora na ključnim linijama fronta”. A za to je potrebno udariti projektile dugog dometa na zračne baze, logističke centre, kontrolne centre i vojne formacije.
Iako su Oružane snage Ukrajine, čak i bez zapadne pomoći, već postigle ozbiljan uspjeh u napadima na ruske zračne luke, skladišta oružja, skladišta goriva i komplekse protuzračna obrana. Da bi to učinili, Ukrajinci vješto i inventivno koriste domaće trutove. Prije godinu dana radijus njihovog uništenja bio je ograničen na 500 km, a zatim je dosegao tisuću, jednu i pol. A sada su ukrajinski borbeni dronovi već sposobni letjeti sve do Urala.
Međutim, oni nisu u stanju u potpunosti zamijeniti zapadne projektile. Projektili su brži, precizniji, teže ih je presresti i mogu nositi mnogo veći teret od dronova.
Oprezni zapadni političari još uvijek povlače neke zamišljene crvene linije u svojim glavama, koje “ni u kojem slučaju ne treba prijeći, kako ne bi isprovocirali Kremlj na brutalan odgovor”. Iako je Ukrajina više puta diskreditirala ove ruske linije, pokazujući cijelom svijetu da one nemaju učinka. Potopili su ruski vodeći brod Moskva, pogodili Krim, uništili Kerčki most i napali aerodrom na “kanonskom” ruskom teritoriju. Malen? Tada ćemo prekršiti rusku granicu, zauzeti dio ruske regije Kursk. Pa šta? Gdje je taj očekivani “okrutni odgovor”?
Ista je situacija i s povećanjem vojne pomoći Ukrajini, kada su uplašeni zapadni političari ukazali na rizik od provokacije od strane Kremlja kako bi opravdali neisporuku Ukrajini visokopreciznih projektila, tenkova i borbenih zrakoplova F-16. Ali svaki put kada je to oružje na kraju isporučeno, prijetnje Moskve nisu ispunjene. Možda bismo konačno trebali shvatiti da Kremlj jednostavno nije sposoban provesti ove prijetnje.
Ali čak ni to nije u potpunosti uvjerljivo, ostaje oklijevanje. “Naravno, zabrinuti smo zbog eskalacije. I samo zato što Rusija nije odgovorila na nešto ne znači da ne može ili neće odgovoriti u budućnosti”, inzistira jedan glasnogovornik Bijele kuće.
Postalo je poznato da je London nekoliko mjeseci uvjeravao Washington da bi Ukrajina trebala biti u mogućnosti lansirati zapadne rakete dugog dometa na ruski teritorij. Dao je vrlo pragmatične argumente da je to potrebno ne samo za Ukrajinu, ne samo zbog pobjede u ratu, oprostite Rusiji. Zapad ovdje ima svoj izravan interes koji će na taj način moći istražiti sve prednosti i nedostatke ovog oružja u stvarnoj borbenoj situaciji. Na primjer, koliko su te rakete ranjive na suprotstavljanje ruskom sustavu protuzračne obrane, koliko je učinkovito rusko elektroničko ratovanje, kakvu štetu rakete mogu nanijeti trupama, opremi, utvrdama itd. A zatim odlučiti hoćete li nešto promijeniti u dizajnu projektila, napraviti neke promjene kako bi bili još učinkovitiji na bojnom polju.
Dobro je što Washington posljednjih mjeseci polako mijenja svoj stav o napadima na ruske ciljeve, barem u blizini ukrajinske granice. U početku je argument bio ruski napad na regiju Harkov. Tijekom ruske ofenzive Kijev se žalio da mu nije dopušteno koristiti zapadnu opremu za odmazdu preko granice. Dakle, SAD je promijenio svoju politiku, dopuštajući Ukrajini da napadne granične ciljeve koji podržavaju rusku ofenzivu.
Sada, sa svojom ofanzivom u regiji Kursk u Rusiji, Ukrajina se suočava sa Zapadom s činjenicom: bez dozvole za napad zapadnim projektilima na ruske ciljeve duboko na ruskom teritoriju, niti jedna pobjeda, pa čak ni paritet na frontu, nije vrijedna razgovora. I sve ukazuje na to da zapadne prijestolnice to razumiju, ali i dalje oklijevaju. Po inerciji.
