U posljednje vrijeme mnogi politolozi, politički promatrači i publicisti neprestano govore o Trećem svjetskom ratu. Netko govori o njegovoj vjerojatnosti, netko inzistira na njezinoj neizbježnosti, netko tvrdi da je već počela, samo ga ljudi još nisu shvatili ozbiljno, kao što u jednom trenutku nitko nije doživljavao Hitlerov napad na Poljsku kao početak globalne hekatombe. U tom kontekstu nehotice sam se prisjetio knjige našeg sunarodnjaka Volodimira Rizuna, poznatijeg pod pseudonimom Viktor Suvorov.
U posljednjoj predratnoj godini, 2013., objavljena je njegova sljedeća povijesna i popularna knjiga “Zvala se Tatjana”. Preveden je na ukrajinski, a objavila ga je izdavačka kuća Green Dog. Štoviše, dogodilo se da je ukrajinska verzija knjige objavljena ranije od ruske. I njega sam imao čast predstavljati na Forumu izdavača u Lavovu, zajedno s braćom Kapranovi. Zašto me izdavač pozvao da sudjelujem u prezentaciji? Teško je reći. Pretpostavljam da sam od ranih 90-ih ostao vjerni obožavatelj djela Viktora Suvorova i s vremena na vrijeme objavljujem svoje dojmove o knjigama koje sam pročitao.
U ovoj knjizi Suvorov prvo analizira situaciju u poslijeratnom Sovjetskom Savezu. I izvlači sljedeći zaključak: opstanak ove ogromne zemlje, koja je upravo pobijedila nacizam, ali nikako socijalno siromaštvo i ekonomsku zaostalost, bio je moguć samo ako se ostvario jedan od dva scenarija. Prva su radikalne ekonomske reforme poput onih koje je Kina poduzela nakon smrti Mao Zedonga. Drugi je provesti svjetsku revoluciju, odnosno spustiti društveno-ekonomski razvoj zapadnih zemalja na sovjetsku razinu. A za to je Treći svjetski rat bio očajnički potreban.
Staljin je, nakon što su Amerikanci demonstrirali borbenu moć atomskih bombi u Hirošimi i Nagasakiju, zaključio da je za njega bolje da se ne svađa s Amerikom i kolektivnim Zapadom općenito, da ne započne novi rat. A reforme nisu za njega. S tim pesimističnim mislima otišao je na drugi svijet.
Staljinov nasljednik, Lavrentij Berija, prema određenim posrednim dokazima, navodno je bio spreman krenuti u radikalne reforme. Mnogi profesionalni pristaše alternativne povijesti sugeriraju da bi, da je Lavrentij Pavlovič ostao na vlasti, “perestrojka” u SSSR-u započela 30 godina ranije. Ali nije uspjelo, Berija je svrgnut i ustrijeljen. Nikita Hruščov je došao na vlast.
Unatoč činjenici da se Nikite Sergejeviča sada sjećamo uglavnom po “odmrzavanju”, kritici Staljinovog kulta ličnosti i pokretu šezdesetih, mogao je postati osoba koja bi mogla pokrenuti Treći svjetski rat. Znajući predratne “podvige” Nikite Sergejeviča u njegovoj borbi protiv “neprijatelja naroda”, možemo zaključiti da mu ne bi nedostajalo odlučnosti za još jedan ljudski stroj za mljevenje mesa i sigurno ga ne bi mučilo kajanje.
Jasno je da je, nakon što je postao gospodar Sovjetskog Saveza, Hruščovljeva prva naredba bila da očisti arhive, uništavajući sve tragove svoje pretjerane borbe protiv “neprijatelja naroda”. A o tom aspektu djelovanja inicijatora “odmrzavanja” današnji povjesničari mogu suditi samo vrlo neizravno.
I čim je prvi zadatak završen, Hruščov je krenuo u drugi – pripremu svjetske revolucije. Kao suučesnik u ovom slučaju uzeo je “maršala pobjede” Georgija Žukova. Hruščovu se očito svidjelo što je Žukov, s jedne strane, tretirao tuđe živote kao nešto bezvrijedno, a s druge strane pokazao je svoju učinkovitost u borbi protiv moćnih neprijatelja – carskog Japana i Hitlerove Njemačke.
Nakon rata, Žukov je pao u nemilost kod Staljina i premješten je na sekundarne položaje. Tako je Hruščov vratio ratnog heroja iz zaborava u Kremlj i dao mu zadatak da razmisli o strategiji Trećeg svjetskog rata. A potonji je, kako se ispostavilo, već imao spreman plan.
Žukovljev plan bio je kombinirati ofenzivno iskustvo Drugog svjetskog rata sa snagom najnovijeg nuklearnog oružja. Ako su se ranije tisuće topova koristile za probijanje fronte, koja se trebala satima koncentrirati na “peglanje” neprijateljskih položaja, sada bi se, prema Žukovu, sve moglo učiniti brže i učinkovitije: otvoriti prazninu u neprijateljskoj obrani uz pomoć jedne moćne atomske bombe. I već u tom proboju mogu se poslati kopnene trupe, i to bez odgađanja, tako da neprijatelj nema vremena zakrpati rupu.
No, prije primjene ovog plana na pravom bojnom polju, bilo je potrebno testirati njegovu učinkovitost na poligonu. Pod vodstvom maršala Žukova, koji je u to vrijeme obnašao dužnost zamjenika ministra obrane, u strogoj tajnosti pripremale su se velike vojne vježbe na kojima je planirano razraditi proboj neprijateljske fronte koristeći nuklearni potencijal. Vježbe pod nježnim imenom “Snowball” održane su 14. rujna 1954. godine na poligonu Totsky, koji se nalazi u Regija Orenburg.
Ovdje vrijedi napraviti jedan kratki povijesni izlet. Još 20-ih godina prošlog stoljeća sovjetsko vodstvo dopustilo je njemačkim vojnim kemičarima da testiraju kemijsko oružje na poligonu Totsky. Takva sovjetsko-njemačka suradnja bila je predviđena Rapalskim ugovorom iz 1922. godine. Kasnije će Treći Reich aktivno koristiti kemijsko oružje testirano na poligonu Totsky tijekom Drugog svjetskog rata, uključujući i protiv Crvene armije.
Međutim, ovaj poligon za testiranje odabran je za nuklearne vježbe ne samo radi toga, a ne kao počast povijesnim tradicijama, već upravo zato što tamošnje područje podsjeća na tipičan reljef zapadne Europe. A redovni vojnici Kremlja, naravno, planirali su započeti Treći svjetski rat u zapadnoj Europi, najvjerojatnije, na granici novoosnovanog DDR-a i Njemačke.
Shema vježbi bila je otprilike sljedeća: bombarder Tu-4 bacio je nuklearnu bombu RDS-4 kapaciteta 38 kilos visine od 8000 m (bomba Fat Man bačena na Hirošimu imala je snagu od samo 21 kilotonu). Bomba je eksplodirala na visini od 350 metara. Nakon toga, tisuću ofenzivnih korpusa bačeno je u proboj nastao eksplozijom, koji je brojao posebno 600 tenkova, 600 oklopnih transportera i 320 zrakoplova.
Podaci o ovim vježbama već su dugo strogo klasificirani. Pojavio se tek nakon raspada SSSR-a 1991. godine. U dokumentima, koji tada još nisu bili uništeni, navodi se da je obuka bila “uspješna”. Odnosno, “uspješno” za efemernu svjetsku revoluciju, ali nikako za izravne sudionike i lokalnu ekologiju.
Kao rezultat vježbi, 45.000 vojnika i 10.000 civila primilo je različite doze radijacije. Najdramatičniji trenutak za vojnike – mlade dječake, od kojih većina više nije mogla postati roditelji – bio je taj što im se nije moglo pružiti potpuno liječenje, a zatim su im uskraćene i beneficije koje pripadaju invalidima sovjetske vojske. Uostalom, svi su potpisali ugovor o tajnosti vojnih tajni vježbi na 25 godina. Stoga liječnici nisu mogli uspostaviti točnu dijagnozu.
Godine 1994., za vrijeme predsjedništva Borisa Jeljcina, na poligonu Totskog u epicentru eksplozije podignut je spomen znak – stela sa zvonima, čija zvonjava podsjeća na sve žrtve radijacije. Inače, stratezi Trećeg svjetskog rata bombu bačenu na poligon nazvali su “Tatiana”, otuda i naslov Suvorovljeve knjige.
Zašto se onda Sovjetski Savez, unatoč uspjehu Tatjane, nije usudio pokrenuti Treći svjetski rat, nakon kojeg je trebala uslijediti svjetska revolucija? Postoji nekoliko razloga za to. Prvi razlog je taj što su se članovi tandema Hruščov-Žukov obožavatelja svjetske revolucije 1957. okupili u brutalnom klinču borbe za vlast. Maršal, koji je do tada postao ministar obrane, na kraju je poražen. Dana 29. listopada 1957., plenum Centralnog komiteta KPSS-a, posvećen “poboljšanju partijskog i političkog rada u sovjetskoj vojsci i mornarici”, donio je odluku da je “G. K. Žukov prekršio Lenjinova partijska načela vođenja oružanih snaga, provodio politiku ograničavanja rada partijskih organizacija, političkih organa i vojnih vijeća, eliminirajući vodstvo i kontrolu nad vojskom i mornaricom od strane partije, njezina Centralnog komiteta i vlade…” Krivac je smijenjen s mjesta Predsjedništva Centralnog komiteta KPSS-a i smijenjen s mjesta ministra obrane.
Drugi razlog povezan je s kubanskom raketnom krizom 1962. godine. Tadašnji događaji na Kubi pokazali su da su pripreme za Treći svjetski rat još uvijek u tijeku, iako Žukov nije sudjelovao u njemu. I da nije bilo čvrstog stava Sjedinjenih Država u sprječavanju sovjetskih projektila da uđu na Kubu, tko zna kako bi sve to završilo. Možda isti nuklearni proboj fronte na Floridi.
Treći razlog bila je Hruščovljeva ostavka 1964. godine. Ako je Nikita Sergejevič ostao na vlasti, onda se ne može isključiti takav scenarij prema kojem bi Zapadu i dalje prikazivao “Kuzkinu majku”.
Četvrto, sovjetski međunarodni stručnjaci kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih nisu mogli a da ne shvate da je situacija u zapadnoj Europi u to vrijeme bila radikalno drugačija od međuratne situacije. Globalna ekonomska kriza je bila gotova, Velika depresija je odavno zaboravljena, zapadne zemlje uspješno su gradile prosperitetna društva, dok zemlje koje su imale “sreće” da padnu u moskovsku zonu utjecaja nisu mogle izaći iz poslijeratnih ruševina. Umjesto toga, revolucije su prijetile komunističkom taboru. Na kraju su izbili jedan za drugim: u DDR-u (1953.), Mađarskoj (1956.), Čehoslovačkoj (1968.), Poljskoj (1980.).
Stoga je sovjetsko vodstvo nakon Hruščova odlučilo, ako ne zaboraviti, onda odgoditi ideju svjetske revolucije na neodređeno vrijeme uz pomoć Trećeg svjetskog rata. A da bi spasili SSSR, smislili su radikalno drugačiju taktiku: nadoknaditi neučinkovitost socijalističke ekonomije izvozom energetskih resursa plinovodima i naftovodima u Europu. Zahvaljujući tim “cijevima” komunistička država uspjela je odgoditi svoju smrt još tri desetljeća.
Ali vratimo seNa primjer, u slučaju Sjedinjenih Američkih Država, Sjedinjenih Američkih Država i Njeguje li Putin sada snove o Trećem svjetskom ratu? U najmanju ruku, ovu opciju ne treba u potpunosti odbiti i trebali biste biti spremni na nju kako vas ne bi iznenadila. Iskustvo posljednja dva desetljeća pokazuje da se od ruskog diktatora može očekivati svaka neočekivana gadost. Istodobno, razvoj događaja nakon ruske invazije na Ukrajinu pokazao je potpunu nesposobnost hvaljene ruske vojske da izvede velike vojne operacije ako se suoči s manje ili više jakim neprijateljem. Stoga su šanse da će Putinova Rusija odlučiti o Trećem svjetskom ratu mnogo manje nego što su bile za vrijeme Hruščovljevog SSSR-a. Iako još uvijek nije nula.
