Ne tako davno, francuski predsjednik Emmanuel Macron uspješno je odbio ofenzivu krajnje desnog Nacionalnog okupljanja, a onda su nevolje došle na ujedinjeni europski prostor iz drugog smjera – Njemačke.
U glavnoj zemlji Europske unije prvog dana jeseni 2024. održani su lokalni izbori u dvije istočne države. A ova dva čimbenika – da su izbori lokalni i da se savezne države nalaze na istoku, u bivšem DDR-u – važna su za razumijevanje situacije. Odnosno, oni ni na koji način neće promijeniti rezultate glasovanja, ali će im pomoći da ih bolje i točnije razumijete.
Dakle, izbori za Landtags (lokalne parlamente) Saske i Tiringije. U obje ove regije, kao što se i očekivalo, krajnje desna, euro- i ukrajinsko-skeptična, proruska Alternativa za Njemačku dobila je veliki broj glasova. A u Tiringiji, najbeznadnijoj saveznoj državi u smislu podrške respektabilnim, umjerenim snagama lijevog i desnog centra, Alternativa je čak pobijedila.
Ovo je doista prva pobjeda njemačke krajnje desnice na poštenim izborima od ožujka 1933. Podsjetimo, u siječnju te godine Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, stranka Adolfa Hitlera, osvojila je prvo mjesto na izborima za parlament Slobodne države Lippe (sada dio pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija), a u ožujku – na svenjemačkim izborima za savezni parlament, Reichstag. Svi kasniji izbori – u studenom 1933., 1936. i 1938. – bili su najčešća falsifikacija i manipulacija totalitarnog režima nacista.
Inače, nakon Drugog svjetskog rata u izbornom procesu sudjelovale su razne vrste postnacističkih, krajnje desnih stranaka. Na primjer, na prvim poslijeratnim izborima u bivšim zapadnim okupacijskim zonama (koje su postale osnova Savezne Republike Njemačke), jedna od stranaka koja je sudjelovala bila je Njemačka desna stranka, koju su, zapravo, osnovali bivši članovi NSDAP-a. Ali tada su dobili samo 1,81% glasova. A četiri godine kasnije iznosio je 1,07%. Međutim, Alternativa za Njemačku osvojila je samo 4,7 posto na svojim prvim nacionalnim izborima, 2013. godine, i nije ušla u Bundestag. (A Nacistička stranka 1928. – samo pet godina prije dolaska na vlast – imala je 2,63% i neprimjetno deveto mjesto među svim njemačkim političkim snagama.)
A sada je tu pobjeda u Tiringiji (32 od 88 mjesta u Landtagu, najbliži konkurenti, CDU, imaju 23), gotovo pobjeda u Saskoj (41 od 120 mjesta, CDU je na prvom mjestu s 42 mandata). Koji se zaključci mogu izvući iz ovih izbora, osim alarmantnih povika “Nacisti su se vratili”?
Prvo, sjetimo se da je ovo istok. Bivši DDR. Takozvani “ossi”. Dok su početkom 1990-ih kršćanski demokrati samouvjereno porazili ujedinitelja njemačkih zemalja, Helmuta Kohla – ali krajem desetljeća, u pozadini apsolutno besmislene s praktične točke gledišta nostalgije za “dobrim starim vremenima” (ekonomski čak i najslabije savezne države Savezne Republike Njemačke žive mnogo bolje od najbogatijih regija DDR-a; nema Stasisa, nitko vas ne sprječava da idete bilo gdje, nema berlinskih zidova) – bivši istočnonjemački socijalisti počeli su dobivati značajne postotke. koja se transformirala u Stranku demokratskog socijalizma, a zatim u Ljevicu.
Međutim, ljevica nije uspjela izrasti u ozbiljnog konkurenta glavnim njemačkim političkim snagama. A zamijenili su ih političari iz drugog krila političkog spektra – umjesto ultraljevičara, glasovi krajnje desnice počeli su se okupljati 2010-ih. To nije čisto njemački problem, to se događa u cijeloj Europi. A zemlje bivšeg DDR-a pravo su plodno tlo za radikale. Gdje su narasli do prvog mjesta na lokalnim izborima. A ljevica, čak ni brat blizanac Alternative za Njemačku, Unije Sarah Wagenknecht, ne može se time pohvaliti. Možda u budućnosti, ali najvjerojatnije samo umjesto Alternative, jer ultraradikali jednostavno neće okupiti toliko pristaša.
Naravno, velike stranke će uzeti u obzir ove rezultate. I prilagodit će svoje političke stavove na temelju njih. To se posebno odnosi na SPD, koji u potpunosti propada u trenutnom izbornom ciklusu. Iako je malo vjerojatno da će izgledati tako apokaliptično kao što kažu neki stručnjaci, rekavši da se desni centar također radikalizira na zahtjev biračkog tijela. Prije svega, neće donijeti rezultate, kao što smo vidjeli u Francuskoj, gdje se dio “republikanaca” pokušao poigrati s retorikom Bardeglija i kompanije. Drugo, zašto CDU radikalizira one koji glasaju za Alternativu?
Stoga ne treba očekivati nikakve posebne promjene u retorici barem samouvjerenog lidera na federalnoj razini (CDU + CSU konstantno ima više od 30% podrške, a posljednjih mjeseci samo raste; a Alternativa za Njemačku imala je više od 20%, sada pokušava doći barem do granice od 20%). Osim toga, vrlo je važno sa stajališta razumijevanja situacije ne toliko izbora u Tiringiji koliko glasovanja u SackuNa primjer, u slučaju Sjedinjenih Država
U Njemačkoj su 9. srpnja održani izbori za Europski parlament. Savezna pokrajina Saska tada je glasala na sljedeći način: Alternativa je dobila 31,8%, CDU točno 10% manje. Prošla su gotovo dva mjeseca. A na lokalnim izborima situacija je drugačija. Krajnja desnica, kao i svi ostali (Ljevica, SPD, Zeleni, Unija Sarah Wagenknecht), jedva da je promijenila svoj učinak – čak i nešto manje glasala je za AfD, 30,6%. S druge strane, Kršćansko-demokratska unija napravila je pravi proboj – završivši s 31,9%.
Zapravo, ovdje sam malo neiskren, jer je anketa uvijek pokazivala pokazatelj 30+ za CDU. Ali na izborima za Europski parlament to nije ništa značilo – birači nisu glasali. No, na lokalnim izborima pokazalo se da CDU još uvijek ima podršku. I ovaj put birači su došli na biračka mjesta. Naravno, ovo ne izgleda tako sjajno kao politička varka Emmanuela Macrona, ali činjenica je da je u dva mjeseca desni centar dodao 10% glasova i zaobišao, zapravo, krajnju desnicu na tuđim terenu.
Pokazujući im da je prerano govoriti o općoj pobjedi “kolektivnog Hitlera”. Štoviše, na Zapadu Alternativa za Njemačku tradicionalno dobiva višestruko manje glasova. Jedina jedinstvena brojka je u državi Hessen, gdje je Alternativa zahvaljujući velikom ratu u Ukrajini (nagli porast gledanosti, koji je započeo u proljeće 2022., a zatim se povećao na 18% u nekoliko faza – to nije slučajnost, ovo je posljedica) skočila na drugo mjesto, zaobilazeći SPD i Zelene.
Ali Njemačka će morati doživjeti još jedan trijumf Alternative za Njemačku za tri tjedna. Tamo će 22. rujna pobijediti i krajnja desnica, iako neće dobiti vlastitu vladu – prema trenutnim ocjenama, čak i u tandemu sa Sindikatom Sarah Wagenknecht (u Tiringiji, usput, CER je odbio savezništvo s AfD-om, usput) dobivaju 41%. Istodobno, samo dvije velike stranke, CDU i SPD, čine 39%. A ako dodamo 5% Zelenih i ljevice (nedavno su prihvaćeni u koaliciju kao manjinski partneri, to nije imalo nikakve posebne negativne političke i izborne posljedice), onda je očito da ultraradikali ovdje neće vladati.
A na saveznoj razini, kao što je već spomenuto, Alternativa za Njemačku nakon pada u prvoj polovici 2024. ne može se popeti na granicu od 20 posto. A na sljedećim izborima u cijeloj Njemačkoj (održat će se u listopadu 2025.) mogao bi izgubiti čak i od socijaldemokrata. SPD sada, naravno, trpi ozbiljne izborne gubitke zbog svoje neodlučne pozicije na početku velikog rata u Ukrajini – još u ožujku 2022. stranka Olafa Scholza bila je prva, a već u kolovozu te godine izgubila je gotovo 10% od svojih glavnih protivnika iz CDU-a. Kršćanski demokrati su tada, podsjećamo, zauzeli mnogo čvršći stav (čemu je naravno pomoglo i to što su bili u opoziciji) – a sada samouvjereno vode, izjednačavajući posljedice privremenog neuspjeha ljeta 2023.
Tiringija i Saska bile su upozorenje svojim lokalnim izborima. Signal. Svjetionik. I svi sudionici političkog procesa moraju čuti ovaj signal kako se ne bi ponovila tužna sudbina bivših stupova Pete Francuske Republike, socijalista i republikanaca, koji su još uvijek u dubokoj krizi (i koji će se sada sjetiti da su prije Macrona predsjednici zemlje bili socijalist Hollande, a prije njega republikanac Sarkozy).
I na kraju, napominjemo da je rat u Ukrajini također prilika za europske ultraradikale. Ozbiljna prilika. Možda glavni u njihovim životima. Stoga će kraj rata – u ovom ili onom obliku, barem na razini prestanka neprijateljstava i raketnih i bespilotnih napada Ukrajine, povratak Ukrajinaca kući (a ima ih puno u Njemačkoj) – značiti izbacivanje ovog tla ispod nogu “kolektivnog Hitlera”, koji pokušava postati alternativa Njemačkoj, ali je do sada samo pokazao sposobnost parazitiranja na privremenim problemima zemlje i društva. Zapravo, kao što je bilo u prethodnom povijesnom razdoblju, kada je Nacionalsocijalistička radnička partija došla na vlast tek kada je Njemačku pogodila velika ekonomska kriza.
Mir u Ukrajini značit će kolaps glavnog aduta Alternative za Njemačku (i Unije Sarah Wagenknecht), iako će ova ljevičarska stranka, kao i svaki ljevičar, imati druge teme u svojoj zalihi; ali, kao što je povijest ljevice pokazala, nisu uspjeli postići ništa posebno). I uspjeh trenutno provladinog SPD-a, koji će vjerojatno izgubiti poziciju kancelara u listopadu iduće godine, ali će se barem moći vratiti na status druge političke snage u zemlji. A biti drugi u velikoj koaliciji uopće nije tužno gledati trijumf krajnje desnice. Iako u jednoj od najsiromašnijih zemalja u zemlji.
