Sa svakim satom koji je prošao od njegovog početka, postajalo je sve jasnije da ukrajinski napad na zapadnu rusku oblast, koji je započeo 6. kolovoza, nije bio manji incident. Iznenadna operacija Kijeva na teritoriju Ruske Federacije mogla bi zauvijek promijeniti prirodu rusko-ukrajinskog rata. Udar ukrajinske vojske u Kursku regiju u njega unosi nove elemente najmanje na pet razina.
Nove značajke rata nakon 6. kolovoza
Prvo, ovo je klasična vojna ofenziva koju u velikim razmjerima provode Oružane snage Ukrajine. Prethodne pješačke napade na ruski teritorij izvodile su male, poluregularne jedinice – Legija slobode Rusije i Ruski dobrovoljački korpus – sastavljene od ruskih državljana koji se bore na strani Ukrajine. Nasuprot tome, kolovošku kopnenu invaziju na ruski teritorij izvele su velike, regularne, mehanizirane i pomoćne ukrajinske jedinice. Ova razlika ima i praktično i simboličko značenje. Za razliku od prethodnih, trenutnu ofenzivu ne vode proukrajinski militanti podrijetlom iz Rusije, niti je to ograničena ili kratkotrajna invazija na ruski teritorij. Riječ je o ukrajinskoj vojnoj operaciji velikih razmjera u kojoj sudjeluju velike kadrovske rezerve i upotreba širokog spektra oružja.
Prethodni napadi Legije slobode Rusije i Ruskog dobrovoljačkog korpusa također su bili neugodni za Moskvu. Međutim, na kraju su to bili samo kratki ubod iglom od strane malih paravojnih postrojbi s ograničenim brojem i vrstama oružja. Sada redovna ukrajinska vojska radi Rusiji na mnogo načina ono što ruska vojska radi Ukrajini od 2014. godine. Simbolika ofenzive u kolovozu nevjerojatno je jasna, barem Ukrajincima, Rusima i drugima u istočnoj Europi.
Drugo, rani dani ukrajinske kopnene ofenzive na Rusiju donijeli su Kijevu neočekivani uspjeh. Ukrajinske trupe uspjele su brzo zauzeti više od 300 četvornih kilometara strateški važnog ruskog teritorija, gotovo bez gubitaka u ljudstvu i opremi u ovoj početnoj fazi. Ukrajinske snage zauzele su 11 naselja, uključujući Sudžu, središte upravnog okruga. Unatoč činjenici da se radi o malom gradu s više od 5 tisuća stanovnika, Sudža je do 6. kolovoza bila važno logističko središte ruske vojske. Vrijedno je podsjetiti da je tijekom carskog razdoblja, prije revolucije 1917. godine, Sudža bila pretežno naselje ukrajinskog govornog područja. Godine 1918. grad je oko mjesec dana bio prvi glavni grad novostvorene Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike.
U Sudži se nalazi i Gazpromova stanica za mjerenje plina, kroz koju prolazi sav ruski plin koji se transportira u EU. Ova činjenica izazvala je nervoznu reakciju na europskim tržištima, gdje su cijene plina naglo porasle od 6. kolovoza. Međutim, strahovi od ovog rasta čine se neutemeljenima. Plin koji se pumpao kroz Sudzhu neprekidno je tekao kroz Ukrajinu u Slovačku, a odatle u Srednju Europu tijekom cijelog rata, počevši od 2014. godine. I Moskva i Kijev do sada su bili i vjerojatno će ostati komercijalno zainteresirani za održavanje ovog posljednjeg kanala trgovine plinom između Rusije i EU. To je značilo i moglo bi značiti u budućnosti da vojni razvoj oko Gazpromove transportne infrastrukture – bilo na ukrajinskom ili ruskom teritoriju – po definiciji nije prepreka obostrano korisnim protoku plina.
Tri dodatne inovacije
Treće, ukrajinska invazija na Rusiju, pokrenuta 6. kolovoza, rezultirala je najvećom i najbržom promjenom na prvoj liniji rata od posljednjeg ukrajinskog napada na teritorij pod ruskom kontrolom u ukrajinskim regijama Harkov i Herson u jesen 2022. Donedavno su svi teritorijalni dobici i gubici Rusije i Ukrajine bili mnogo manji i manje značajni nego što su sada. Prvi put nakon dugo vremena, karta fronta između Rusije i Ukrajine radikalno se promijenila.
Četvrto, invazija na Kursku regiju može se promatrati kao zakašnjela provedba ukrajinske protuofenzive o kojoj se mnogo raspravljalo, a koja je 2023. došla u pat poziciju. Prije godinu dana ukrajinska ofenziva izvedena na ukrajinskom tlu pokazala se neučinkovitom. U međuvremenu, sada – barem na početku ofenzive – to bi moglo biti mnogo bliže provedbi na ruskom teritoriju. S relativno dubokom invazijom ukrajinskih trupa na zapadnu Rusiju, rat je postao manje poput okršaja, a više poput manevarskog rata.
Peto, i možda najvažnije, kopneni rat između Rusije i Ukrajine, s invazijom ukrajinskih trupa na Kursku regiju, pretvorio se iz sukoba koji se odvijao gotovo isključivo na ukrajinskom teritoriju u sukob koji se odvijao na državnim teritorijima obiju zemalja. Od prvih dana ofenziva je postala izvor ozbiljnihTo je problem za Kremlj, odvlačeći pozornost ruskih vlasti od drugih dijelova fronta. To će biti osobito istinito ako se ispostavi da ukrajinska ofenziva na Rusiju nije samo kratka epizoda, već postane dugoročna pojava. U ovom slučaju, preorijentacija Kijeva na obrambene akcije protiv Rusije na svom teritoriju bit će ne samo operativna ili taktička, već i paradigmatska i strateška.
Novi izazovi za Kremlj
Za Moskvu, nova strategija Kijeva, čak i uz dosad ograničena postignuća, komplicira daljnje planiranje i vođenje ekspanzionističkog rata protiv Ukrajine. Suočena s ukrajinskom ofenzivom, koja je započela 6. kolovoza, Rusija će biti prisiljena održavati i rasporediti više trupa na vlastitom teritoriju. Odbijanje, sprječavanje i odvraćanje ofenzivne operacije Kursk i mogućih drugih ukrajinskih protuofenziva na ruskom teritoriju postala je nova strateška zadaća ruskog Glavnog stožera. Kao instrument vanjske politike Moskve, ruske oružane snage donedavno su bile usredotočene na borbu za strane teritorije i na stranom tlu, bilo u Moldaviji, Gruziji, Siriji, Ukrajini ili drugdje. Ovo isključivo ofenzivno, intervencionističko i/ili iredentističko razdoblje korištenja ruskih oružanih snaga protiv vanjskih neprijatelja je završeno. Zamjenjuje ga novi izazov koji kombinira obranu ruskog državnog teritorija s ekspanzionističkim operacijama na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza.
Nove namjere Kijeva
Za Kijev je invazija na Kursku regiju prvenstveno diverzantski manevar za vezivanje pograničnih trupa u zapadnoj ruskoj regiji, koje bi inače mogle napasti, razoriti i terorizirati Ukrajinu. Ukrajinski motiv za napad također može biti u želji da se utječe na unutarnje poslove Rusije i njezine vanjske odnose. Kijev očito pokušava potkopati politički ugled Kremlja, propagandnu strategiju i informacijsku politiku kako među ruskim stanovništvom tako i na međunarodnom planu. Ukrajinska vlada se nada da će ruske pogreške, koje su pridonijele ukrajinskom vojnom uspjehu na ruskom teritoriju, postati problematične za Putinovu poziciju, posebno unutar ruske političke elite, kao i u proruskim krugovima diljem svijeta. Većina Putinove domaće i međunarodne podrške samo je neznatno posljedica privlačnosti Putinove ideologije, vjerovanja u ruske narative o opasnostima širenja NATO-a, “ukrajinskog fašizma”, sabotaže Zapada i tako dalje. Ova podrška temelji se na ciničnom aplauzu za očigledan uspjeh Putinovog nemilosrdnog, nihilističkog i navodno učinkovitog ponašanja u zemlji i inozemstvu. Neočekivano duboka i do sada uspješna invazija Ukrajine na Rusku Federaciju oslikava sliku poraza Moskve u sukobu s Kijevom, stvarajući kognitivnu disonancu u ruskoj i proputinovskoj publici.
Ukrajinski napad još jednom je istaknuo rusku stratešku neadekvatnost, administrativne nedostatke i materijalnu slabost. Ti su nedostaci postali očiti još 2022. godine, tijekom neuspjelog ruskog napada na Kijev u proljeće i uspješnog ukrajinskog protunapada u regijama Harkov i Herson na jesen. Trenutna operacija još jednom potkopava popularni narativ o navodnoj nepobjedivosti i nadmoći Rusije – fatamorgana koja se često proteže na podršku ruskom Siegfriedu (pobjedničkom miru) s ukrajinskim teritorijalnim ustupcima kao uvjetom za okončanje rata.
Kraj stabilne konstelacije sila
Nova ukrajinska ofenziva, potpomognuta spremnošću da se napravi veliki korak, nije toliko reakcija na rusku agresiju koja je u tijeku, koliko rezultat 30-mjesečnog stanja neizvjesnosti oko globalne pomoći Kijevu. Iračku aneksiju Kuvajta 1990. godine brzo je zaustavila međunarodna koalicija. U 1990-ima, srbijski iredentizam je, nakon određenog oklijevanja, odlučno ugušen od strane NATO-ove misije izvan njezina teritorija. Za razliku od ovih događaja, međunarodna podrška Ukrajini u posljednjih 10 godina bila je ne samo neizravna, već i iskreno slaba.
I to unatoč takvim nečuvenim događajima na početku ruske agresije kao što su ruska aneksija Krima od strane Rusije 18. ožujka 2014. i obaranje malezijskog leta MH17 od strane ruskih militanata 17. srpnja 2014. s 298 civila u zrakoplovu, uključujući 80 djece.
Istina je da su zapadne ekonomske sankcije Rusiji i vojna potpora Ukrajini značajno porasle od 2022. Međutim, oni su i dalje nedovoljni za zaštitu ukrajinskog teritorija, građana i infrastrukture od ruskih genocidnih napada. Da stvar bude gora, mnoge zemlje globalnog juga neizravno potiču ruski rat trgujući s agresorom. Zauzvrat, zapadne odluke u potporu obrani Ukrajine donose se polako, neodlučno i bez uvjerenja. Nakon dvije i pol godine smrti i patnje, Kijev sada traži temeljnu promjenu konteksta.
U budućnosti će Kijev pokušati koristiti različita sredstva, pokazati međunarodnom javnom mnijenju da razvoj i kraj rata ostaju otvoreno pitanje i da je pretpostavka o neupitnoj ruskoj superiornosti pogrešna. Širi geopolitički kontekst ukrajinske strategije povezan je s mogućim pregovorima s Kremljom o teritorijalnim pitanjima. To bi također mogle biti pripreme za veće multilateralne pregovore, kao što je planirana druga velika međunarodna konferencija o toj temi nakon prvog mirovnog samita u Švicarskoj u srpnju 2024. Osim što nastavlja iznositi moralne, normativne i pravne argumente, Kijev može – ako uspije zadržati osvojene ruske zemlje – zauzeti novi pristup.
I u izravnoj komunikaciji s Moskvom i na međunarodnim konferencijama, ukrajinski čelnici mogu iznositi prijedloge za dogovore, predlažući razmjenu oduzete ruske zemlje za anektirane ukrajinske teritorije. Naravno, novi pristup Kijeva nosi rizike i za ukrajinsku i za međunarodnu sigurnost. Ukrajinska invazija na Rusiju 6. kolovoza 2024. je, prema riječima Vladimira Putina, “provokacija velikih razmjera”. Oni međunarodni promatrači koji se slažu s Putinovom definicijom trebali bi prvenstveno kriviti vlastite zemlje za nedostatak interesa ili ograničenu pozornost na suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine. Nedostatak vanjske pomoći Ukrajini u obnovi njezinih granica od 2014. naveo je Kijev da prijeđe s obrambenog na ofenzivni položaj.
Bez obzira na ishod trenutne ukrajinske operacije u regiji Kursk, Kijev će nastaviti tražiti slabosti duž cijele linije kontakta s Rusijom, kao i sa svojim saveznicima i agentima. Rusija će morati ulagati u utvrđivanje svoje granice s Ukrajinom i posvetiti više pažnje drugim ratištima, a ne istočnim i južnim dijelovima Ukrajine. Uspješna ukrajinska ofenziva na ruskom teritoriju potkopava percepciju koja je raširena u Rusiji, kao i u svijetu, o navodno statičnim linijama bojišnice, stabilnoj ravnoteži snaga i predvidljivom tijeku sukoba.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Wielki zwrot w wojnie rosyjsko–ukraińskiej
