1. kolovoza, kasno navečer, putnički zrakoplov koji je stigao iz Ankare sletio je u vojnu zračnu bazu Andrews. Let nije dočekao nitko osim predsjednika Sjedinjenih Država Joea Bidena i potpredsjednice Kamale Harris. Putnici zrakoplova upravo su pušteni iz ruskih zatvora: američki novinar, dopisnik The Wall Street Journala u Moskvi Evan Gershkovich, novinarka Radija Liberty Alsou Kurmasheva i bivši američki marinac Paul Whelan.
Nekoliko sati ranije zrakoplov je sletio u njemačku zračnu luku Köln/Bonn, koji su također zaokružili ruski oporbenici Vladimir-Murza i Ilja Jašin, načelnici stožera Alekseja Navaljnog Lilia Chanysheva, Ksenia Fadeeva i Vadim Ostanin, novinar Andrej Pivovarov, umjetnica Aleksandra Skochylenko, aktivist za ljudska prava Oleg Orlov, biciklistički aktivist iz Sankt Peterburga Herman Moyzhes. Među putnicima je bio i njemački državljanin Rico Krieger, osuđen na smrt u Bjelorusiji i pomilovan od strane Aleksandra Lukašenka, te trojica njegovih sunarodnjaka Dieter (Demuri) Voronin, Patrick Schoebel i Kevin Leake. Sam savezni kancelar Olaf Scholz stigao je iz Berlina kako bi ih dočekao.
I drugi, treći “dirljivi” sastanak bivših zatvorenika, ali već u zapadnim zatvorima, održao se u moskovskoj zračnoj luci Vnukovo. Vladimir Putin pozdravio je ubojicu FSB-a Vadima Krasikova sa svim počastima vlade, kao i razne kremaljske hakere, prevarante i propale špijune, čija su imena potpuno nevažna.
Tako je došlo do svojevrsne razmjene zarobljenika, koju stručnjaci nazivaju najvećom od kraja Drugog svjetskog rata. Biden je operaciju nazvao “diplomatskim podvigom”. Možda i jest. Pokušajmo to shvatiti.
Putinov intervju
Prvo, prisjetimo se općenito smiješnog i potpuno prijevarnog intervjua koji je ruski diktator Vladimir Putin dao popularnom američkom vlogeru Tuckeru Carlsonu. Međutim, postojala je jedna zanimljiva točka u tome s pragmatičnog gledišta. To se odnosilo na već spomenutog američkog novinara Evana Gershkovicha. FSB ga je pritvorio u Jekaterinburgu i optužio za špijunažu, a “pošteni” ruski sud izrekao je potpuno neadekvatnu kaznu – 16 godina u koloniji s maksimalnom sigurnošću. Iako je sve što je Gershkovich radio bilo bavljeno čisto novinarskim aktivnostima.
Može se pretpostaviti da je Carlson otišao u Moskvu gotovo sa sigurnošću da će lako moći pregovarati o oslobađanju Gershkovicha. “On nije špijun”, inzistirao je vloger i zatražio od Putina da pusti jadnika. Možda je čak i iza kulisa službenog razgovora, da tako kažem, neslužbeno, prenio pozdrave Donalda Trumpa i zahtjev da pokaže dobru volju prema američkom građaninu u ime buduće suradnje.
Ali Putin je bio nemilosrdan. Je li tako lako uzeti i pustiti tako dragocjenog taoca? Nikada. Ali sasvim je moguće razmijeniti. I upravo u intervjuu, ruski čelnik, ne imenujući ga, jasno je dao do znanja za koga je Kremlj spreman razmijeniti Gershkovicha:
“Postoji čovjek koji sjedi u jednoj zemlji, zemlji u savezu sa Sjedinjenim Državama, koji je, iz domoljubnih razloga, eliminirao bandita u jednoj od europskih prijestolnica. Tijekom događaja na Kavkazu, znate li što je učinio? Ne želim reći, ali reći ću: stavio je naše zarobljene vojnike na cestu, a zatim im se automobilom prevrnuo preko glave. Kakva je to osoba i je li to osoba? Ali postojao je domoljub koji ga je eliminirao u jednoj od europskih prijestolnica. Je li to učinio na vlastitu inicijativu ili ne, drugo je pitanje”, rekao je ruski predsjednik.
Tucker Carlson pokušao je proturječiti Putinu, rekavši da Evan Gershkovich nije učinio ništa slično. “On je samo novinar”, ponovno je rekao američki vloger. Ali Putin je još jednom pokazao da ga nije briga što je Gershkovich učinio ili je li uopće išta učinio. Nalazi se u ruskom zatvoru, a ruske vlasti mogu s njim raditi što god žele. Barem da ubije oporbenog čelnika Alekseja Navaljnog ili glavnog revizora Sergeja Magnitskog.
Putinov ubojica
Tako je Putin u intervjuu nedvosmisleno nagovijestio svog vjernog ubojicu Vadima Krasikova (poznatog i kao Vadim Sokolov). U Njemačkoj služi doživotnu kaznu zbog ubojstva gruzijskog državljanina, čečenskog zapovjednika Zelimkana Khangoshvilija. Potonje je Putin opisao kao kanibalističkog razbojnika, što je apsolutna laž. Jer da je Khangoshvili doista učinio ono što mu je ruski diktator pripisao, nikada ne bi dobio politički azil u Njemačkoj. Zapravo, bio je vrlo vješt zapovjednik, njegova je jedinica ubila mnoge ruske vojnike i policajce. Ali sve je to učinjeno tijekom borbe, i ništa više. Netko bi mogao imati pitanje: zašto HangoŠvili nije ostao u rodnoj Gruziji, već je otišao u Njemačku? Zato što je morao pobjeći iz Gruzije, jer je nakon dolaska proruskih snaga na vlast nekoliko puta ubijen. Zanimljivo je da kada je Khangoshvili dobio azil u Njemačkoj, Moskva nikada nije zatražila od Berlina da ga izruči, što je još jedan dokaz Putinovih laži.
Azil u Njemačkoj nije spasio Khangoshvilija od ruske odmazde, u kolovozu 2019. ubijen je u berlinskoj četvrti Tiergarten, zapravo u centru grada. Njemački policajci uspjeli su zadržati ubojicu, odnosno istog Krasikova (Sokolova) koji je zapravo bio na mjestu zločina.
Nekoliko riječi o ovom Krasikovu. To je upravo ono što on može nazvati ubojicom kanibala. Zapadne obavještajne službe sugeriraju da je on bio Putinov osobni tjelohranitelj, vjerojatno njihove veze datiraju iz vremena kada je Putin bio zamjenik gradonačelnika Sankt Peterburga. Poznato je da su zajedno posjetili streljanu.
Osim toga, Krasikov je bio profesionalni ubojica, a u početku čak ni ubojica FSB-a, već čisto gangsterski: pucao je, posebno, na poslovne ljude po nalogu njihovih konkurenata. Krasikov je 2014. godine ruska policija putem Interpola stavila na popis traženih osoba kao osumnjičenika za ubojstvo. Međutim, 2015. nalog je povučen, ali je Krasikovljeva fotografija sačuvana u bazi podataka Interpola. Navodno je tada ubojica otišao u službu Kremlja. Nažalost, ne znamo koga je još ubio po Putinovoj naredbi, ali sigurno znamo da mu je 2019. godine naređeno da mu je naređeno da je on naredbu ispunio.
U listopadu 2020. godine Viši regionalni sud u Berlinu započeo je suđenje u ovom slučaju Krasikova. A 15. prosinca 2021. osuđen je na doživotni zatvor.
Spasite ubojicu
Kremlj je pokušao izvući Krasikova iz njemačkih barova gotovo odmah nakon njegovog pritvora. I to kroz širok raspon kanala. Moskva je nudila sve vrste mogućnosti razmjene. Stručnjaci kažu da su svi ti pokušaji razbijeni nepopustljivošću Berlina, čak i kada je Washington pristao na prijedloge Kremlja, koji su, posebno, predviđali oslobađanje Gershkovicha i američkog marinca Paula Whelana.
Ruskim vlastima FSB-a postalo je jasno da neće biti moguće tako lako postići ono što su željeli. Ono što je ovdje potrebno je višestruki pristup koji njemačkim vlastima ne bi ostavio drugog izbora. I ovdje je Bjelorusija bila uključena u igru – jedina europska zemlja čije zakonodavstvo predviđa smrtnu kaznu. Štoviše, pogubljenja tamo ne samo da nisu zabranjena, već se zapravo prakticiraju. Jedino što je preostalo bilo je pronaći odgovarajuću žrtvu. To je morao biti njemački državljanin, i to potpuno nevin, koji se slučajno našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. Trebao je izazvati najveće simpatije njemačkog društva. A bio je i jedan – zaposlenik njemačkog Crvenog križa, Rico Krieger.
Nije poznato detaljno kako su ruski FSB ili bjeloruski KGB uspjeli namamiti Kriegera u Bjelorusiju i staviti ga pod članak, posebno zbog sudjelovanja u aktivnostima pukovnije Kastus Kalinouski (što je potpuna laž). I je li to važno. Činjenica je da je ništa manje “pošteno” od ruskog bjeloruskog suda iznenađujuće brzo proglasilo Nijemca krivim prema člancima: “Nezakonite radnje u vezi s vatrenim oružjem, streljivom i eksplozivima” (članak 295. Kaznenog zakona Republike Bjelorusije), “Namjerno činjenje neupotrebljivih prometnih i komunikacijskih pravaca” (članak 309. Kaznenog zakona Republike Bjelorusije), “Stvaranje ili sudjelovanje u ekstremističkoj formaciji” (članak 361-1 Kaznenog zakona Republike Bjelorusije), “Aktivnosti agencije” (članak 358-1 Kaznenog zakona Republike Bjelorusije), “Mercenarizam” (članak 133. Kaznenog zakona Republike Bjelorusije) i “teroristički čin” (članak 359. Na temelju ovih optužbi, Rico Krieger osuđen je na smrt strijeljanjem.
Šah-mat Berlina. Nastaviti se odupirati oslobađanju Krasikova zapravo znači ubiti svog građanina. Malo je vjerojatno da bi njemačko društvo to prihvatilo s razumijevanjem. Da, ova odluka nije bila laka za njemačku vladu, o čemu svjedoči njezina izjava, objavljena nakon razmjene: “Bilo je potrebno birati između interesa države za izvršenje zatvorske kazne za osuđenog kriminalca i slobode, tjelesnog blagostanja i – u nekim slučajevima – u konačnici života nevinih ljudi zatvorenih u Rusiji i onih koji su nepravedno zatvoreni iz političkih razloga. Predanost zaštiti njemačkih građana i solidarnost sa Sjedinjenim Državama bili su važni motivi.”
Kako pregovarati s razbojnicima?
A za Washington je ova razmjena bila iznenađujuće uspješna diplomatska operacija, “diplomatski podvig”, kako je primijetio Biden. U njegovu provedbu bile su uključene mnoge osobe iz različitih zemalja. Osim Njemačke, to su bile i Poljska, Slovenija i Norveška. Turska je učinila mnogo posla, koja se trudi zadržati status platforme za kontakte između neprijateljskih država. Turci su posebno zainteresirani za činjenicu da se budući vjerojatni pregovori između Ukrajine i Rusije odvijaju na njihovom teritoriju.Možda u istom Istanbulu.
Rusija je, s druge strane, nastojala pokazati da je, unatoč svim svojim agresivnim akcijama, još uvijek pregovarati. Ali je li to doista tako? Pljačkaše koji su zaplijenili banku s taocima i pregovarali s policijom mogli bi se smatrati pregovaračkim: “Nećemo ubijati taoce, a vi ćete nam dati automobil, “zelenu ulicu” i helikopter napunjen gorivom u zračnoj luci.” Jer upravo je to učinio Putinov režim – zapravo, regrutirao je nevine taoce u “fond za razmjenu” kako bi na kraju prisilio Zapad da oslobodi Krasikova.
Zašto je Krasikov bio toliko važan Putinu? Daleko od onoga što su znali još od vremena Sankt Peterburga. Prisjetimo se kako se lako odrekao svog “kuhara” Jevgenija Prigožina i poslao ga na drugi svijet. Priča se da je Putin također sudjelovao u smrti svog bivšeg šefa i filantropa Anatolija Sobčaka. Stoga, kako kažu Rusi, prijateljstvo je prijateljstvo, a duhan je odvojen.
U slučaju Krasikova, Putinu je najvažnije da pokaže da “on nije brat”. Pucajte, dižite u zrak, trujte neprijatelje Kremlja. Čak i ako vas uhvate, prije ili kasnije izvući ćemo vas iz zatvora. Tako dobra promocija za buduće ubojice Kremlja.
I u isto vrijeme, čin zastrašivanja raznih ruskih oporbenih emigranata. Kao, pazite, izvući ćemo vas iz zemlje i ubiti. Naše ubojice se sada ne boje nikoga i ničega.
I kakve veze s tim ima Navaljnijeva smrt?
Osim toga, ovaj slučaj razmjene natjerao nas je da na novi način pogledamo smrt Alekseja Navaljnog u ruskoj koloniji. Sjećate li se kako je Putin nekoliko puta igrao cirkus, govoreći da je spreman razmijeniti oporbenog čelnika i sada? Ali evo u čemu je problem – uzeo ga je i umro. Pa, to je laž, na kraju krajeva, kao i sve što ruski diktator tako “iskreno” uvjerava. Ne bi pustio Navaljnog iz zatvora, a kamoli živ otišao u inozemstvo. Putin se strašno bojao da će Navaljni moći ujediniti različitu rusku opoziciju, nadahnuti je svojom energijom. Teško je reći bi li se to doista dogodilo i nikada nećemo saznati.
Sjetite se, dok je Navaljni bio živ, Putin ga nikada nije nazvao imenom. Za njega je on “bloger”, “njemački pacijent”, “ekstremistički kriminalac” i tako dalje. No, nakon njegove smrti, ruski se vođa nekako odmah sjetio svog imena i prezimena. I sam razgovor o Navaljnom više nije dovodio Putina u neizbježnu zbunjenost.
Jer, prema mnogim stručnjacima, upravo je Navaljnijeva smrt odvezala ruke Kremlju da provede ovu veliku razmjenu. Da je Navaljni živ, bio bi broj jedan u redu za razmjenu, jer bi Zapad zahtijevao njegovo oslobađanje. A ako nema osobe, nema problema. Putin je smatrao da svi ostali nisu toliko opasni. A budući da više nije bilo moguće odgoditi razmjenu, problem je morao biti otklonjen… A to je opet povezano s pitanjem Putinove sposobnosti za pregovore. Da, razbojnici se također mogu dogovoriti o određenim pitanjima, ali to nema nikakve veze s međunarodnim pravom, međunarodnim ugovorima i konvencijama.
