Glavni događaj ljeta 2024. bila je, naravno, ofenziva Oružanih snaga Ukrajine (do određenog trenutka – u načinu “nismo tamo”) na teritoriju regije Kursk u Ruskoj Federaciji. Ova vojna operacija nije bila samo prva uspješna ofenziva ukrajinskih snaga nakon ofenzive Slobožanski ljeto-jesen 2022., ofenzive koja je omogućila pomicanje fronte nekoliko kilometara prema istoku u prilično kratkom vremenu. Iako ovaj faktor, naravno, ne treba zanemariti – jednog dana će ofenzivu na Kursku analizirati i vojni teoretičari. No, budući da nismo na specijaliziranom vojnom resursu, govorit ćemo o drugom aspektu ove priče.
Vratimo se na siječanj-veljaču 2022. I prisjetimo se kako je ruski diktator Vladimir Putin (nazovimo stvari pravim imenom) ucjenjivao zapadni demokratski svijet, zahtijevajući ne samo da joj da Ukrajinu (i, naravno, sve ostale bivše sovjetske republike), već i da vrati status quo Jalte. To je, zapravo, vraćanje svjetskog poretka u situaciju iz 1988. godine, kada je dio Europe bio pod kontrolom Kremlja – a samo to carstvo bilo je jedno od središta bipolarnog svijeta. (Zapravo, naravno, to je bilo tripolarno, ali u SSSR-u zapravo nisu željeli kinesku neovisnost i subjektivnost, jer u socijalističkom svijetu ne mogu postojati dva centra moći ako postoji samo jedan u kapitalističkom svijetu).
A Putin je ucjenjivao Zapad vrlo jednostavnim argumentom – ratom. Zapravo, svijet nije vidio ništa novo, Europa je sve to nekako doživjela krajem 30-ih godina prošlog stoljeća, kada je drugi diktator, Adolf Hitler, uspio zauzeti Alsace, Austriju, Sudete i ostatak Češke i Moravske isključivo ucjenom. I Poljska, barem djelomično, iako smo se ovdje već morali boriti. Ali ova je priča bila i dodatni argument i za Hitlerovog mentalnog potomka, Vladimira Putina, i za njegove zapadne protivnike – jer su nacisti ipak dobili rat s Poljacima. Iako su se dvije velike europske zemlje, Velika Britanija i Francuska, zauzele za Poljsku ili su se barem pokušale odmah zauzeti za nju.
Dakle, 2022. za Putina je bila Hitlerova 1939. – morao se boriti. I ta se priča, za razliku od poljskih, francuskih i kasnijih kampanja Wehrmachta, pretvorila u probleme za rusku vojsku, blago rečeno. Ugled “druge vojske svijeta”, reputacija strašnog i nepobjedivog tiranina (sjećate li se ove sekte koja još uvijek vjeruje da je Putin nadigrao sve?) – je patio. Djelomično, ali opipljivo.
Ali do određene točke, Vladimir Putin se još uvijek mogao osjećati pobjednikom. Napao je teritorij strane zemlje, okupirao i anektirao dio regija ove zemlje – i nije platio za to. To, naravno, nije “ništa”, ali samopoštovanje predsjednika Ruske Federacije ipak mu je omogućilo da nastavi igrati ulogu alfa mužjaka, moćnika ovog svijeta. I s vremena na vrijeme uplašiti svijet svojim glavnim adutom – nuklearnim oružjem. Koji je, budimo iskreni, gubio svoju moć i zastrašivanje sa svakim mjesecom rata punih razmjera. Ipak, bila je to prava supersila, iako pod sankcijama, iako se suprotstavljala vojsci zasićenoj zapadnom opremom. Ali onda se, iznenada, u kolovozu 2024., dogodio Kursk…
I ispostavilo se da su svi strahovi kojima je pun Telegram kanal bivšeg potpredsjednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva – oprostite na otvorenosti, vrijedno sranja. Zastrašivanje koje je rukovodstvo Kremlja pokrenulo i prije početka rata redovito je korišteno u ovom “gopnik argumentu” tijekom rata na teritoriju Ukrajine. A onda su Oružane snage Ukrajine ušle na međunarodno priznati teritorij Ruske Federacije, zauzele dio teritorija Ruske Federacije – mnogo više prijeteći nacionalnoj sigurnosti…
Ali što vidimo? I vidimo da nije bilo nuklearnih napada – ni na ukrajinske trupe ni na ukrajinske pozadinske gradove. I, najvjerojatnije, to se nikada neće dogoditi. Naravno, odbijanje upotrebe oružja za masovno uništenje može se objasniti na mnogo načina. I ovaj vremenski pritisak nije samo sa Zapada, već i s Istoka, iz Pekinga. I razumijevanje strateške opasnosti za cijeli planet, za cijelu civilizaciju. (Da budem iskren, u Putinovu glavu teško je povjerovati u ovaj argument – ali neka bude.)
Međutim, ostaje činjenica da je razina prijetnje Ruskoj Federaciji i Putinovom režimu dosegla gotovo najvišu razinu (ostaje vidjeti ukrajinske trupe u Moskovskoj regiji i napade bespilotnim letjelicama i HIMARS-om na glavni grad carstva). I nismo vidjeli adekvatan odgovor – adekvatan stalnim i brojnim prijetnjama koje su se čule iza zidova moskovskog Kremlja.
Što bi to moglo značiti? Samo jedno. Ispostavilo se da je Vladimir Putin najobičniji gopnik koji je u klasičnom stilu peterburških vrata odlučio zastrašiti žrtvu i opljačkati je bez upotrebe sile. A sve je završilo činjenicom da se žrtva ne samo počela odupirati, već je i zakucala gopnik u solarni pleksus istim mjedenim zglobovima koje je ponio sa sobom u “specijalnu vojnu operaciju”.
Uostalom, čak i unatoč oskudnom teritoriju koji je ukrajinska vojska okupirala diljem Rusije, ovo je vrlo bolan udarac. Sami Rusi počeli su širiti temu da je “prvi put od Velikog domovinskog rata agresorova noga kročila na svetu rusku zemlju”. (Zapravo, ne po prvi put, uzmimo barem priču o otoku Damansky, koji je Kina ponovno zauzela 1969. – ali neće se svaki Rus, koji je bio toliko zabrinut zbog “iskonski ruskog Krima”, uopće sjećati tog slučaja.) Udarac koji pokazuje svu slabost kremaljskog režima. Pokazalo se da je Putin preslab ne samo da bi se dočepao tuđe – nije sposoban čak ni braniti vlastitu, pravnu obranu. I svi koji ga pomno prate nisu mogli ne primijetiti to.
Slabost javnosti je ono čega se svaki diktator boji. Zato je Lukašenko 2020. godine trčao po Minsku s mitraljezom (nije ga stavio na sebe da puca – bila je to demonstracija sile). Zato je sam Putin, znajući fobije Angele Merkel, doveo svog psa na zajednički događaj s tadašnjom njemačkom kancelarkom. A sada…
A sada je Putin cijelom svijetu pokazao ne samo slabost – to smo vidjeli još 2022. godine, kada su njegove trupe pobjegle iz Kijeva, otkrivajući svoje neljudsko lice svijetu u Buči – već i stvarnu slabost. Diktator, koji se početkom 2022. smatrao gospodarom trećine svijeta bez tri dana (ili 96 sati, ovisi kako računate), u kolovozu 2024. pokazao se nesposobnim spasiti svoj teritorij od strane vojske.
A ovo je Putinov glavni poraz u Kurskoj regiji. Jer čak i ako Oružane snage Ukrajine napuste Sudzhu za mjesec ili šest mjeseci, nitko nikada neće zaboraviti da nije bila moćna Zlatna Horda, ne velika Bonaparteova Francuska, ne Hitlerov Treći Reich, već skromna, mala Ukrajina (koju ćemo, kako su rekli ruski propagandisti, “poraziti u vrućem ratu za dva dana”) koja je zauzela i kontrolirala ovaj teritorij. A “druga armija svijeta” nije mogla ništa učiniti s ukrajinskim trupama, koje zapravo nisu postojale 10 godina ranije.
