Krajem veljače i početkom ožujka 2022. cijeli je svijet zadržavajući dah gledao kako Ukrajina, njezina vojska, ukrajinski dobrovoljci, dobrovoljci, na kraju, svi Ukrajinci dobre volje, ustaju kako bi obranili svoju domovinu od ruskog agresora. Ovaj podvig ukrajinskog naroda, koji je uspio odbiti strašnu invaziju mnogo jačeg neprijatelja i nije dopustio da njihova zemlja bude porobljena, zasigurno će biti upisan zlatnim slovima u svjetske povijesne anale. Uostalom, kao što već znamo, malo je globalnih igrača vjerovalo da će Ukrajina moći izdržati, a kamoli odbiti neprijateljski napad, pa čak i pokrenuti protuofenzivu. U najboljem slučaju, Ukrajincima je dodijeljena uloga partizana u vlastitoj, okupiranoj zemlji.
Sve to, naravno, ne može a da ne izazove poštovanje prema otpornosti Ukrajinaca, njihovom vojnom podvigu. Istodobno, nemoguće je ne postaviti logično pitanje: kako je došlo do toga da je postojala potreba za ovim podvigom, da vojska nije bila sasvim spremna za napad izvana, unatoč činjenici da je rat trajao osam godina? Uostalom, zašto smo izgubili južne teritorije, Mariupolj, Novu Kahovku, veći dio Donbasa, pa čak i Herson u prvim danima invazije punih razmjera, unatoč činjenici da se grad nalazi na desnoj obali Dnjepra? Je li Ukrajina mogla biti bolje pripremljena za rusku invaziju velikih razmjera?
Na sva ova pitanja i dalje će morati odgovoriti ukrajinsko vodstvo čim pobjedonosno okončamo rat. Iako se već može raspravljati: da, izuzetno smo se loše pripremili za eventualnu invaziju.
Degradacija vojske i cijelog sigurnosnog sustava u Ukrajini događa se gotovo sva tri desetljeća od neovisnosti. Da biste zamislili razmjere degradacije, vrijedi barem pogledati holivudski film “Barun od oružja” (Gospodar rata) u glavnoj ulozi Nicolas Cage. Vrlo slikovito prikazuje kako su trgovci oružjem iz cijelog svijeta profitirali od krađe oružja, streljiva, oklopnih vozila itd., iz ukrajinskih vojnih skladišta, kako su na tom oružju zarađene milijarde bogatstva. U međuvremenu, Ukrajina je postajala bespomoćna protiv potencijalnog vanjskog neprijatelja. Naravno, sve u filmu predstavljeno je s određenim umjetničkim pretjerivanjem, ali u principu je situacija prikazana prilično točno. Ukrajinske vlasti bile su potpuno nepripremljene za moguću agresiju, ponavljajući istu pogrešku koju je napravila Središnja rada 1917. godine. Sada, kao i tada, naivnim ukrajinskim političarima činilo se da su u blizini samo prijatelji, pa se stoga mogu opustiti i ne brinuti o vlastitoj sigurnosti.
Pa, dobro, bilo je moguće zanemariti nečiju sigurnost prije 2014. godine, ali bilo je potrebno potpuno izgubiti osjećaj samoodržanja kako bi se pitanje punjenja arsenala, očuvanja skladišta streljiva i razvoja novih vrsta oružja gurnulo na drugo ili treće mjesto nakon aneksije Krima i invazije na Donbas.
I ovdje krivnja ne pada samo na korumpirane dužnosnike i populističke političare koji su se zalagali za mir. Tijekom nekoliko godina ograničenog rata u Donbasu, u kojem je aktivno sudjelovao najviše jedan posto ukrajinskog stanovništva, naš je narod bio toliko “umoran” od rata da je bio spreman glasati za bilo koga, samo ako je obećao da će zaustaviti borbe. Iako ne, “za svakoga” bilo bi pretjerivanje. Nitko nije žurio glasati za otvoreno proruske kandidate, poput Jurija Bojka ili Jevhena Murajeva, čak i unatoč njihovim mirovnim izbornim programima.
Tako su u proljeće 2019. Ukrajinci masovno glasali za komičara Volodimira Zelenskog, vjerujući u njegove slogane da “samo trebate prestati pucati”, “konvergirati negdje u sredini” itd. Tijekom svoje predizborne kampanje Zelenski je strastveno tvrdio da se rat nastavlja samo zato što je koristan za ukrajinske i ruske oligarhe (prvenstveno nagovještavajući koristi za Petra Porošenka). Prema njegovoj logici, rat se može okončati jednostavnim oduzimanjem poluge ovim agresivnim oligarsima.
A najsmješnije je što je većina Ukrajinaca vjerovala u jednostavne recepte Zelenskog. Doživljavali su ga kao “predsjednika mira”, kao spretnog šefa države koji je uspio riješiti sve sukobe, kao što je to učinio filmski lik koji je stvorio u TV seriji “Sluga naroda”. Stoga ne čudi da je povijesno dokazana formula mira, poznata starim Rimljanima, si vis pacem, para bellum – činilo se stranim novoizabranom šefu države i njegovom timu.
Ne može se poreći da se pod predsjedanjem Petra Porošenka premalo pažnje posvećivalo ukrajinskoj vojsci, s obzirom na stvarno ratno stanje u zemlji. Mnogo je novinarskih istraga, kako ukrajinskih tako i stranih, o zloupotrebama naloga za obranu, u koje je bio uključen i sam tadašnji šef države. Posebno sramotna stranica tijekom Porošenkova predsjedništva je uništavanje ukrajinskih skladišta streljiva, budući daStvoreni su sigurni uvjeti za skladištenje streljiva. Svi su ti problemi iskašljani krvlju na početku invazije velikih razmjera. Međutim, pod Porošenkom se barem donekle ispunila obrambena naredba.
Ali naivno uvjerenje Zelenskog da će biti moguće pregovarati s Putinom, jer se čini da je on razumna osoba, a zdrav razum bi trebao doprinijeti želji za mirom. Zelenski je bio spreman na bolne kompromise, ustupke, koji bi, prema njegovom mišljenju, trebali biti dovoljni da diktator Kremlja spasi svoj obraz i riješi se Ukrajine.
Da, sada znamo koliko su naivne bile te nade, s kojima ukrajinske vlasti žive gotovo tri godine. Ta je naivnost diktirana nemarom u imenovanju ljudi na odgovorne vojne položaje. Primjerice, prvi ministar obrane Ukrajine kojeg je imenovao Zelenski bio je uspješan poduzetnik, diplomant Sveučilišta u Oxfordu, Andriy Zahorodniuk. Međutim, njegova stvarna veza s vojskom prije imenovanja bila je ta što je s početkom ruske oružane agresije u Donbasu tvrtka na kojoj je vodio opskrbljivala ukrajinsku vojsku štednjacima.
Zelenski je u ožujku 2020. proveo radikalnu reorganizaciju vlade i imenovao čovjeka dobro upućenog u vojne poslove, general-pukovnika Andrija Tarana, za šefa Ministarstva obrane. Čini se da bi čovjek koji je donedavno bio prvi zamjenik zapovjednika kopnenih snaga Oružanih snaga Ukrajine trebao savršeno razumjeti potrebe vojske i znati ih zadovoljiti. Ali stvari nisu ispale kako se očekivalo. Umjesto da pomogne vojsci, riješi njihove probleme i osigura im sve što im je potrebno, ministar obrane ušao je u težak spor s tadašnjim vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga Ukrajine Ruslanom Khomchakom.
Tada je ovaj sukob čak ušao u javnu sferu, slučaj je stigao do sudova: Ruslan Khomchak podnio je tužbu protiv Andrija Tarana. Mislim da se ne isplati ulaziti u suštinu spora, to je sasvim sekundarno. A glavno je da je zbog ovog sukoba u de facto zaraćenoj zemlji razina obrambene sposobnosti naglo pala.
Serhiy Rakhmanin, nekoć talentirani novinar, a sada član Vrhovne rade, član Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i obavještajnu službu Vrhovne rade, u intervjuu za publikaciju LB.ua definirao je suštinu sigurnosnog problema Ukrajine u to vrijeme na sljedeći način: “Problem nije bio u samom Taranu. Problem je bio u tome što je osoba koja nije učinila ništa, samom činjenicom da ništa ne radi, naštetila sigurnosnom i obrambenom sustavu. Osoba koja nije znala kako i nije znala što radi na čelu najvažnije službe bila je situacija u kojoj se kaos povećao. A oni koji su, recimo, neučinkovito koristili novac ili možda krali, osjećali su se nekažnjeno. Ovo je ogroman udarac sigurnosnom sustavu, koji, nažalost, novo vodstvo obrane, čak i ako su genijalci, neće moći popraviti.”
Tu bi predsjednik Zelenski trebao intervenirati, kazniti krivce i osloboditi one koji štete obrambenim sposobnostima. Ali ne, Taran je ostao na dužnosti godinu i pol – od ožujka 2020. do studenog 2021. Odnosno, sve do trenutka kada je postalo jasno da je ruska invazija punih razmjera sasvim stvarna. A za vrijeme Taranovog mandata napušten je državni poredak za vojsku, programi najnovijeg oružja i vojne vježbe. Uostalom, kakav razvoj može biti u vojsci kada su dva ključna čovjeka o kojima ovisi postali gorljivi neprijatelji i otvoreno ratuju jedni s drugima.
4. studenog Oleksij Reznikov preuzeo je mjesto šefa ukrajinskog vojnog odjela. Ostalo je manje od tri mjeseca do otvorene ruske invazije. Ostalo je katastrofalno malo vremena za potpunu pripremu. Ali čak je i ovo kratko razdoblje korišteno krajnje neučinkovito.
Zašto? Iz vrlo jednostavnog razloga: državno vodstvo Ukrajine nije imalo političku volju za to. I prije svega, govorimo o predsjedniku, koji se do trenutka kada su ruske rakete letjele na Kijev iz nekog razloga nadao da se Putin neće usuditi pokrenuti invaziju punih razmjera. Ured predsjednika vjerovao je da se eskalacija vojnog sukoba najvjerojatnije neće dogoditi. A ako se to dogodi, to će biti samo na starim kontaktnim linijama u regijama Lugansk i Donjeck.
U drugim opasnim područjima, posebno na Krimskoj prevlaci i na sjevernoj granici, zapravo nisu provedene nikakve operacije utvrđivanja ili miniranja. Što je kasnije imalo kobne posljedice za Ukrajinu. Pogledajte samo civilne žrtve u Mariupolju, Buči, Hostomelu, Irpinu itd.
Zelenski će dugo ostati zapamćen po svom “govoru s roštilja” od 19. siječnja 2022. Predsjednik je s TV ekrana uvjeravao svoje građane da nema razloga za brigu da neće biti napada. Evo citata iz govora u kojem Zelenski izražava svoje prognoze za tu godinu:
“22. siječnja proslavit ćemo Dan jedinstva Ukrajine. Otvorimo most Zaporižja. Za godinu dana izgradit će seTo je najveća autocesta u Ukrajini od Užhoroda do Luhanska. Gradimo ceste, mostove, škole, stadione, vagone, avione i tenkove. Cijepite veliku većinu stanovništva. U travnju ćemo slaviti Uskrs. U svibnju je, kao i uvijek, sunce, vikendi, roštilji i, naravno, Dan pobjede. A onda ljeto. Proći ćemo EIT, upisati sveučilišta, planirati odmore, kopati vrtove, vjenčati se i imati vjenčanja. A onda jesen. Nadam se da ćemo navijati za našu reprezentaciju na FIFA Svjetskom prvenstvu u Kataru. A onda zima. I pripremit ćemo se za novogodišnje praznike. Kao i uvijek, 31. prosinca cijela će se obitelj okupiti za stolom. I siguran sam da ću u svom novogodišnjem obraćanju reći: “Dragi Ukrajinci! Pa, rekao sam ti, zar ne? Bravo!'”
Jeste li primijetili da se u vašem govoru spominje izgradnja cesta? I to nije slučajno, čak bih rekao da je vrlo značajan. U to je vrijeme program “Velika gradnja” dobivao na zamahu, za koji su izdvojene stotine milijardi grivna (na primjer, planirano je potrošiti više od 140 milijardi UAH u 2022.). Neću govoriti o korupcijskoj komponenti ovog projekta, iako ona postoji i, prema riječima istraživačkih novinara, vrlo značajna, radije ću obratiti pažnju na aspekt prioriteta. Umjesto da taj novac daje za izgradnju utvrda, pripremu teritorijalne obrane i kupnju oružja, Ukrajina troši nevjerojatne svote na ceste, od kojih će većina postati jednostavno nepotrebna, pa čak i štetna, jer će pasti pod okupaciju, pa će doprinijeti neprijateljskoj logistici.
A to je bilo u vrijeme kada su američke i britanske obavještajne službe vikale Zelenskom: pripremite se za veliki rat! Davali su mu sve točnije planove za rusku ofenzivu u devet operativnih smjerova, ali još uvijek nije želio vjerovati.
Sljedeći umirujući govor Zelenskog održan je 16. veljače, jer su upravo na taj dan mnogi stručnjaci predvidjeli početak invazije. I predsjedniku je bilo drago što nitko nije napao, pa čak ni predložio da se na ovaj dan svake godine slavi Dan jedinstva Ukrajine.
Prema riječima ljudi iz predsjednikovog užeg kruga, Zelenski je konačno shvatio da se invazija punog opsega ne može izbjeći tek 21. veljače. U to je vrijeme Vijeće sigurnosti Ruske Federacije, na čelu s Putinom, priznalo samoproglašene “DPR” i “LPR” i proglasilo jamstvo njihove sigurnosti. Predsjednik Ukrajine konačno je shvatio da su šale gotove i uveo izvanredno stanje u cijeloj Ukrajini.
Je li još uvijek bilo moguće učiniti barem nešto za jačanje obrambenih sposobnosti zemlje? Ne puno, ali nešto se moglo učiniti. U najmanju ruku, pripremiti se za eksploziju, a možda i odmah dignuti u zrak mostove na Krimskoj prevlaci i one koji vode dalje od Krima do Hersonske i Zaporižjske regije. Ojačajte garnizone i kontrolne točke u tom smjeru. Minirajte još uvijek neminirani teritorij na granici s Rusijom i Bjelorusijom, sve dok ima dovoljno mina, truda i vremena. Također bi bilo vrijedno započeti evakuaciju stanovništva iz potencijalno opasnih područja.
Nažalost, ništa od toga nikada nije učinjeno. Srećom, unatoč tim problemima, Ukrajina je uspjela preživjeti, zaustaviti ofenzivu mnogo jačeg neprijatelja, pa čak i ponovno zauzeti veći dio okupiranog teritorija. A sve je to zahvaljujući nevjerojatnom junaštvu i požrtvovnosti ukrajinskih vojnika. Tko je kriv za neuspjeh priprema – najvjerojatnije ćemo to shvatiti već nakon rata, ili barem nakon njegove vruće faze.
Tekst je prvi put objavljen u Wszystko Co Najważniejsz
