Tema mogućih pregovora između Ukrajine i Ruske Federacije na ovaj ili onaj način se kretala tijekom cijelog rata punih razmjera, koji traje već dvije i pol godine, i od strane predstavnika različitih geopolitičkih tabora. Svrha ovih izjava, ubacivanja i rasprava je različita – ovisi, naravno, o tome tko, kada i u kojoj situaciji daje te izjave. Jedan od tih likova je “predsjednik” Bjelorusije Aleksandar Lukašenko. Prošlog tjedna ponovno se vratio ovoj temi – i to na najvišoj mogućoj razini, u intervjuu za jedan od propagandnih stupova Putinovog režima, TV kanal Rossiya1.
Zapravo, sama činjenica kome i gdje je Lukašenko rekao to što je rečeno je određeno objašnjenje. Takvi medijski događaji u svijetu Vladimira Putina (a nema sumnje da su Lukašenko, a još više “Rusija 1” Putinov svijet) obično su jasno planirani i pripremljeni. Dakle, ovo nije improvizirana, nije improvizacija bjeloruskog diktatora, nije “želja da se pomogne”, kako su neki predstavili sudjelovanje Aleksandra Lukašenka u priči o pobuni Jevgenija Prigožina. Improvizirane, improvizacije, “geste dobre volje” u tom koordinatnom sustavu po definiciji su nemoguće. Zato je potrebno slušati Lukašenkove riječi, poruke koje je poslao u svom intervjuu.
Glavna poruka, kao što je već spomenuto, bile su riječi o pregovorima. Naravno, Lukašenko ga je predstavio na takav način da su Ukrajini prije svega potrebni pregovori i mir. Nažalost (za oba istočnoeuropska diktatora) više nije moguće smisliti posebne argumente za to – barem je “predsjednik” Bjelorusije nekako sramežljivo zaboravio spomenuti mogućnost još jednog raketnog napada na energetski sustav, koristeći samo faktor nuklearnog oružja. Na što, budimo iskreni, ni Ukrajina ni Zapad zapravo ne reagiraju na to.
Ali Lukašenkov zadatak bio je predstaviti potrebu za pregovorima kroz prizmu Ukrajine. Zato smo morali upotrijebiti nuklearno zastrašivanje, jer jednostavno nema što drugo pritisnuti. Ukrajinski energetski sektor, sa svim svojim problemima, još uvijek je pokazao svoju sposobnost preživljavanja – dok je početak ruske upotrebe sjevernokorejske balistike dokaz suprotnog procesa. Prvo, da imamo dovoljno projektila, ne bismo se ponižavali pred Kim Jong-unom. Drugo, svi u Ukrajini su to primijetili – balistika ne predstavlja prijetnju velikom dijelu Ukrajine, zapadno od Žitomira. A to je barem TE Burshtyn, o čijem se stanju sada praktički ne govori – i to rade vrlo dobro, jer što manje pažnje, to je veća sigurnost. Kada su se djeca počela vraćati u škole na zapadu Ukrajine, postojala je i zabrinutost zbog mogućih raketnih napada, a jedan takav napad je tragedija kolosalnih razmjera. Ali, kao što vidimo, ništa se takvo nije dogodilo. Iz raznih razloga, ali to se nije dogodilo. Vjerojatno je to zbog nedostatka odgovora javnosti, odnosno “točke trošenja skupih projektila na nešto što je otišlo na margine društva”.
Vraćajući se pregovorima, prepoznajemo da je i Ukrajini potreban mir. Kao normalan, logičan i osnovni uvjet za život i razvoj države i društva. Ali Ukrajina je pokazala da čak i tijekom rata punih razmjera, ako ne i na cijelom teritoriju (što je logično), ali u mnogim regijama, može uspostaviti manje-više normalan život. U zapadnim regionalnim središtima 2023. počeli su se otvarati razni objekti, sve do trgovačkih centara. A u Rusiji, inače, trgovački centri počeli su se zatvarati nakon što su neke zapadne tvrtke napustile tržište pod prijetnjom sankcija.
Ali, naravno, Putina nije briga. Malo je vjerojatno da će ga biti briga čak ni za redove za kruh negdje u Jekaterinburgu ili čak Lipecku, odnosno vrlo blizu Moskve. U regiji Kursk nema redova za kruh, već pravi rat. Mnogo je bliže od Kurska do Moskve nego s Urala. Pa šta? I ništa. I Kremlj i propagandisti pretvaraju se da se ništa strašno nije dogodilo. Štoviše, likovi ruske “televizije tisuću brda” već su počeli govoriti da nema ništa strašno u privremenom gubitku njihovih teritorija. (Ovdje treba napomenuti da na sovjetsko-postsovjetskom prostoru ne postoji ništa trajnije od privremenog. Idol Rusa, Leanid Brežnjev, kojeg su gotovo svi u Kremlju 1964. smatrali privremenom figurom, mogao bi to potvrditi da je doživio do danas.)
I to, molim vas, gospodo, u zemlji koja je riječima bila spremna ići ravno u sveti rat za nekoliko pacifičkih otoka, čija imena vjerojatno neće zapamtiti nitko od ruskih stanovnika bez nagovještaja. Ali Kurska regija nije Kurilski otoci, to je stvarna, a ne polumitološka zemlja, ona je ovdje, u blizini. Pa ipak, ideju “privremenog gubitka” već promiču propagandisti Kremlja. Jer to nije toliko kritično za Putina koliko ono što ga stvarno plaši.
A patuljak Kremlja uplašen je nemogućnošću nastavka rata u Ukrajini. To je jedina stvar za koju sada živi, jedina stvar koja produljuje njegov politički, a možda čak i fizički život. I s tim, u oPosljednji mjeseci također su bili problemi. Inflacija obara rekorde, sve manje ljudi se prijavljuje za rat (zato je “dolazni” novac za ugovorne vojnike u nekim regijama narastao na fantastičnu razinu od 2 milijuna . Naime, ljudi su Putinova glavna prednost – a oni vojnici koji su sada u Donbasu to vrlo dobro znaju. Postoje i zračne bombe, ali s ovim resursom situacija je vjerojatno bolja – a KAB-ovi se, za razliku od Rusa, mogu pripremiti za upotrebu mnogo brže nego za 18 godina i 9 mjeseci.
Dakle, rezimirajući još jedan mirovni pokušaj Aleksandra Lukašenka, Rusiji su potrebni pregovori i mir ni manje ni više, već čak i više od Ukrajine. Iako, ponavljamo, Ukrajini je također potreban mir iz očitih razloga. Stoga bi se, teoretski, riječi bjeloruskog diktatora mogle uzeti kao istina. Da nije bilo jednog “ali”, na isti način na koji se Lukašenko odavao.
To su riječi o “legitimnosti” Volodimira Zelenskog. Činjenica je da – bez obzira koliko se Aleksandar Lukašenko trudio izvući sovu na kuglu Kremlja – problem legitimiteta Zelenskog ne postoji u ukrajinskom, a još više u zapadnom društveno-političkom prostoru. Odnosno, uopće ne postoji. Čak i oni Ukrajinci koji nisu zadovoljni činjenicom da je Zelenski još uvijek predsjednik Ukrajine dobro znaju da se ovdje ništa ne može promijeniti do prvih poslijeratnih izbora. Stoga, unatoč svim mogućim pravnim nijansama (mi nismo Ustavni sud, pa nećemo ulaziti u detalje ovog slučaja; štoviše, sam Ustavni sud je nekako skromno šutio o ovoj temi), legitimitet Volodimira Zelenskog vrlo je stvaran fenomen. Barem, ponavljamo, do kraja ili obustave rata.
A tko ima problema s legitimnošću? A ovo je Aleksandar Lukašenko, kojeg će nakon 2020. za predsjednika Bjelorusije priznati samo isti odvratni autoritarni režimi kao i on. A tu je i Vladimir Putin, koji je navodno “resetirao” svoje predsjedničke mandate, ali zapravo i sam teško ozbiljno vjeruje u to, a kamoli svi ostali. I ovdje je ključ za razumijevanje svih Lukašenkovih riječi. Ovdje je glavom izdao sebe i svog gospodara.
U trenutku kada je Aleksandar Lukašenko počeo govoriti o legitimitetu Zelenskog, postalo je jasno da su ne samo ove njegove riječi, već i sve ostale iz intervjua s Rossijom 1, lažne i manipulativne. To znači da pregovori i mir nisu potrebni Ukrajini i Zapadu, kako kaže (barem sam Lukašenko nije zabrinut za Ukrajinu) – već Rusiji i Putinu. To znači da se situacija u ruskoj ekonomiji – jedinoj sili koja dopušta da se rat nastavi (i, shodno tome, može ga zaustaviti) – stalno i nepovratno pogoršava.
I ostaje posljednje pitanje – zašto je bjeloruski vazal Kremlja došao na ideju pregovora upravo sada, u drugoj dekadi kolovoza? I zato što je tu jesen. I predsjednički izbori u SAD-u. Nakon toga, bez obzira na rezultate glasovanja, situacija za Rusiju samo će se pogoršati. Da, čak i nakon Trumpove moguće pobjede – jer, unatoč želji da pregovara s Kremljom, neće pristati na Putinove uvjete, a Putin neće pristati ni na prijedlog Bijele kuće. Nakon Harrisine pobjede, uopće neće biti pregovora. A rusko gospodarstvo nastavit će padati. A čak će i ubrzati taj proces, jer sankcije protiv same Rusije i prijetnja sekundarnim sankcijama protiv ruskih partnera (uglavnom Kine) neće nikamo otići, već će se samo pojačati.
Mirovni pregovori zaista moraju početi odmah. I tu je Lukašenko u pravu. A svojom smiješnom frazom sa stajališta općeg intervjua o legitimitetu Zelenskog, priznao je kome točno odmah trebaju pregovori o primirju.
