Sada sam se nehotice prisjetio svojih misli i raspoloženja prije deset godina. I u prvoj polovici kolovoza 2014. bili su prilično optimistični. Da, aktivna faza takozvane antiterorističke operacije još je bila u tijeku, iako su svi shvatili da ova eufemistička kratica prikriva rat između Rusije i Ukrajine, iako u ograničenim razmjerima. Naše oružane snage samouvjereno su pritisnule neprijatelja, krenule naprijed, oslobađajući jedno naselje za drugim od uvjetnih separatista. Da, dobili su oružje, oklopna vozila, streljivo, pa čak i ljudstvo (privremeno) iz Rusije. Ali činilo se da nijedna sila ne može zaustaviti našu pravednu ofenzivu. Srećom, u to vrijeme još nije stigao do kotla Ilovaisk.
Istodobno, raspoloženje na Zapadu radikalno se promijenilo na bolje. Uspjeli su se oporaviti od šoka izazvanog barbarskim rušenjem putničkog zrakoplova Boeing 777 I na kraju shvatiti tko je ovdje krvavi ubojica, koji prijeti sigurnosti cijelog kontinenta. A glavna stvar je početi shvaćati kako postupiti u takvoj situaciji.
Gotovo tristo ljudskih života koštalo je Zapad ove spoznaje. Kada je projektil lansiran 17. srpnja 2014. ruski sustav protuzračne obrane Buk oborio putnički zrakoplov Malaysian Airlinesa koji je letio iz Amsterdama za Kuala Lumpur na letu MH17. Da, sada već znamo da je to bila “mala krv”, koliko god cinično zvučalo. Jer danas vidimo razmjere tragedije ako krvožedni diktator ne bude na vrijeme zaustavljen svim silama i sredstvima. Ali u to je vrijeme civilizirani svijet, iako sve veći pritisak na Moskvu, još uvijek pokušavao pronaći kompromis.
“Vrijeme je da Europa pokaže da je zaista utjecajna. Jačanje sankcija je jedino što Vladimir Putin stvarno razumije”, naglasio je autoritativni njemački list Kožni rub u svom članku objavljenom u kolovozu 2014.
A samo nekoliko tjedana ranije, publikacije u njemačkom tisku bile su mnogo bezube, ako ne i simpatičnije prema Moskvi. Još uvijek popularna u krugovima europskih intelektualaca bila je ideja Russland verstehen “Razumjeti Rusiju.” Tek nakon tragedije MH17 ova se ideja počela dovoditi u pitanje: “Putin verstehen? (Razumijete Putina?) “Ako želite, možete pokušati razumjeti i Hitlera.”
Ton izjava njemačkih publicista o Moskvi bio je primjetno zaoštren. I to je postalo karakteristično ne samo za novinarstvo i ne samo za Njemačku. Iako su, naravno, medijski napadi Putinversteiersa, odnosno tiska koji možemo uvjetno nazvati “Gazprom”, nastavili. I dugo su se u svijetu pojavljivali članci poput onog u njemačkom izdanju TAZ-a (simpatizirajući ljevicu) “Istina o letu MH17” (Die Wahrheit über Flug MH17). Njegov autor, koristeći cui bono princip, pokušava dokazati da su za nesreću krive Sjedinjene Države, Ukrajina, čak i Izrael, ali ne i Rusija i proruski militanti, jer je njihov ugled, vidite, samo patio…
Ali takve misli i njihovi nositelji povukli su se na margine općeg zapadnog diskursa. Umjereni političari Europske unije odjednom su se pretvorili u aktivne kritičare Moskve. Tko bi nekoliko dana ranije pretpostavio da će tadašnji predsjednik Moskvi naklonjene Bugarske, Rosen Plevneliev, javno nazvati Rusiju “agresivnom i nacionalističkom”.
Tada se Mark Rutte, tadašnji premijer Nizozemske, zemlje koja je pružila utočište kćeri Vladimira Putina, pretvorio u odanog prijatelja Ukrajine i gorljivog neprijatelja Rusije. Zapravo, počeo je postavljati ultimatume Kremlju, pozivajući EU da preispita odnose s Rusijom. Tadašnji britanski premijer David Cameron počeo je glasno polagati zahtjeve Kremlju. Od tada je London zauzeo čvrst antiputinovski kurs i nije odstupio od njega, već ga je samo ojačao.
Tada je Zapad postupno počeo uviđati svjetlost. Prikladna iluzija “dobrog Putina” i mogućnost “resetiranja” odnosa s Rusijom raspršena je (spojler: ali ne i u potpunosti). Stoga se Kijev logično nadao da će i Europska unija i Sjedinjene Države nametnuti strože sankcije Kremlju i voditi adekvatniju politiku protiv njega, koja više neće predviđati smirivanje agresora.
A Putin se uopće uplašio. Odmah 17. srpnja nazvao je tadašnjeg američkog predsjednika Baracka Obamu (iako to nije učinio nekoliko mjeseci). Izgovarao se, vrteći se poput zmije na tavi, govoreći da Rusija uopće nije umiješana u ovaj incident. Nismo mi, to su Ukrajinci, Marsovci, on je taj koji je eksplodirao (sjetite se kako je Putin, sa sablasnim licem na licu, komentirao tragediju podmornice Kursk u emisiji Larryja Kinga: “Utopila se”). Ali Obama, koji je već bio naoružan materijalima iz CIA-e, FBI-a i NSA-e, naravno, nije uspio uvjeriti Obamu u to.
Tu bi cijeli civilizirani svijet vršio pritisak na Kremlj, dok je rusko vodstvo bilo u potpunoj propasti. Postojala je stvarna šansa da se Rusija prisili da zaustavi rat u Donbasu i izađe iz ukrajinske zemlje. Ali zapadni čelnici tada nisu pokazali čvrstinu. Po tko zna koji put. I, nažalost, ne posljednji put.
Unatoč svemu, zapadni političari nastavili su vjerovati (ili bolje rečeno ne vjerovati, već uvjeravati sebe) da se Rusija još uvijek može integrirati u civilizirani svijet. Konkretno, Berlin nije želio izgubiti svoje interese u Rusiji. Prije svega, govorimo o izvozu visokotehnoloških proizvoda – elektronike, alatnih strojeva, vozila. A Obama, koji je nedavno pokrenuo “resetiranje” odnosa s Kremljom, nije izgubio nadu da će nastaviti s tim radom.
I Putin je izdržao svoj strah, postupno se oporavio i vidio da mu je sve u redu, da je moguće nastaviti agresiju. I ne samo nastaviti, već i ojačati. Ojačati na najvišoj razini – uvođenjem redovnih ruskih jedinica u Ukrajinu. Tada smo čuli za Ilovaisk… Zatim su bili “Minsk-1”, “Minsk-2”, Debalceve. A potpuna invazija bila je samo pitanje vremena. Jer već tada je bilo jasno da Putin neće tako lako ograničiti svoj projekt “Novorusija”, već će ga proširiti sve dok uspije. U to je uloženo previše truda i novca. Pokrenuti zamašnjak rata, Moskva ga ne bi mogla tako lako zaustaviti, čak i kad bi htjela. Ali bilo je sasvim moguće zaustaviti ga uz pomoć zapadne sile.
