Kolovoz 2024. ostat će zapamćen u kontekstu rusko-ukrajinskog rata po dva svijetla, značajna, rezonantna događaja. U prvoj polovici mjeseca Oružane snage Ukrajine prešle su granicu s Ruskom Federacijom i preuzele kontrolu nad dijelom Kurske regije. A ruske trupe, gomilajući projektile i bespilotne letjelice, krajem ljeta izvele su najsnažnije granatiranje ukrajinskog teritorija, zapravo objekata energetske infrastrukture i ne samo. Oba događaja, posebno prvi (uostalom, raketni napadi na Ukrajinu postali su, ako ne i uobičajeni, onda to definitivno nije bio prvi masovni napad na ukrajinsku pozadinu – iako definitivno nije bilo takvih događaja kada je neprijatelj koristio više od 200 jedinica opreme), aktivno su pokrivena i pokrivena su u svjetskim medijima, o njima se govori na najvišoj razini, teme vezane uz oba napada raspravljaju se na svjetskim medijskim platformama. Ali koliko su učinkoviti ne u PR prostoru, već u stvarnom životu?
Počnimo s Kurskom ofenzivom Oružanih snaga Ukrajine. Ova se operacija odvijala, i odvija se, u informacijskoj tišini neobičnoj za ovaj rat. Sjetite se kada su ukrajinske vlasti konačno priznale da smo “tamo”. U to je vrijeme cijeli svijet poludio, pokušavajući shvatiti što je to. Pa čak ni sada ludilo zapravo nije nestalo, jer nitko nije najavio strateške ciljeve i ciljeve napada Oružanih snaga Ukrajine na Kursku regiju.
Međutim, naravno, vojni analitičari uspjeli su izvući određene zaključke. Jedan od najrazumnijih zaključaka je da je napad na međunarodno priznati teritorij Rusije bio usmjeren, prvo, na povlačenje onog dijela ruskih trupa koje sada jurišaju na sljedeća naselja Donbasa, a drugo, na izazivanje panike među ruskim stanovništvom (na što je “specijalna vojna operacija” konačno došla ravno u dvorište) i, kao rezultat, destabilizaciju situacije u zemlji agresora.
Kao što vidimo, čak i da su postojali takvi ciljevi, oni se ne bi mogli postići. Vladimir Putin jasno je dao do znanja da ne planira zamijeniti regiju Kursk za Donbas. Možda ga ni gubitak regionalnog središta, Kurska, neće uplašiti – ako za to vrijeme uspije zauzeti aglomeraciju Kramatorsk ili njegove trupe marširaju prema Pavlogradu.
Također nije bilo moguće destabilizirati informacijski prostor Ruske Federacije. Barem je propagandna mašinerija Kremlja učinila sve da ne samo umanji, već gotovo u potpunosti ukloni Kursku ofenzivu Oružanih snaga Ukrajine s dnevnog reda. Ako ga nemate, to je to. U Kurskoj regiji postoji ili “provokacija” ili “situacija”. Ali Putin mirno leti u Baku, na svoj Sjeverni Kavkaz, što znači da se tamo ništa strašno ne događa. To misle obični Rusi koji žive u Moskvi ili čak dalje od ukrajinske granice. Rusi koji jednostavno ne žele primijetiti rat – i, budimo iskreni, drago im je što ova tema nestaje iz informacijskog prostora. Ako TV ne govori o ratu na teritoriju same Rusije, onda je prilično lako povjerovati da rata nema, ali postoji, kao i prije, “specijalna vojna operacija” negdje u Ukrajini. I koga briga za to, pogotovo ako nitko u vašoj obitelji nije mobiliziran…
Međutim, ne treba misliti da je samo Ukrajina pogriješila. Masovni napad projektilima i bespilotnim letjelicama na naš teritorij 26. kolovoza također nije postigao svoj strateški cilj. Da, mali taktički uspjesi, ništa više. Prvo, oboreno je 85% projektila/dronova, što je vrlo visoka razina učinkovitosti sustava protuzračne obrane. Zamislite što bi se dogodilo da ne oko 40, ali svih 236 projektila i bespilotnih letjelica pogodi metu. Što bi ostalo od ukrajinske energetske infrastrukture? A već smo doživjeli privremene nestanke struje i doživjet ćemo ih ponovno – ne prvi put. Ukrajinci su na to već navikli.
Ali najvažnije u ovoj priči nije ni navikavanje, već nedostatak alternative. Putin ili ne razumije da su s takvim početnim pozicijama koje predlaže (“predajte se mojoj milosti” i to je to) pregovori u principu nemogući – ili je to upravo ono što želi. A pregovori su zaista nemogući, jer nakon 2022. godine, nakon Buče i Irpina, Izjuma i Hersona, ukrajinsko je društvo vidjelo “prijateljstvo naroda” u svoj svojoj neljudskoj slavi. I savršeno dobro razumije što čeka sve Ukrajince s bilo kakvim ustupcima agresoru. A jedini kompromis na koji bi građani Ukrajine pristali – zaustavljanje vruće faze rata na trenutnoj liniji fronta – nije potreban Vladimiru Putinu.
Stoga je vrijedno napomenuti da ni neočekivana, čak i jedinstvena Kurska ofenziva Oružanih snaga Ukrajine i najveći ruski raketni i bespilotni napad na ukrajinske gradove tijekom rata punih razmjera nisu ispunili svoje strateške zadatke. Putin je pokazao da je spreman žrtvovati Ruse ne samo na frontu, već i u pozadini, spreman je žrtvovati čak i teritorije kako bi se rat nastavio. A Ukrajinci Ukrajina jednostavno ne mogu pristati na pregovaračke uvjete Kremlja, čak ni nakon jutra 26. kolovoza.
Stoga je rat, kako je prošle godine upozorio tadašnji vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Ukrajine Valerij Zalužnyi, ili je već ušao u slijepu ulicu a la Prvi svjetski rat. Kada su se sve strane u tom mega-sukobu jednostavno iscrpile jedna drugu, a pobjednik je bio onaj koji je uspio duže izdržati ovaj rat iscrpljivanja. Čini se da su napadi na Ukrajinu i Rusiju u kolovozu jasno pokazali cijelom svijetu da će tako završiti trenutni rat. Jednostavno nema drugih mogućnosti za razvoj.
