Narodna kanonizacija bivše zastupnice Iryne Farion, koja je ubijena u Lavovu, uzima sve više maha. Osim uobičajenih prijedloga u takvim pričama da se ulice preimenuju u njezinu čast, društvo rado igra igru oponašanja javne aktivnosti “Potpiši peticiju” – posebno o dodjeli posthumne titule Heroja Ukrajine gospođi Irini. Radi se čak i o tome da svoje ime i prezime da sveučilištu na kojem je radila – Nacionalnom politehničkom sveučilištu u Lavovu. (Autorima ideje, očito, ne smeta činjenica da je Veleučilište tehničko sveučilište, a njegovo preimenovanje u čast neosnovnog nastavnika, blago rečeno, nije baš logično.
Situacija je, zapravo, prilično poznata – i ne radi se samo o Irini Farion. Zapravo, tijekom rata punih razmjera već je bilo više od desetak peticija koje su pozivale na titulu Heroja Ukrajine (posthumno) određenim vojnicima koji su poginuli na fronti. Takve peticije uglavnom pišu rođaci pokojnika – ako su malo ili nisu poznati široj javnosti, ili pristaše – ako su na neki način promovirani likovi na društvenim mrežama (kao, na primjer, Pavlo Petrychenko, poznat po raznim akcijama, poput “Tko je naredio Katju Handziuk?”, i rad za Zakladu Serhij Prytula).
S jedne strane, to je razumljivo – svatko tko je poginuo u ratu je heroj na ovaj ili onaj način, pa zašto ne počastiti heroja službenom nagradom. S druge strane, ne može svaki sudionik u trenutnom (kao i bilo kojem) ratu biti počašćen ovom državnom nagradom, najvišim stupnjem odlikovanja. Koji se, podsjećamo, pruža građanima Ukrajine za izvanredno herojsko djelo. I to ne samo za smrt nakon dolaska neprijateljskog projektila ili udara neprijateljske bespilotne letjelice. Konačno, tu je i Red hrabrosti, koji priznaje, oprostite na tautologiji, hrabrost i junaštvo pokazano u raznim prilikama u obavljanju, između ostalog, vojne dužnosti u uvjetima koji uključuju opasnost po život.
Heroj Ukrajine najviša je nagrada za dodjelu Zlatne zvijezde (ili Reda države) u iznimnim slučajevima. Heroja, po definiciji, ne može biti mnogo. A kriteriji odabira ovdje bi trebali biti što stroži. Iako, u Ukrajini je uvijek bilo problema s tim. Do 2014. godine Heroj Ukrajine, njegova “miroljubiva” verzija, dodjeljivao se svima, često za godišnjice (kako su se šalili u drugom povijesnom dobu, kada je generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza Leonid Brežnjev na svoj rođendan dobio još jednu zvijezdu Heroja Sovjetskog Saveza – zbog činjenice da je živio). Dio ovog “herojskog” popisa postao je prava sramota za Ukrajinu, koja, usput rečeno, još nije u potpunosti isprana.
Revolucija dostojanstva i promjena vlasti u zemlji trebali su promijeniti situaciju na bolje. Ali već na popisu Heroja Ukrajine, poznatom kao Nebeska stotina, postoji jedna osoba koja tamo, blago rečeno, nema što raditi. Ovo je novinar novina “Vesti” Vjačeslav Veremij. Isti onaj koji je tijekom događaja u središtu Kijeva 2013.-2014. u proruskoj publikaciji pisao o “prostitutkama koje su došle iz Okružne na Majdan Nezalezhnosti” i drugim stvarima koje diskreditiraju narodni prosvjed. A na popis je uvršten samo zato što je postao žrtva “prijateljske vatre” – ubio ga je vlastiti, provladin tituški. To je isto kao da je Heroj Ukrajine za sudjelovanje u rusko-ukrajinskom ratu dodijeljen nekom stanovniku regije Donjecka ili Zaporižje kojeg su mobilizirali okupatori, a kojeg bi ubili njegovi – ruska vojska ili Kadirovljevi plaćenici. Je li umro od neprijateljskog metka? Bunar.
Još jedan upečatljiv primjer diskreditacije titule Heroja Ukrajine bila je priča o Andriju Kuzmenku. Isti “Skrjabin”, kojeg, za razliku od Fariona (budući da smo već počeli s njom), nitko nije ubio, a i sam se srušio u vlastitom automobilu, kršeći prometna pravila. Kuzmenko, koji je postao poznat po tome što je na gotovo svim izborima sudjelovao u kampanjama raznih političara (a vrhunac je bila njegova podrška Viktoru Janukoviču na izborima 2004. godine – kada je, kako je sam pjevač priznao, jednostavno bio prisiljen to učiniti), kako se pokazalo samo pet godina nakon njegove smrti, imao je “izvanredne osobne zasluge u formiranju nacionalnog kulturnog prostora”, dao je “značajan doprinos razvoju nacionalne glazbene umjetnosti”. Pa, općenito, provodio je dugogodišnju plodnu kreativnu i društvenu aktivnost.
Marija Burmaka, koja je s obzirom na gore navedene argumente trebala primiti Heroja Ukrajine s mnogo većim pravom, samo je nositeljica Reda princeze Olge. I najniži, treći stupanj. (Sovjetska politička aktivistica Valentina Ševčenko, koja je u travnju 1988. odbila pomilovati Ivana Hončaruka, koji je strijeljan 1989., zapravo, uoči proglašenja neovisnosti, zbog sudjelovanja u neprijateljstvima na strani UPA-e – zbog čega je, usput rečeno, odslužio kaznu 40-ih i 50-ih, pa je ovaj Ševčenko punopravni kavalir reda Princeza Olga. Tako je, usput.) A “Kuzma Skrjabin”, koji se kandidirao iz Zelene stranke u Zimski generacijski tim, heroj je Ukrajine.
Tako su zamagljeni značaj, značaj i jedinstvenost najvišeg ranga u zemlji. A rat je intenzivirao te procese mnogo, mnogo puta. Tako je sada smrt Irine Farion predvidljivo izazvala val relevantnih poziva. Iako je tijekom svog života ova političarka bila poznata po velikom broju kontroverznih radnji, od kojih su neke bile privučene ne toliko titulom heroja koliko kaznenim predmetom ili barem javnom osudom.
Irina Farion živjela je težak život. Proturječan. Zašto se to dogodilo, nije na nama da shvatimo i isplati li se to uopće. U ukrajinskom društvu će je pamtiti na ovaj ili onaj način – barem njezini suvremenici definitivno neće zaboraviti, kako na pozitivnoj tako i na negativnoj strani. Ali najgora stvar koja se može učiniti u ovoj situaciji – i za sjećanje na nju i za Ukrajinu – je nastaviti ludilo kanonizacije. Farion nije bila heroj Ukrajine, ona je bila ono što je bila. Onaj koji je mogla i željela postati. Neka tako ostane u našoj povijesti. I to nije još jedan primjer posthumnog licemjerja, laži i Kučma-Brežnjevljevog raspršivanja državnih nagrada u svim smjerovima.
U suprotnom, Heroj Ukrajine konačno će umrijeti, pretvarajući se u jeftinu zamku za one koji organiziraju gomilu da potpišu peticiju ili imaju veze u Uredu predsjednika.
