U ukrajinskom segmentu društvenih mreža trenutno se vode prilično žestoke rasprave oko intervjua takozvanog “istaknutog ukrajinskog filozofa” i “javnog intelektualca” Andrija Baumeistera. Koji je s poštovanjem predstavljen određenim resursima čak i kao “predstavnik javnog zaokreta u filozofiji”. Baumeister je dao intervju ruskoj pozicijskoj emigrantskoj publikaciji Meduza. A sama teza sugovornika, stavljena u naslov, izgleda više nego provokativno: “Ukrajinski filozof Andriy Baumeister siguran je da se tijekom rata njegova zemlja pretvorila u totalitarnu državu.”
Doista, takav naslov nije mogao ostaviti ravnodušnim ni pristaše ni neprijatelje Ukrajine. Zanimljivo je znati što je filozof mislio, kako potkrepljuje svoju izjavu. Dakle, u njegovom dubokom uvjerenju, nije slobodna demokratska Ukrajina ta koja se suprotstavlja totalitarnoj fašističkoj Rusiji, koja traži osvetu, već dvije totalitarne države koje su u ratu. Da citiram:
“Krajem 2022. rekao sam da ako smo ovaj rat započeli kao sloboda protiv tiranije, demokracija protiv totalitarnog režima, danas se bore dva totalitarna sustava: mali totalitarni sustav i veliki totalitarni sustav. Samo mali totalitarni sustav – s elementima kaosa, zaporožske mladeži, pomiješan s mahnovizmom – nepredvidiv i kaotičan. A druga je vertikalna, glupa, kruta, birokratska, podsjeća na Sovjetski Savez, ali na drugoj razini.”
Realiziran? Pa, čini se da je s Rusijom sve jasno, postoji glupa, kruta vertikala s Putinom na vrhu. Ali s Baumeisterovim opisom “ukrajinskog totalitarizma” teško je riješiti se kognitivne disonance. Kako ovaj totalitarni sustav može predvidjeti mahnovizam, zaporožsku mladež, nepredvidivost i kaos? Ili to nije totalitarizam, ili o tome ne znamo nešto što gospodin Filozof zna. Ili možda uopće nije filozof. U biti, a ne po diplomi i prethodno obnašanim pozicijama i voditeljima odjela.
Dakle, moguće je raspravljati o pitanju prikladnosti ili neprikladnosti ograničavanja određenih demokratskih sloboda u ratnim uvjetima, određenog blokiranja opozicijskog zraka i ograničavanja emitiranja “nezgodnih” TV kanala. Ali tvrditi da je totalitarizam zavladao u Ukrajini potpuni je apsurd. Ni ukrajinsko društvo ni zapadni saveznici, o čijoj pomoći zaista ovisi opstanak naše države, to ne bi dopustili.
Još veću sumnju da je Andrej Baumeister istinski pristaša ljubavi prema mudrosti izaziva njegovo objašnjenje zašto Ukrajinu smatra ništa manje nesposobnom za pregovore od Rusije. I ovdje je neophodan citat:
“Naravno, potpuna invazija na Ukrajinu 2022. je čin koji je prerušen u laž. Rusko ministarstvo vanjskih poslova emitiralo je cijelom svijetu tezu da Rusija neće napasti. U tom smislu, Putin je lagao, a ovo je prijevaran sustav.
S druge strane, Ukrajina je više puta prekršila svoja obećanja. U veljači 2014. postignut je dogovor [тодішнього президента Віктора Януковича] s čelnicima Majdana i europskim veleposlanicima. Radilo se o prijevremenim izborima ukrajinskog predsjednika, a ovdje, doista, najvjerojatnije, [якби ті вибори відбулися], Janukovič bi izgubio, a onda bi zemlja ušla u drugu [політичного] Način.
“Sporazume iz Minska” priznale su međunarodne institucije – pregovore su pratili predstavnici Francuske i Njemačke. [Але] do kraja 2021. i početka 2022. Ukrajina je postupno javno odbila poštovati te sporazume.
Naposljetku, dokumenti iz Istanbula, koje je nedavno objavio The New York Times, reci da [навесні 2022-го] Sve je išlo prema određenim dogovorima, a oni koji su ih pročitali mogu vidjeti da su to bili pravi kompromis za obje strane.
Reći da se Putinu ne može vjerovati je, naravno, točno. Ali, s druge strane, može li se nama Ukrajincima vjerovati? Da li mi, kao država Ukrajina, uvijek držimo svoja obećanja i međunarodne ugovore?”
Pa, pokušajmo razumjeti što je rekao ovaj javni intelektualac, analizirajući sve po redu. Dakle, doista, 21. veljače 2014. Viktor Janukovič kao tadašnji predsjednik i Vitalij Kličko (stranka UDAR), Arsenij Jacenjuk (Batkivščina) i Oleh Tyahnybok (Svoboda) kao predstavnici oporbe potpisali su “Sporazum o rješavanju političke krize”. Doista, pretpostavljala je da će Janukovič ostati na dužnosti do prijevremenih predsjedničkih izbora, koji su se trebali održati najkasnije u prosincu 2014.
I zanimljivo je da su svi potpisnici imali čvrstu namjeru poštivati ovaj sporazum, pripremiti se za izbore i odrediti politički najjače u poštenoj borbi. Ali dogodilo se nepredviđeno: Janukovič je neočekivano pobjegao u Rusiju, uzevši većinu bogatstva ukradenog iz Ukrajine. I samo propagandni mediji Kremlja predstavljaju ovu epizodu najnovijeg ukrajinskog ipriče kao oružani državni udar, ilustrirajući poruku slikama upada na predsjedničku rezidenciju u Bankovoj ulici, zapravo datiranom 1. prosinca 2013. A činjenica da gospodin Baumeister sada prepričava lažnu propagandu Kremlja sugerira neka nelaskava razmišljanja, bilo o njegovim intelektualnim sposobnostima ili o njegovoj neovisnosti u političkim prosudbama.
A pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da su sljedeći “argumenti” u vezi s nesposobnošću Ukrajine za pregovore predstavljeni prema obrascima Moskve. Štoviše, upravo te argumente Putin neprestano koristi kako bi opravdao invaziju na Ukrajinu. Sjećate li se njegovog poznatog “ako ti se sviđa, ako ti se ne sviđa, strpi se sa mnom, ljepotice moja”? Stalno je optuživao Ukrajinu i Petra Porošenka i Volodimira Zelenskog da je to Kijev koji ignorira provedbu sporazuma. Iako je to potpuna glupost. Uostalom, “Sporazumi iz Minska” predviđali su, prije svega, provedbu sigurnosnih točaka koje su povjerene Rusiji. I prije svega, povlačenje svih ruskih trupa bez iznimke s okupiranih teritorija Donbasa. Tek tada je bilo moguće, barem teoretski, govoriti o ispunjenju političkih točaka koje su povjerene Ukrajini.
I općenito, “sporazumi iz Minska” zapravo su postali nevažeći nekoliko dana nakon što su potpisani, kada su regularne ruske trupe prerušene u “milicije Donbasa”, “rudari i vozači traktora” – kako ih je Putin nazvao – pokrenule veliku ofenzivu na Debalcevo. Dakle, sporazumi su grubo prekršeni, pa njihovo daljnje postojanje nije imalo nikakvog smisla.
I posljednji “argument” odnosi se na pregovore u Istanbulu. Pa, dvije i pol godine nakon njihovog dovršetka, bilo je jasno da nisu postignuti nikakvi pravi sporazumi. A to nije moglo biti. Strane su se pridržavale antagonističkih stavova o veličini ukrajinske vojske, broju različitih vrsta oružja, suverenom pravu Ukrajine da rješava unutarnja pitanja u području kulture, jezika, nacionalne politike itd. U to je vrijeme određena rasprava i eventualni kompromis bili mogući samo u vezi s neutralnim statusom Ukrajine. A čak ni tada to nije činjenica. Ali glavno pitanje – teritorijalno – nekako je ispalo iz igre. A bez njegovog rješenja ne bi moglo biti primirja, a kamoli punopravnog mira. A Rusija, po pitanju okupiranih teritorija, posebno “kopnenog koridora” do Krima, nije pokazala ni trunku želje za kompromisom.
Stoga su sva ta curenja “sirovih” istanbulskih dokumenata koje je organizirao Kremlj imala samo jedan cilj – uzburkati ukrajinsko društvo i srušiti želju zapadnih društava da pomognu Ukrajini.
No, vratimo se našem majstoru filozofu. Nekako je uspio izaći iz ratom razorene Ukrajine na početku neprijateljstava. Kako je to uspio učiniti, jer čovjek ima samo 54 godine, odnosno u potpunosti je podložan mobilizaciji i stoga ne bi imao pravo prijeći granicu? Ali ostavimo to na njegovoj savjesti. Puno je gore što se Baumeister još uvijek sluša u zapadnim znanstvenim krugovima, a njegove iznimno štetne teze o Ukrajini i rusko-ukrajinskom ratu percipiraju se zdravo za gotovo. I on je također stvarno angažiran u relativizaciji krivnje Rusije i diktatora Putina, koji je pokrenuo najkrvaviji masakr u Europi od kraja Drugog svjetskog rata. A prema Baumeisterovoj logici, dvije totalitarne zemlje su u ratu, pa zašto ih onda sažaljevati?
