“Rusija može iskoristiti svoje kontakte u europskim krajnje desnim krugovima kako bi počinila djela sabotaže i sabotaže”, izjavio je dr. Kasper Renkawek iz Međunarodnog centra za borbu protiv terorizma u intervjuu za Nowa Europa Wschodnia.
Kako Rusija koristi krajnje desne organizacije u Europi?
Prije više od 10 godina, nakon javnih prosvjeda izazvanih Putinovim povratkom na vlast, ruska vlada odlučila je da su liberali njihov glavni unutarnji neprijatelj i stoga ih treba napasti u inozemstvu. Ovaj savez mišljenja, savjesti i sličnog pogleda na svijet neformalno je formiran od 1990-ih između Rusije i krajnje desnih antisistemskih stranaka. Taj je proces bio dug i vrlo često uključivao privatne osobe, kao što su Aleksandr Dugin ili Vladimir Žirinovski, a ne ruska država. Kremlj je tek kasnije odlučio uključiti sve resurse u taj proces na različitim razinama, jer ga je smatrao prilikom za postizanje vlastitih ciljeva. Tako smo dobili politički rat koji su Rusi pokrenuli protiv Zapada. Prije više od deset godina odlučili su da će koristiti krajnje desne krugove za poticanje društvenog i političkog poretka.
– Zašto je izabrana krajnja desnica? Je li to jedino takvo okruženje ili se ovaj problem odnosi i na krajnju ljevicu?
Do 1989. godine Kremlj je uglavnom radio s ultra-lijevom. Za SSSR, to je bila prirodna unija. Sada se Rusija kladi na krajnju desnicu, jer pruža najveće političke i društvene koristi. Desničarski radikalizam sada je u uzlaznoj putanji u Europi. Nizozemski politolog Cas Mudde vjeruje da danas svjedočimo još jednom valu krajnje desnice. Donedavno je bio marginalan, ali sada je u apsolutnom mainstreamu, a to je i razlog zašto su Rusi zainteresirani za ovu temu.
Krajnja desnica mrzi Europu kakva jest i spremna je udružiti se sa svakim kako bi je politički destabilizirala i promijenila. Ovdje dolaze Rusi i mogu biti vrijedan saveznik. Mora se jasno razumjeti da krajnja desnica nije okruženje koje se budi ujutro i moli Vladimiru Putinu. Ali Rusija i krajnja desnica imaju neke zajedničke interese. Trenutno krajnja desnica dobiva 20-30 posto na izborima u različitim europskim zemljama, formirajući i suformirajući vlade, dok se krajnja ljevica povlači i ne može računati na značajnu potporu, pa nisu toliko privlačni Kremlju.
Zašto je krajnja desnica u usponu?
Najpopularnija teza koja objašnjava ovaj fenomen je da mainstream stranke ne slušaju što građani misle, osjećaju i govore. Oni ne dijele svoje probleme i teškoće, a kao rezultat toga, populisti oduzimaju glasove mainstream strankama, uključujući desni centar i kršćanske demokrate.
Mislim da postoji još jedna stvar vrijedna spomena. Krajnja desnica mrzi Europu onakvu kakva jest, vide je kao svojevrsnu fasadu, odvojenu od stvarnosti, koju nameću globalne elite. Umjesto toga, željeli bi imati europske zajednice u iskrivljenom razumijevanju Europe domovina. Njihovo europsko domoljublje očituje se u činjenici da će svatko moći biti Europljanin koji želi biti kod kuće, a istovremeno ćemo svi biti zajedno i nitko nikome neće nametati svoju viziju.
Kada govorimo o potpori krajnjoj desnici, istaknuo bih i da nismo analizirali političke krize koje su se do sada dogodile. Počelo je ratovima na Balkanu devedesetih godina, a učinci toga još uvijek su vidljivi i opipljivi. Ni NATO, ni EU, ni Zapad u cjelini nisu prošli kroz ovu krizu. Slična situacija razvila se i s globalnim ratom protiv terorizma. Što smo učinili? Protiv koga? Zašto? Kakav je učinak imao i je li uopće bio potreban? Nitko nije odgovorio na ova pitanja. Još je gora intervencija u Iraku 2003. i povlačenje vojnika iz Afganistana 2021. godine. U međuvremenu, još uvijek imamo ekonomsku krizu iz 2008. godine, koja je dovela svjetsko gospodarstvo do ruba. Danas vjerujemo da je to bio prirodan događaj i sve što smo trebali učiniti je dodati nešto novca. Ali posljedice toga se još uvijek osjećaju. Uostalom, nitko nije ni uhićen zbog ovih ogromnih gubitaka za svjetsku ekonomiju. Drugi primjer je migracijska kriza iz 2015., tek sada EU glasa za migracijski paket, a zemlje već najavljuju veto. Dodajmo tome COVID-19, rusku invaziju na Ukrajinu ili izraelski rat u Gazi. I tu krajnja desnica intervenira sa svojim narativom da su elite licemjeri koji obmanjuju obične ljude. Nameću im određene odluke i očekuju da ih ljudi prihvate s osmijehom. Krajnja desnica tvrdi suprotno i pokušava uvjeriti društvo da će bolje vladati. Oni tvrde da se svijet onih na vlasti već odmaknuo toliko daleko od stvarnosti da ga treba vratiti na zemlju. Potrebno je samo podleći određenim političkim impulsima, često nacionalnimAlistički, ksenofobni, homofobni ili rasistički. Ove stranke kažu: znamo kako se osjećate, i mi se tako osjećamo i razgovaramo o tome kad drugi šute. Pokušavaju se pokazati otvorenima za ideje i projekte o kojima se drugi boje razgovarati.
Kako se klasificiraju stranke krajnje desnice?
– Postoji klasifikacija koju je predložio gore navedeni Cas Mudde. Smatra da je krajnja desnica podijeljena na ekstremističke i radikalne. Ekstremisti pribjegavaju nedemokratskim sredstvima i često koriste nasilje, poput skinhedsa, paravojnih organizacija ili aktivističkih uličnih borbenih skupina.
Radikalna desnica su de facto političke stranke koje sudjeluju u političkom procesu i prihvaćaju rezultate izbora. Međutim, postoji bojazan da će, ako pobijede na izborima, biti isto kao i s Muslimanskim bratstvom u Egiptu, koje je reklo da je jedna osoba jedan glas, ali samo jednom, jer se nakon njihove pobjede izbori više neće održavati. Poznavajući povijest krajnje desnice, bojim se da će, ako jedna od tih stranaka pobijedi na izborima, to biti posljednji pravi izbori, a svi sljedeći izbori, ako se uopće održe, pretvorit će se u farsu.
Radikalna desnica danas se najčešće povezuje s Marine Le Pen u Francuskoj, Slobodarskom strankom Austrije ili raznim strankama u Italiji.
– Kako izgleda potpora Rusije takvim skupinama?
– Govorimo i o izravnoj i o neizravnoj potpori. Ovdje imamo zapošljavanje, zapošljavanje, prijenos novca itd.
Također je vrijedno spomenuti da u Rusiji postoje mnogi kustosi: privatni i javni. Neki od njih surađuju jedni s drugima, neki se mrze i bore jedni protiv drugih. Kao rezultat toga, postoji situacija u kojoj podrška krajnjoj desnici ima mnogo lica i djeluje na različitim razinama. To se može dogoditi putem vlade, lokalnih vlasti, različitih vrsta političkih pokreta i organizacija ili putem udruge obožavatelja određene teme. Pravi primjer ovdje je Ruski carski pokret, koji je nevladina organizacija, a ruska vlada službeno se ograđuje od njih. Traže slične organizacije na Zapadu, otvorene i spremne za suradnju. Slično tome, kultura ili ekonomija mogu se koristiti za suradnju. To se može učiniti, na primjer, putem MMA kluba.
Međutim, nije sve tako dobro koordinirano kao što neki misle. Istina, posljednjih godina došlo je do poboljšanja u koordinaciji ove aktivnosti na razini pojedinih zemalja, ali to se još uvijek radi, kao prema Maou: neka cvjetaju stotine cvjetova i vidjet ćemo što će se iz njih roditi. Naravno, najveći dobitak na koji Rusi računaju je utjecaj na političke procese promicanjem određene političke stranke na izborima na nacionalnoj, europskoj ili regionalnoj razini.
Rusi, naravno, također nastoje polarizirati društvo što je više moguće. Ako ne mogu nekoga izravno usmjeriti na suradnju s nama, pokušavaju što više destabilizirati političku i društvenu scenu kako bi je učinili disfunkcionalnom. Upečatljiv primjer za to je pokušaj ubojstva slovačkog premijera. Ne vjerujem u bilo kakve teorije lažnih zastava ili rusku zavjeru, ali Moskva će sigurno iskoristiti ovu situaciju kako bi destabilizirala slovačku političku scenu i društvo u ovoj zemlji. Međusobne optužbe prirodno su gorivo za Rusiju, ne samo u Slovačkoj, već iu drugim europskim zemljama.
– Kakve sličnosti i razlike vidite u zemljama koje ste analizirali, gdje Rusija podržava krajnje desne organizacije?
“Zajedno s našim timom istražili smo 10 zemalja u kojima su takve veze očite. Mogu reći da su nas mnoge stvari iznenadile. Primjerice, u Švedskoj imamo Švedske demokrate, jednu od stranaka bez koje sadašnja vlada ne bi imala većinu. Rusija je u više navrata listala popis kontakata stranke. Čini se da je Rusiji teško prodrijeti u Švedsku, jer Šveđani tradicionalno stoljećima imaju negativan stav prema Rusiji. Međutim, u ovom slučaju otkrili smo širok raspon kontakata i suradnji. A u isto vrijeme, u Švedskoj, imamo čudan primjer Nordijskog pokreta otpora, desničarske ekstremističke organizacije koju Rusi žele podmititi kako bi se iz antiruskog pretvorili u proruski. Postoje trzavice unutar organizacije, ispada da je vrh organizacije proruski, a dno pro-ukrajinski.
U Francuskoj postoji Joël Sambois, koji je jedan od pionira ruskih dezinformacija u zemlji. Drugi primjer je pokušaj državnog udara krajnje desnice. Ovdje je najpopularniji njemački princ Heinrich XIII Reuss. U Italiji krajnju desnicu s Rusijom ne povezuje antiamerikanizam ili antieuropeizam, već mržnja prema LGBT+ osobama. U Austriji, stranka koja će vjerojatno pobijediti na izborima, Slobodarska stranka Austrije, također ima zanimljivu “poslovnu” povijest s Rusijom, što je dovelo do pada jednog od čelnika skupine. Ovdje doista ima puno zanimljivih primjera i iznenađenja.
– Kako je potpuna ruska invazija na Ukrajinu utjecala na suradnju između Rusije i ekstremističkih organizacija?
Naravno, te organizacije nisu odjednom postale pro-ukrajinske, proameričke i pro-NATO. Ne primjećujemo takve preokrete. Kretanje ljudi i novca između Rusije i tih organizacija sada je ozbiljno otežano, ali postoje načini da se te barijere zaobiđu, a za to se koriste Turska ili Srbija. Nasuprot tome, posjet Crvenom trgu i odavanje počasti Putinu sada je mnogo više stigmatiziran nego prije.
Međutim, čini se da neki mijenjaju retoriku, a Marine Le Pen, na primjer, počela je zauzimati pro-ukrajinski stav. Je li ovo pravi proboj ili samo PR štos?
– Po mom mišljenju, Rusija će uvijek biti veći prijatelj krugovima oko Marine Le Pen od Bruxellesa i Washing Međutim, Le Pen se ne natječe za 10% biračkog tijela, već za francusko predsjedništvo, a ankete pokazuju kako Francuzi doživljavaju ruski rat u Ukrajini, a odatle vjerojatno dolazi promjena. Fotografije i videozapisi koji prikazuju rusko nasilje nad civilima u Ukrajini također rade svoj posao i prisiljavaju političare da reagiraju dok birači očekuju da poduzmu odlučne mjere. To je slučaj i sa švedskim demokratima, koji su možda željeli biti proruski, ali su shvatili da je javnost antiruska, pa su bili prisiljeni prilagoditi se svojim biračima. Imam dojam da se nakon 2022. taj zamah intenzivirao, ali ne vjerujem u iskrenost ove promjene. S druge strane, treba se nadati da će se možda nakon nekog vremena dogoditi prava i iskrena preorijentacija, a sada smo tek na početku tog puta i ne znamo u kojem će smjeru sve ići. Zato mislim da je to prilično pragmatična igra za javnost. Ako Le Pen želi pobijediti Macrona, treba joj desno biračko tijelo, kao i lijevo biračko tijelo koje se može umoriti od njegovog načina upravljanja.
– Posebne službe zapadnih zemalja izvješćuju o mogućnosti sabotažnih aktivnosti Rusije. Po vašem mišljenju, mogu li se ove krajnje desne skupine koristiti za takve operacije?
Nakon 2014. godine Rusija je vjerovala da bi se te skupine trebale koristiti za širenje dezinformacija, produbljivanje polarizacije i rasplamsavanje političke scene. Međutim, imam dojam da već neko vrijeme vidimo promjenu retorike i načina na koji se nalozi provode. Idealno okruženje bili su ljudi koji su se nakon 2014. otišli boriti na strani Rusije u Donbasu. Po povratku u Europu počeli su djelovati kao dezinformatori, što je za njih bilo posebno uspješno u zemljama poput Francuske, Italije i Slovačke. U Poljskoj je ovaj fenomen bio nevidljiv, jer su se ljudi koji su odlučili postati “separatisti” mogli računati na prste jedne ruke. Ali već u Češkoj republici takvi su ljudi bili zatvoreni. Mislim da u ovoj skupini postoje ljudi koji mogu prijeći s uloge dezinformatora na ulogu sabotera i sabotera. Ali želio bih naglasiti da se moramo odmaknuti od gledanja na terorizam i političko nasilje kao na nešto što dolazi odozdo prema gore. Države to također rade i važno je biti svjestan toga.
Kako se možemo suprotstaviti potpori Rusije krajnje desnim skupinama?
– Prije svega, moramo se vratiti u 2014. godinu i vidjeti tko je otišao u Donbas, tko ih je tamo poslao, tko ih je navukao na “ruski svijet”. Možda ćemo tada saznati da postoje i ljudi iz dijaspore, euroazijskih krugova ili drugih alternativnih političkih projekata koji kombiniraju krajnju ljevicu i desnicu. Problem je u tome što su se neki ljudi koji su se borili u Donbasu vratili u Europu i ovdje su trajno. Tko su oni? Što sada rade? Dobra je ideja započeti odgovaranjem na ova pitanja. Započeo bih i ispitivanjem mreža koje su se pojavile oko 2014. godine, a rusija ih je podržala u zemljama poput Srbije, Gruzije i drugih zemalja kandidatkinja za Europsku uniju. Pretvaramo se da to nije problem, da moramo nastaviti raditi s njima bez obzira na sve.
– Čini li se da je Srbija od posebne važnosti u ovom postupku?
Srbija je najveća od zemalja kandidatkinja, ali u ovom trenutku čini se da je udaljenija od Europske unije nego blizu nje. Tamo se aktivno razvija panslavenski pokret. Velik dio proruske suradnje odvija se međuvladinim kanalima. U isto vrijeme, postoji jedinstvena politička danse sablasna. S jedne strane, postoji vlada u Beogradu i srpski nacionalisti koji su izvan ove vlade. S druge strane, postoji vlada u Moskvi i ruski nacionalisti, koji su također izvan Putinova režima. Bizarna igra se u ovom četverokutu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić kaže EU da je proeuropski, a Moskva da je proruski orijentiran. Surađuje s Rusima, izručujući ruske liberalne opozicioniste koji se nalaze na tlu Srbije. Rusima se sviđa, ali u isto vrijeme, s vremena na vrijeme.Ako ne učini točno ono što Moskva želi, postoje i drugi srpski nacionalisti koji su još bliži Rusiji od njega.
To su, primjerice, lokalni paravojni pokret Narodna patrola, koji se pozicionira kao još panslavenskiji od vlade i apelira na Rusiju, ističući da Moskva treba više disciplinirati Vučićevu vladu kako ne bi zalutala na proeuropski teritorij. Rusi su lukavi, ne rade to službeno, već šalju svoje nacionaliste srpskim nacionalistima i preko njih pokušavaju utjecati na srpskog predsjednika kako ne bi otišao predaleko u smjeru Europske unije. Predsjednik Vučić, s druge strane, manipulira krajnjom desnicom, koristeći je u odnosima sa Zapadom. On ukazuje na njih, tvrdeći da ako ne on, onda će zemlju voditi ljudi poput njih.
Ako državne službe nadziru desničarske radikalne krugove zbog svojih veza s Rusijom, ipak bi se mogle sučeliti s optužbama za političku represiju.
“Ne možemo reći da su krajnje desne organizacije uključene u politiku, tako da je praćenje njihovih aktivnosti također dio politike. Ne radi se o politici, već o nasilju, a u slučaju organizacija o kojima govorimo, veza između politike i nasilja je vrlo bliska. Naravno, svaka akcija protiv desničarske radikalne organizacije izazvat će optužbe za represiju, a taj se problem posebno suočava s Njemačkom praćenjem aktivnosti Alternative za Njemačku, jer je politička stranka. Ali moj odgovor je nedvosmislen. Takve stranke i organizacije treba pomno pratiti.
Samo moramo shvatiti da ako branimo europski projekt u sadašnjem formatu, imamo posla ne samo s političkim protivnikom, jer ovaj protivnik želi pritisnuti gumb “resetirati” i uništiti ovaj projekt.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Rosja wykorzystuje prawicowe organizacje
