Ove godine zapadni mediji razvili su zajednički narativ o situaciji na frontama rusko-ukrajinskog rata. Zvuči otprilike ovako: Rusija pobjeđuje u ratu i polako, ali sigurno ide naprijed, dok Ukrajina trpi teške gubitke, odupirući se svom snagom, ali ne uspijevajući se oduprijeti snažnoj ruskoj invaziji. Zaključak: potrebno je odmah prekinuti neprijateljstva, zaustaviti se na trenutnoj liniji razgraničenja i dovesti zaraćene strane za pregovarački stol. Ovo stajalište približno dijele međunarodni promatrači većine novina, časopisa i moderatori političkih talk showova na televiziji. Naravno, postoje iznimke, neki publicisti i politički stručnjaci izražavaju potpuno drugačiji stav, ali trenutno ne čine informacije vremenom.
Mađarski premijer Viktor Orbán počeo je davati izjave u približno istom tonu, nakon što je početkom srpnja bio na “mirovnoj” turneji u Ukrajini, Rusiji, Kini i Sjedinjenim Državama. “Vrijeme nije na strani Ukrajine, već na strani ruskih snaga… Putin ni na koji način nije spomenuo ruske gubitke. Što se tiče ukrajinskih gubitaka, ruska strana procjenjuje mjesečne gubitke ukrajinskih snaga na 40-50 tisuća vojnika, koji su se posljednjih tjedana dodatno pojačali. Stoga je[Putin – ur.]bio iznenađen što je predsjednik Ukrajine odbio prijedlog za privremeni prekid vatre”, napisao je Orbán u pismu predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu i čelnicima država članica EU-a.
Krajnje je čudna pozicija procijeniti poziciju na frontu prema riječima ruskog diktatora Putina, čija je “istinitost” svima poznata već dugo vremena. Ali Orbán je Orbán, što mu možete oduzeti. A mi smo govorili samo o bilježenju činjenice da se opći ton pisma podudara s gore spomenutim prevladavajućim medijskim narativom zapadnog tiska o “nepobjedivoj Rusiji”.
Ovaj “pobjednički” mit počeo se oblikovati mnogo prije početka ruske invazije na Ukrajinu, pa čak i prije aneksije Krima. Prije otprilike 15 godina u zapadnom tisku mogli su se naići članci o brzom rastu borbene sposobnosti ruske vojske, da oružane snage Europe nemaju šanse protiv nje u slučaju hipotetskog sukoba.
Taj je mit ojačan uspješnom operacijom Rusa da zauzmu Krim. Zbog toga je, kao što već znamo, u zapadnim političkim krugovima postojalo uvjerenje da ako Rusija otvoreno krene u rat protiv Ukrajine, ona neće imati šanse da se odupre. Odnosno, ova poznata “tri dana” tijekom kojih Kijev mora pasti. Međutim, stvarni događaji (tj. neuspjeh ruskog “blitzkriega”) potkopali su mit o ruskoj neranjivosti. Zatim je uslijedila harkovska ofenziva i oslobođenje Hersona, što je gotovo u potpunosti razbilo ovaj mit.
Što je nedostajalo da bi se ovo “gotovo” uklonilo? Prema bivšem zapovjedniku američke vojske u Europi, Benu Hodgesu, Ukrajini nije nedostajalo ni zrakoplova F-16, već najmanje nekoliko stotina projektila ATACMS. Ni avioni, naravno, ne bi škodili, barem bi pomogli uspostaviti kontrolu nad ukrajinskim nebom. Ali sada je jasno da s njima nije sve tako jednostavno: potrebni su im obučeni piloti, obučeno tehničko osoblje, savršena infrastruktura, zaštićene zračne luke, podzemni hangari itd. A s ATACMS projektilima sve bi bilo puno lakše, jer su platforme za njihovo lansiranje MLRS HIMARS – Oružane snage Ukrajine bile su u odgovarajućem broju.
“Nekako još uvijek postoji mišljenje da, kažu, Rusija pobjeđuje, a Ukrajina ne može pobijediti, a oni (Ukrajinci – ur.) potrebno je pregovarati s Moskvom. I rekao bih da je to apsolutna laž koja se ne temelji ni na kakvim činjenicama. Ovaj rat je počeo prije 10 godina. A 10 godina kasnije, nakon mnogih svojih ofenziva, Rusija još uvijek kontrolira samo oko 18% ukrajinskog teritorija. Oni (Rusi – ur.) izgubili su više od 300 tisuća ljudi. vojnici ubijeni i ranjeni”, s pravom primjećuje general Hodges.
S američkim projektilima dugog dometa, ukrajinska vojska mogla bi uništiti cjelokupnu vojnu infrastrukturu Rusije u regiji Azov – skladišta s oružjem i streljivom, zračne luke, logističke i zapovjedne centre, mostove itd. I što je najvažnije, prisutnost ovih projektila ne bi omogućila Rusima da izgrade moćnu liniju obrane na više razina, takozvanu “Surovikinovu liniju”. A to bi zauzvrat omogućilo obrambenim snagama Ukrajine da izvedu uspješnu protuofenzivu 2023. i barem se probiju do obala Azovskog mora. A Nijemci bi nam također dali rakete BIK, a pobjeda bi bila samo nekoliko koraka…
Međutim, to se nije dogodilo. BIK Nikada ga nismo vidjeli i, najvjerojatnije, nećemo vidjeti. I prve rakete ATACMS Ukrajinski vojnici dobili su ga tek u listopadu 2023., kada je protuofenziva zapravo propala. Štoviše, dobili smo ih oskudan broj, štoviše, zastarjeli su. Iako smo zahvalni na tome. Jer čak i s takvim projektilima ukrajinski vojnici uspjeli su zadati razoran udarac neprijateljskim zračnim lukama i vojnim bazama u okupiranom Berdjansku i LuhuNa primjer, u slučaju Sjedinjenih Američkih Država,
Da, konačno se ove godine situacija s projektilima pomaknula iz mrtve točke. Dugogodišnji američki paket od 60 milijardi dolara konačno uključuje moderne dugoročne ATACMS… Međutim, bez dozvole za napad na ruski teritorij.
Stav Washingo ovom pitanju donekle je ispravljen ofenzivom ruskih okupatora u regiji Harkov. Kada je postalo jasno da Rusi dobro koriste smiješnu zabranu i formiraju svu logistiku u svom pograničnom području, koja nije mogla biti pogođena zapadnim oružjem. Na kraju je odobreno da se pogranično područje pogodi američkim projektilima. Međutim, udari duboko u ruski teritorij, gdje su se nalazili neprijateljski aerodromi, skladišta, oprema itd., I dalje su zabranjeni.
Stoga je jedna od važnih točaka govora predsjednika Volodimira Zelenskog na summitu Europske političke zajednice u Woodstocku u Velikoj Britaniji bilo “pitanje projektila”. Prije svega, još jednom je pozvao zapadne saveznike da obore ruske projektile i bespilotne letjelice iznad teritorija Ukrajine. Osim toga, također je još jednom zatražio od Zapada da proširi sposobnost Ukrajine da napadne vojne objekte duboko u Rusiji. “Što manje ograničenja imamo u korištenju učinkovitog oružja, to će Rusija aktivnije težiti miru. Vojni aerodromi s kojih ruski zrakoplovi s bombama polijeću na naše gradove i mjesta na kojima se lansiraju ruske rakete – sve to mora biti uništeno”, opravdao je svoj zahtjev Zelenski.
Čini se da je to sasvim razumno. Međutim, Zapad, a posebno Sjedinjene Države, odgađaju odluku. Zašto? Uostalom, svima je jasno da bi takva dozvola značajno oslabila sposobnost ruskih okupatora da provode ofenzivne operacije na fronti? To je istina i zapadni političari se slažu s ovom tezom, ali ih još uvijek muče druge sumnje. “Neće li ovo prisiliti Putina stjeranog u kut da pribjegne svom posljednjem argumentu – nuklearnom oružju”, pitaju se.
Općenito, situacija s ovim “nuklearnim argumentom” vrlo je smiješna (koliko cinično zvučala riječ “smiješno” u ovom kontekstu). Prijetnje upotrebom atomskog oružja izlaze iz Putinovih usta (ne, ne dvije i pol) deset godina. Prvi put su saslušani tijekom operacije na Krimu u proljeće 2014. Oni koji su zaboravili mogu pogledati propagandni dokumentarac Kremlja “Krim. Put u domovinu”. U njemu Putin iskreno priznaje da je bio spreman upotrijebiti nuklearno oružje tijekom “krimske kampanje” ako Zapad intervenira. “Bili smo spremni to učiniti”, rekao je Putin samouvjereno.
Pa, onda Zapad nije intervenirao, tko god želi, može čak tvrditi da se uplašio Putinovih nuklearnih prijetnji. Ali tijekom invazije punih razmjera bilo je toliko takvih prijetnji da ih je nemoguće izbrojati. Štoviše, svaka prijetnja bila je popraćena povlačenjem još jedne “crvene linije”: opskrba teškim naoružanjem Oružanih snaga Ukrajine, napadi na Krim, opskrba tenkovima, opskrba projektilima itd. I, gle čuda, prelazak svake linije iz nekog razloga nije izazvao ruski nuklearni udar ni na Ukrajinu ni na njezine zapadne saveznike. Dakle, nije li vrijeme da konačno zaključimo da sve ove prijetnje nisu vrijedne pojedenih jaja?
