U kontekstu sadašnje, daleko od najbolje situacije za Ukrajinu na ruskom frontu, pozivi na ukrajinsko-ruske pregovore sve se češće čuju. Čuju ih zapadni političari, iz takozvanog Globalnog juga, te od mnogih ukrajinskih politologa i “politologa”. Naravno, svi ratovi, ako ne rezultiraju potpunim porazom i bezuvjetnom predajom jedne od zaraćenih strana, završavaju pregovorima koji osiguravaju međusobne kompromise.
Trenutna vojna situacija sve nas više i više pouzdano dovodi do ideje da će se prije ili kasnije takvi pregovori odvijati između Ukrajine i Rusije. Pitanje je samo tko će biti u boljoj poziciji u vrijeme sastanka dviju izaslanstava i stoga će moći snažnije utjecati na dnevni red. I u tom aspektu, situacija na kontaktnoj liniji bit će važna, ali samo jedan od čimbenika utjecaja stranaka.
Drugi jednako važan čimbenik je međunarodna potpora jedne od stranaka. I u ovom slučaju, Ukrajina trenutno uspijeva postići mnogo veći uspjeh nego na frontu. Iako radimo na vojnom faktoru i ne namjeravamo odustati od svojih položaja.
Posljednji globalni uspjeh ukrajinske diplomacije bio je mirovni samit održan u Švicarskoj u lipnju. Da, na zapadu Ukrajina nije uspjela postići sve što je željela. Bilo je potrebno značajno smanjiti popis razmatranih pitanja, odabrati “najbezubiće” od njih. Rusija, u paru s Kinom, uspjela je odvratiti mnoge važne zemlje od sudjelovanja na summitu. Ipak, to se dogodilo s prilično jakom globalnom zastupljenošću. Na sastanku na vrhu razvijen je određeni okvirni sporazum, formaliziran u obliku konačnog priopćenja, koje se u budućnosti može postaviti kao temelj za buduće pregovore s Rusijom.
Jasno je da je Moskva, svjesna opasnosti koju za svoje agresivne planove predstavlja međunarodni konsenzus oko Ukrajine, svim sredstvima pokušala torpedirati. Jedno od torpeda bio je već zaboravljeni istanbulski krug ukrajinsko-ruskih pregovora u ožujku 2022. Isprva je Kremlj počeo propuštati pojedinačne stranice u dozama, čak ni sporazum, već plan pitanja o kojima su dvije delegacije raspravljale. Početkom ožujka ove godine u novinama su se pojavile neke informacije sa sastanka u Istanbulu The Wall Street Journal, U travnju je još veći izvadak iz dokumenata objavio autoritativni konzervativni njemački list Die Welt. A u lipnju, novine The New York Times objavio najcjelovitiji paket dokumenata sa sastanka u Istanbulu.
Zašto je to učinjeno? Odgovor je vrlo jednostavan: izazvati zbunjenost u zapadnoj politici (i na ukrajinskom). Uostalom, mnogi protivnici vojne pomoći Ukrajini (otvoreni i latentni) dobili su dodatne argumente u obrani svog položaja. Prilično karakterističan način korištenja može se vidjeti u autoritativnoj francuskoj publikaciji Le Monde diplomatique. Poznati međunarodni promatrač Benoît Bréville u svom članku “La piste d’Istanbul” naziva nacrt istanbulskog mirovnog sporazuma “doista važnim dokumentom, čije je usvajanje moglo spriječiti dvogodišnje sukobe i stotine tisuća žrtava”. Razbjesnio je francuske novinare jer su ignorirali tu informaciju koju je procurio Kremlj. Autor iz ovog “curenja” izvlači sljedeće zaključke:
“Jasno je da Rusija ne teži toliko zauzimanju teritorija koliko dobivanju jamstava za sigurnost svojih granica. Stoga se prvi članak oslanja na “trajnu neutralnost” Ukrajine, koja će odbiti bilo kakav vojni savez, zabraniti prisutnost stranih vojnika na svom teritoriju, smanjiti njezin vojni potencijal, uz očuvanje mogućnosti pridruživanja Europskoj uniji. Moskva je zauzvrat obećala da će povući svoje postrojbe s teritorija okupiranih nakon 24. veljače, da neće ponovno napadati Ukrajinu, te da će ta obveza biti zajamčena mehanizmom potpore koji nudi Kijev, i to: u slučaju da Ukrajina postane predmet agresije, članice Vijeća sigurnosti UN-a obvezat će se da će je braniti.
Nije jasno gdje autor to “vidi”. Analitički orijentirani ljudi koji su proučavali prethodne mirovne sporazume koje je dogovorila Rusija i “sklonost” Moskve da ih se pridržava imaju dijametralno suprotno mišljenje. U više smo navrata analizirali rezultate razgovora u Istanbulu u našoj publikaciji i morat ćemo to ponoviti.
Na primjer, Moskva je zahtijevala u Istanbulu od Kijeva priznavanje “DPR-a” i “LPR-a” kao neovisnih republika unutar administrativnih granica regija Donjecka i Luganska i povlačenje ukrajinskih vojnika s njihovog teritorija. To jest, Ukrajina je morala pristati na gubitak ne samo onih nekoliko nepriznatih republika, već i odustati od mnogo većih teritorija koji još nisu bili ni okupirani. Isti Mariupol, koji se u vrijeme pregovora herojski branio, kao i KramatOrsk, Sloviansk, Bakhmut itd.
Ukrajina bi također trebala priznati regije Zaporizhzhia i Kherson kao nove pokrajine Ruske Federacije i povući ukrajinske postrojbe sa svojih teritorija. Možda bi bilo moguće dogovoriti se o nečemu po tom pitanju, ali sigurno ne o “kopnenom koridoru” do Krima. To jest, Mariupol, Berdyansk i Henichesk zauvijek bi ostali Rusi, a Ukrajina bi, prema tome, izgubila pristup Azovskom moru.
Idemo dalje s ruskim zahtjevima. Ukrajina bi, prema njima, trebala priznati Krim kao subjekt Ruske Federacije.
No, ruski agresor nije se ograničio na teritorijalne zahtjeve. Na primjer, Benoît Breville neozbiljno tvrdi da ono što nije u redu s odustajanjem od pokušaja pridruživanja NATO-u, blago smanjujući njegovu vojsku. Ozbiljno? Ukrajina je morala smanjiti sastav Oružanih snaga na 83.500 ljudi. Svaka kontrola nad cijelom linijom razgraničenja mogla bi biti zaboravljena. Da je to provedeno, nakon kratke pauze, čak i da se tinta na potpisima mirovnih ugovora upravo osušila, Rusija bi proglasila novu “posebnu vojnu operaciju” i mogla bi zauzeti Ukrajinu s malo krvi.
Andreas Umland, autoritativni njemački politolog i analitičar u Stockholmskom centru za istočnoeuropske studije na Švedskom institutu za međunarodne poslove, u jednom od svojih nedavnih članaka analizirao je kako Rusija ne poštuje svoje sporazume. Povijest Moskve u provedbi ključnih sigurnosnih sporazuma s bivšim sovjetskim republikama je katastrofalna. Sama Rusija često je bila glasna u kritici navodnog neprimjerenog ponašanja svojih slabijih pregovaračkih partnera prije, tijekom i nakon potpisivanja dokumenta. Glasnogovornik Kremlja dosljedno zahtijeva potpunu provedbu članaka za koje su najviše zainteresirani i prihvaćanje vlastitog tumačenja od strane Moskve. Istodobno, Kremlj je fleksibilan u pogledu vlastitih materijalnih obveza – onih koje proizlaze iz multilateralnih i bilateralnih sporazuma između Moskve i drugih postsovjetskih država. Političko nepoštivanje Kremlja često se odnosilo na upravo ruske obveze koje su bile ključne za bilo kakvo značenje dogovora”, tvrdi gospodin Umland.
Mnogi u Ukrajini i inozemstvu uspoređuju nacrt istanbulskih sporazuma s novim “mirovnim” prijedlozima Vladimira Putina, koji su zapravo novi ultimatum Ukrajini. Podsjetimo, glavni zahtjev šefa Kremlja sada je “potpuno povlačenje (ukrajinskog – ur.) trupe iz regija “DPR” i “LPR”, Zaporozhye i Kherson.” Budući stručnjaci sada tvrde da je tada bilo potrebno pristati na mir s Rusijom, u Istanbulu, jer su sada uvjeti postali mnogo gori. Da bi se dale takve izjave, mora se potpuno izgubiti povijesno pamćenje i sposobnost razmišljanja o situaciji barem dva koraka unaprijed. Ali nije bilo šanse za mir s Rusijom prije dvije godine, ni sada, ni pod boljim ni gorim. Jer, kako s pravom primjećuje Andreas Umland, Kremlj je tada trebao cijelu Ukrajinu, a sada se njezine “želje” nisu promijenile.
