U posljednje vrijeme Kremlj sve više signalizira svoju namjeru da započne pregovore, čak i da zaustavi oružani sukob, da postigne sporazum, naravno, “uzimajući u obzir stvarnost na terenu”. Čini se da je ruskom vodstvu to potrebno, jer je ruska vojska navodno prilično jaka, čak i nekako napreduje. Ali zapravo, ono što je “navodno” i “nekako”.
Međunarodni vojni analitičari jasno identificiraju ogromne probleme u ruskim oružanim snagama s oklopnim vozilima, streljivom i ljudskim resursima. Zapošljavanje u Rusiji ide vrlo loše, čak i za milijune plaćanja koja se nude regrutima. A Kremlj se ne žuri pokrenuti novi val mobilizacije, imajući izuzetno negativno iskustvo prethodnog pokušaja.
Ekonomski analitičari vide jasne znakove da rusko gospodarstvo posluje do krajnjih granica. Iako prioritet obrambenog sektora vodi, s jedne strane, do rasta BDP-a, s druge strane, to dovodi do gubitka sredstava reprodukcije gospodarskog razvoja. Uostalom, proizvedeno oružje neće pridonijeti stvaranju novih sektora gospodarstva, njihova je svrha izgubiti se na bojnom polju, stoga se više neće vraćati industrijskom ciklusu stvaranja proizvoda.
Stručnjaci predviđaju da se u ovom načinu rada rusko gospodarstvo još uvijek može boriti dvije godine. Da, određeni socijalni programi morat će se smanjiti, ali će se u tom razdoblju izbjeći kolaps.
U međuvremenu, nitko ne može točno predvidjeti koliko dugo će ukrajinsko gospodarstvo i vojska moći izdržati, jer sve ovisi o zapadnoj pomoći. U ovom trenutku ovaj aspekt izgleda optimistično, posebno nakon dogovorene odluke “Velike sedmorke” da Ukrajini osigura još 50 milijardi dolara zbog prihoda od zamrznute ruske imovine. Međutim, teško je predvidjeti kako će se stvari odvijati nakon vjerojatne promjene vlasti u ključnim zapadnim zemljama.
Zato se Ukrajina ne libi mirovnih inicijativa, a prije svega govorimo o mirovnom samitu, koji će ovih dana započeti u švicarskom gradu Luzernu. Ova inicijativa Kijeva i Berna zabila je kost u grlo Rusije, pa je svim silama, ako ne i poremetila, onda barem diskreditirala ovaj događaj. I moramo priznati da je Kremlj prilično dobar u tome, pogotovo nakon što je uspio uključiti Kinu sa svojim mogućnostima, kapitalom i utjecajem u ovaj prljavi posao. Kao rezultat toga, od 160 zemalja pozvanih na konferenciju, samo se polovica dobrovoljno javila da dođe.
Zašto se Rusija toliko bojala švicarskog samita? Jer može razviti međunarodni konsenzus o okončanju rata. Jasno je da bi se temeljio na međunarodnim ugovorima i Povelji Ujedinjenih naroda, čime bi se osiguralo očuvanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine kao ne samo članice UN-a, već i zemlje osnivačice. Odnosno, svi zahtjevi Kremlja da “uzmu u obzir stvarnost na terenu” slijedili bi, kako kažu, ruski ratni brod.
Iako, općenito, ove “zemljišne stvarnosti” izgledaju prilično čudno s obzirom na ciljeve “posebne vojne operacije” koju je proglasio Vladimir Putin, a to su: denacifikacija i demilitarizacija. Ni riječi nije rečeno o zapljeni tuđih zemalja, a kamoli o pripojenju. Iako, nitko ne zna koja je svrha “specijalne vojne operacije” sada, pretpostavljam, čak ni sam ruski diktator. Da, s vremena na vrijeme ponavlja da, navodno, “ciljevi posebne vojne operacije još nisu ispunjeni”, pa će se Rusi morati nastaviti boriti. Ali koje su to mete – Rusi, čak i oni koji su poslani u sigurnu smrt, nemaju pojma.
Uzmimo si slobodu formuliranja tih ciljeva umjesto Putina. Pretpostavimo da je to povratak teritorija cijelog bivšeg Sovjetskog Saveza pod kontrolu Moskve. Sam šef Kremlja jednom je priznao da raspad SSSR-a smatra najvećom geopolitičkom katastrofom dvadesetog stoljeća. Stoga je logično pretpostaviti da pokušava obnoviti najbolje što želi i sposobnosti ono što su njegovi kremaljski prethodnici – Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin – uništili (iako je zapravo Unija propala iz objektivnih političkih i ekonomskih razloga – ali to nije ono o čemu sada govorimo). Bilo bi zanimljivo znati što o tome misle ruski saveznici u CSTO-u – Kazahstan, Kirgistan, Uzbekistan, Tadžikistan. Jesu li spremni odustati od suvereniteta kako bi udovoljili Putinu? Čisto sumnjam u to. Iako tko bi ih pitao.
Ali u svakom slučaju, postoji jasan sukob povijesnih paradigmi. Ako Putin pokušava obnoviti SSSR, odnosno savez republika, u kakvoj je onda nevolji razbijati te republike? Ranije se to dogodilo Gruziji, kada su Abhazija i Južna Osetija bile odsječene ruskim rukama. Ranije je Pridnjestrovlje odvedeno iz Moldavije. Iako, barem u tim slučajevima, Rusija nije pripojila okupirana područja. Ali u slučaju Ukrajine, to se događa. Rusija je još u ožujku 2014. anektirala ukrajinski Krim i uvrstila ga u svoj ustav. I u rujnu 2022., na sličan način, moćne institucije Rusije (predsjednik, Državna duma, Vijeće FederacijePripojenje okupiranih dijelova regija Lugansk, Donjeck, Zaporizhzhia i Kherson zakonski je utvrđeno. Štoviše, u zakonodavnom vezivanju “novostečenih zemljišta” s Rusijom došlo je do sudara unutar sudara, jer nitko nije točno utvrdio gdje su “nove granice”. Na prvoj liniji? I što učiniti kada se kreće – brzo mijenjati granice? Ili duž administrativnih granica regija? A kakve veze Rusija ima s administrativnim granicama u Ukrajini i kakve granice regija mogu imati prema državnim granicama?
Pa, uzmimo još više novinarske smjelosti i pretpostavimo da si je Putin postavio čvrst cilj – osvojiti cijelu Ukrajinu. Ponovno nastaje povijesni i pravni sukob: rusko vodstvo tvrdi da ne priznaje samo sadašnju ukrajinsku državu, već čak i njezinog prethodnika, Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Kremlj razbjesni Lenjina i Staljina, koji su dopustili postojanje ovog državnog entiteta. Tada je logično pretpostaviti da Putin ne obnavlja SSSR, već Rusko carstvo. I u kojim granicama? Uz Zbruch? Bez Galicije, Transcarpathije i Bukovine? Ili se i tamo protežu apetiti?
Sva ova pitanja našim čitateljima zvuče prilično glupo. Ali, s druge strane, kako razumjeti osnove i ciljeve invazije. Takav je geopolitički paradoks: Putin je pokrenuo najkrvaviji rat od kraja Drugog svjetskog rata, ali nije u stanju formulirati ni uzroke rata ni njegove ciljeve.
Da, cijela ideološka propagandna industrija sada aktivno radi u Rusiji, uključujući stotine liječnika i profesora iz različitih humanističkih znanosti kako bi opravdala ovaj rat. Ali iz njihovog trenutnog rada postaje jasno da iz njih ne izlazi ništa vrijedno.
Na primjer, na poticaj poznatog ruskog oporbenog vlogera Maxima Katza, skrenuo sam pozornost na Vladimira Fortunatova, profesora iz Sankt Peterburga odanog Kremlju, doktora povijesnih znanosti, posebno na njegovu monografiju s obećavajućim naslovom “Specijalna vojna operacija kao izlaz iz slijepe ulice u humanističkim znanostima”. Ništa nije takva izjava, koja nagovještava da su do 2022. ruske humanističke znanosti bile u stanju kolapsa, iz kojeg ga može voditi samo Putinov rat. Autor zapravo ne objašnjava kako to zaključiti, on samo tvrdi da je “ukrajinska nacija prošla preoblikovanje u antiruskom i rusofobnom duhu, ali tijekom promišljene denacifikacije, ukrajinski narod će se naći u suvremenom svijetu”. Kako su se Ukrajinci, čak i ako pretpostavimo da su nepopustljivi rusofobi, miješali u ruske humanističke znanosti – u članku nećete pronaći nikakva objašnjenja, kao ni jedno materijalno mišljenje o opravdanosti “posebne vojne operacije”.
Ništa manje “zanimljiv” nije bio ni zajednički rad doktora prava, profesora Sergeja Inshakova i zastupnika iz Ujedinjene Rusije Viktora Kazakova “Posebna vojna operacija kao alat za povećanje razine antikorupcijskog potencijala”. To jest, opet: prije rata u Rusiji, pokušaji prevladavanja korupcije bili su beznadni, pa je bilo potrebno pokrenuti rat kako bi se stvari pokrenule. Tako to ide?
“Gotovo pred našim očima, civilno društvo pretvara se iz amorfne pojave u aktivnu i svrsishodnu temu sposobnu razotkriti akutne probleme korupcije i postaviti pitanje uklanjanja njihovih uzroka”, pišu autori. Dobro znamo u što se civilno društvo u Rusiji pretvorilo u posljednjih deset godina. I u protekla dva, stroj za napajanje je konačno slomio sve ostatke lokalne aktivnosti. Vlasti su se posebno okrutno obračunale s onima koji su se borili protiv korupcije. Kako da se ne prisjetimo tragične sudbine Alekseja Navaljnog. Stoga sljedeće riječi u članku zvuče kao vrhunac cinizma: “Što se tiče onih predstavnika civilnog društva koji su nastojali poboljšati naše živote i osloboditi zemlju od korupcije, V.V. Putin pokazao je visoku toleranciju.” Iako se to može shvatiti kao svojevrsna ironija autora, to, kažu, Putin tolerira budalaštine raznih javnih antikorupcijskih aktivista, iako mu uzrokuju tugu.
Radi smijeha, citirat ću još jedno djelo iz iste opere. Naslov mu je “Uzroci suvremenih hitnih slučajeva i potreba za posebnom vojnom operacijom”. Autori su izvanredni profesor Sergej Kalinin i profesor Boris Fedulov s Pravnog instituta Barnaul Ministarstva unutarnjih poslova Rusije. Hitne situacije u autorovoj prezentaciji su različite manifestacije masovne građanske aktivnosti, a prije svega “revolucije boja”, koje su, naravno, izazvali Amerikanci. Potonji je također želio “zamutiti vode” u Rusiji. Da bi zaustavio sve ovo zgražanje, Putin je morao pokrenuti rat. “Kako bi se spriječile i uklonile izvanredne situacije, objektivno su potrebne posebne operacije, a u svezi s komplikacijama međunarodne situacije potrebne su i posebne vojne operacije”, uvjeravaju autori.
Takva ruska remek-djela javnog mnijenja možete citirati satima. Međutim, ni u jednom od radova nećete naći više ili manje uvjerljiv argument u korist provođenja “posebne vojne operacije”. Čak i ako je diskNa primjer, u slučaju Sjedinjenih Američkih Država, važno je napomenuti da glavni tajnik Sjedinjenih Američkih Država nije član Želio bih postaviti retoričko pitanje: gdje su nestali svi ti “divovi misli”, sva humanitarna škola koju Moskva formira još od carskih vremena, povlačeći najsjajnije umove s nacionalne periferije?
Sve to pisanje pomalo podsjeća na Putinov intervju s Tuckerom Carlsonom, kada je šef Kremlja pokušao objasniti invaziju na Ukrajinu američkoj publici pismima Bohdana Khmelnytskog i odsutnost riječi “Ukrajina” na kartama šesnaestog stoljeća.
Bilo kako bilo, u situaciji takvog ideološkog progiba, Putin nastavlja rat, a milijuni njegovih podanika još uvijek čvrsto vjeruju u svrsishodnost ovog beznadnog cilja (ili se barem pretvaraju da vjeruju). Istodobno, ta nerazumnost (tj. nedostatak potrebe za razumnim opravdanjem) ukazuje na to da ruska strana neće okončati rat. Barem dok je Putin živ i na vlasti. A signali mira iz Kremlja su još jedna propagandna specijalna operacija.
