Nakon višetjednih borbi, prvo u Zastupničkom domu, a zatim u Senatu, odobren je paket pomoći, čiji će najveći dio – gotovo 61 milijarda dolara – otići Ukrajini. Dokument već dugo blokiraju republikanski političari, koji se sve više protive trošenju novca za potporu ovoj istočnoeuropskoj zemlji.
Kijev se našao u iznimno teškoj situaciji zbog činjenice da mu je ponestalo oružja. Ne samo da je prošle godine propala protuofenziva koja je trebala prekinuti logističku liniju prema Krimu, već je u posljednjih nekoliko mjeseci ukrajinska vojska bila u defenzivi, gubeći sve više teritorija na istoku zemlje. U međuvremenu, zbog iscrpljenog protuzrakoplovnog arsenala, neobično velik broj raketa počeo je padati na ukrajinske gradove, što je, između ostalog, uzrokovalo značajnu štetu elektranama u različitim dijelovima zemlje. Predsjednik Joe Biden najavio je da će Sjedinjene Države odmah početi slati oružje Ukrajini.
Iako je iznos potpore ogroman, neće riješiti probleme i neće približiti Ukrajinu pobjedi. Najviše će neko vrijeme držati prvu liniju. Problem je strukturni: zemlja ovisi o vanjskoj potpori, a dok se to ne promijeni, bit će talac unutarnje situacije u trećim zemljama.
“Nastavit ćemo se boriti. Nemamo izbora. Želimo živjeti. Ali rezultat rata […] Ne ovisi samo o nama”, izjavio je nedavno u intervjuu britanskom listu The Economist Vadym Skibitskyi, zamjenik načelnika Ukrajinske obrambene obavještajne službe.
Topnički dvoboji
Kao što je Biden najavio, prva serija pomoći stigla je u Ukrajinu u posljednjim danima travnja. To su bile protutenkovske rakete i prijeko potrebne topničke granate od 155 mm, zbog nedostatka kojih je ukrajinsko oružje ostalo neaktivno.
Ruska vojska uvijek je imala prednost u tom aspektu, čak iu prvim mjesecima punog rata, kada kijevske rezerve još nisu bile iscrpljene. Međutim, posljednjih mjeseci situacija je postala kritična. Neposredno prije nego što je Kongres odlučio pružiti pomoć, general američke vojske upozorio je da će Ukrajinci ispaliti deset puta manje granata od Rusa. Dok je to rekao, omjer je bio jedan prema pet. Što je veća razlika u topničkoj moći, Kijevu je teže držati teritorije pod svojom kontrolom, a kamoli ponovno osvojiti one koje su okupirali Rusi. Često su se na istočnoeuropskom bojištu dogodili sukobi gotovo isključivo u kojima su sudjelovali topovi (kolokvijalno nazvani topnički dvoboji), a upravo na njihov ishod fronta će se pomaknuti. Oni su također odgovorni za najveći broj žrtava među vojskama.
Drugo hitno pitanje su rakete za sustave protuzračne obrane, posebno američke protuzrakoplovne raketne sustave Rodoljub. Njihov nedostatak osjeća se ne samo na fronti, već i izvan njega. Posljednjih tjedana ukrajinski gradovi izloženi su intenzivnom granatiranju. Od druge polovice ožujka dogodila su se četiri masovna raketna napada na elektrane, što je dovelo do nestanka struje u nekoliko regija. Kao rezultat jednog od napada, TPP Trypilska, koji se nalazi u blizini glavnog grada, koji je bio ključni dobavljač električne energije u Kijevskoj, Cherkasy i Žitomirskoj regiji, potpuno je uništen. “Da ima domoljuba, danas ne bismo sve ovo izgubili”, izjavio je ministar vanjskih poslova Dmytro Kuleba u intervjuu tiskovnoj agenciji “Ukrinform” nedugo nakon napada.
Kao dio odobrenog paketa pomoći, rakete za sustave također su poslane Ukrajini Rodoljub.
Brz kraj rata
Slanju pomoći Ukrajini usprotivili su se prije svega republikanci, pristaše bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Ponovno će se kandidirati na izborima (ako ga ne zaustavi nijedna od tužbi), a ankete mu daju malu prednost u odnosu na Bidena, koji traži reizbor. Ako se taj trend nastavi, Ukrajina će se suočiti s daljnjim izazovima i moguće je da će to biti posljednji paket pomoći.
Trump je nedavno rekao američkom dvotjednom Časopis Time, Da mu je najveća greška u prvom mandatu bila to što je bio predobar. Signali koje šalje već su zabrinjavajući. Oni se, između ostalog, odnose na NATO.
Trump već dugo tvrdi da Europa nedovoljno financira savez. U veljači je kazao kako će dozvoliti Rusiji da učini “što god želi” sa zemljama koje nisu u skladu sa smjernicama za izdvajanje za obranu. Isto govori i u kontekstu Ukrajine – ako EU ne da onoliko koliko joj je potrebno, neće prebaciti novac u Kijev. “Odvojeni smo oceanom. Nema ih”, napisao je časopis Time, iako je EU i SAD je pružio istu razinu podrške.
Prije godinu dana Trump je rekao CNNda će, ako postane predsjednik, okončati rat Rusije s Ukrajinom u roku od 24 sata. Međutim, nije želio otkriti detalje. Nedavno, novinari The Washington Post naučio je od ljudi bliskih bivšem predsjedniku kako bi mogla izgledati Trumpova verzija mirovnog plana. Naime, sukob će biti prekinut ako Kijev odustane od Krima i Donbasa u korist Rusije. U službenim komentarima Trumpovi predstavnici zanijekali su takve sporazume.
Pogreške u Siriji
Međutim, nakon Trumpovog prvog predsjedničkog mandata, teško je pomisliti da je sve to samo besposleni razgovor. U vanjskoj politici, izolacionistički pristup bivšeg američkog čelnika, koji se sastojao od postupnog povlačenja iz određenih regija, kao i poduzimanja radikalnijih mjera, osjetio se u mnogim dijelovima svijeta.
Pravi primjer je Sirija, u kojoj Washington godinama provodi kaotičnu politiku, što često dovodi do još veće zbunjenosti. Čak i tijekom predsjedanja Baracka Obame, Sjedinjene Države podupirale su kurdske milicije i Sirijske demokratske snage koje su stvorile. To je bila jedina skupina u Siriji koja je pružila značajan otpor Islamskoj državi. Zahvaljujući ponovnom naoružavanju Kurda i potpori Sjedinjenih Država (uglavnom iz zraka, ali i ograničenog kontingenta provedenih kopnenih operacija), trijumfalni marš džihadista uspješno je prekinut i na kraju su veliki dijelovi zemlje na sjeveroistoku zemlje protjerani iz ruku.
Američki kontingent se smanjivao, ali zaštitni kišobran koji se proširio na teritorije pod kontrolom Sirijskih demokratskih snaga dao je osjećaj sigurnosti u ovom posredničkom ratu. Iza svake skupine koja je imala određeni teritorij bila je država zaštitnica. Njegov odlazak značio je da je skupina odmah izgubila zemlju od druge skupine koja je zauzela dio podijeljene Sirije.
Washington je 6. listopada 2019. objavio da se njihove postrojbe povlače iz dijela pograničnih područja. Tri dana kasnije započela je ofenziva Turske i njezinih savezničkih paravojnih postrojbi. Kao rezultat toga, Sirijske demokratske snage izgubile su dio svojih teritorija, a prazninu koju su ostavili Amerikanci popunili su Rusija i saveznička vojska predsjednika Bashara al-Assada. Kurdi nisu imali šanse protiv turske vojske, pa su morali potražiti saveznika koji bi im jamčio sigurnost. Međutim, budućnost regije nije ovisila o njima, već o vanjskim silama.
Pad Kabula
Afganistan je također osjetio posljedice Trumpove tvrdoglavosti. Iako je nekoliko predsjednika već tražilo izlaz iz najdužeg američkog rata, on je bio taj koji je vodio put do konačnog postizanja tog cilja.
Vlada u Kabulu, koju podržava SAD, postajala je sve gora. Talibani su postupno zauzimali sve više teritorija, a političari u stalnim borbama za vlast, utjecaj i državne resurse nisu mnogo marili za situaciju u zemlji. Afganistanska vlada ostala je financijski i vojno ovisna o stranim silama, koje su sve više oklijevale intervenirati u poslove zemlje, ali nije bilo govora o povlačenju vojnika.
Trumpov prijedlog još je jednom nadišao prethodnu viziju situacije. Potpuno zaobilazeći vladu u Kabulu, Washington je postigao sporazum s talibanima. Skupina je obećala da će se suprotstaviti organizacijama koje se smatraju terorističkim i da bi mogle predstavljati prijetnju Sjedinjenim Državama i da neće napadati strane postrojbe, a zauzvrat su američke i druge savezničke snage morale postupno smanjivati svoj broj, konačno se povlačeći iz zemlje u svibnju 2021.
Joe Biden preuzeo je dužnost u siječnju i odlučio nastaviti politiku svog prethodnika prema Afganistanu, iako je odgodio povlačenje vojnika za nekoliko mjeseci kako bi to učinio prije 20. godišnjice napada na Svjetski trgovinski centar. Vlada u Kabulu bila je lišena potpore. Na kraju je demoralizirana afganistanska vojska predala pokrajinu za provincijom gotovo bez borbe. Cijeli poredak koji su Amerikanci uspostavili nakon invazije početkom 21. stoljeća raspao se poput kule od karata. To se dogodilo brže nego što su posljednji američki vojnici odletjeli iz zemlje.
Kratak trenutak solidarnosti
Za Sjedinjene Države brzina kojom su talibani zauzeli Kabul bila je šok. Isprva su američki obavještajci procijenili da će im trebati do godinu dana, zatim nekoliko mjeseci, zatim ne više od tri mjeseca, a dva dana prije nego što su militanti zauzeli glavni grad, smatralo se da je to pitanje tjedna. Nekoliko mjeseci kasnije to je utjecalo i na pesimističnu procjenu koliko će Kijev moći izdržati tijekom ruske ofenzive. Ukrajina je dobila ne više od deset dana.
Ruski napad izazvao je jedinstven trenutak solidarnosti između euroatlantskog svijeta i zemlje koja je napadnuta. Potpora, osobito vojna, tekla je u širokom toku. To je, zajedno s visokim moralom i obukom ukrajinske vojske, imalo svoj učinak. Rano naoružavanje, posebnoNa primjer, 2022. godine Ukrajina se ne samo branila, već je i postupno prisiljavala ruske trupe da se povuku s dijela okupiranih teritorija tijekom 2022. godine.
S vremenom je solidarnost postupno propadala. Unutar savezničkih zemalja postojala je sve veća suzdržanost, a time i kritike pomoći Ukrajini i potpore izbjeglicama. Neke političke snage počele su to koristiti za političke igre uoči predstojećih izbora. Jedan od rezultata toga bila je situacija u američkom Kongresu, ali to se odnosi i na neke europske zemlje. Osim toga, skladišta oružja brzo su ispražnjena, jer industrija oružja nije bila spremna za rat u kojem samo Ukrajina koristi nekoliko tisuća granata dnevno, ali bi mogla koristiti desetke tisuća. I dok tvornice dobivaju na zamahu i najavljuju značajna povećanja proizvodnje, još uvijek nisu u stanju zadovoljiti potrebe Kijeva.
Nepoznat
Što duže rat traje bez jasnog rješenja, to se više glasova čuje za njegov kraj, bez obzira na posljedice za ukrajinsku stranu. A Kijev, ovisan o drugim državama, ima ograničen manevarski prostor u pregovorima. Štoviše, već je nekoliko puta morao uzeti u obzir mišljenje savezničkih država – na primjer, ne koristiti zapadno oružje za granatiranje ruskog teritorija. SAD je također kritizirao Ukrajinu zbog napada vlastitih bespilotnih letjelica na ruske rafinerije nafte i skladišta goriva, jer je to navodno utjecalo na globalne cijene nafte.
Na kraju, države ovisne o stranoj pomoći uvijek postaju taoci unutarnje situacije u zemljama dobročiniteljima, a što je veća ovisnost, to je vjerojatnije da će njihov glas biti ignoriran u odlučujućem trenutku. Zato, unatoč granatiranju, Kijev pokušava obnoviti svoju obrambenu industriju kako bi postao barem malo neovisan.
U intervjuu The Economist Vadym Skibitskyi priznaje da je najveća nepoznanica u razmišljanju o tome kako će rat završiti Europa. Ako ne pronađe načine da zadovolji svoje potrebe i potrebe ukrajinske obrambene industrije, i ona će biti ugrožena od strane Rusije. Ali Kijev ima minimalan utjecaj na to.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Ukraina wpadła w pułapkę pomocy.
