Nije tajna da su glavni zapadni partner Ukrajine Sjedinjene Američke Države. Uz dužno poštovanje prema zemljama Europske unije, Velikoj Britaniji, Japanu, bez potpore Sjedinjenih Država (prvenstveno vojske), ne bismo izdržali sve dok smo već izdržali i planiramo ponovno izdržati. Stoga su odnosi Kijeva s Washingtonom ključna tema naše vanjske politike sadašnjosti i budućnosti.
Vanjska politika, ako već niste zaboravili, župa je predsjednika u strukturi parlamentarno-predsjedničke republike. Stoga čak i protivnici sadašnjeg šefa države ne mogu reći da je, navodno, preuzeo neuobičajene ovlasti. Ne, to je upravo područje odgovornosti Ureda predsjednika – podsjetit ću vas da kandidaturu ministra vanjskih poslova (kao i ministra obrane, usput rečeno) predlaže saboru predsjednik, a ne koalicija (ili ne) Kabinet ministara.
Naravno, formalno, sadašnja ukrajinska vlada nastavlja ili pokušava nastaviti iskorištavati u tom smjeru temu koju su promovirali njezini prethodnici. Tema “dvostranačke potpore Ukrajini”. I to je apsolutno točno, jer, kao što su nam pokazale promjene u kongresnoj borbi za paket pomoći od 60 milijardi dolara, ne može se pobjeći od podrške i demokratskih i republikanskih stranaka.
Ali, ako se prisjetimo povijesti vanjske politike (u washingtonskom smjeru) sadašnjeg vlasnika Bankove ulice, onda je prvo što vam padne na pamet – osim histerije prije summita NATO-a u Vilniusu (a još uvijek se formalno odnosilo ne samo na Sjedinjene Države, već i na cijeli Savez kao takav) – fraze. Fraze koje, blago rečeno, nisu nešto čime se treba ponositi. I jednostavno i oštro rečeno, oni su potpuni neuspjeh vanjske politike.
Prva fraza je “Glavni državni odvjetnik je 100% moj čovjek.” Fraza koju je rekao Volodimir Zelenskiy u razgovoru s Donaldom Trumpom, a zatim objavio u transkriptu pregovora na inicijativu američke strane. Fraza koja je apsolutno protiv Bidena, jer razumijemo zašto i iz kojeg razloga je rečeno. (Slučaj Burisma, Hunter Biden, još uvijek je ta priča.)
Trump je izgubio te izbore. Joe Biden je došao na vlast u SAD-u. Da, ispostavilo se da je pravi političar – a Ukrajina, zapravo, nije platila Zelenskyjeve riječi. U slučaju da je netko zaboravio, Bidenova administracija počela je pružati vojnu pomoć Oružanim snagama Ukrajine mnogo prije 24. veljače. Kao i upozorio na vrlo realnu mogućnost velike invazije – također mnogo prije X-dana.
Da, moguće je (i, očito, potrebno, kao što to čini Izrael, iako je manje ovisan o američkoj pomoći) izraziti tvrdnje i nezadovoljstvo određenim odlukama sadašnjeg vlasnika Bijele kuće. No, istodobno smo svjesni da se Biden prvenstveno vodi pitanjem globalne, geopolitičke sigurnosti i sigurnosti vlastite zemlje. Pa, i izbore, naravno, gdje bez njih. Ali svakako ne želju da se Zelenskog podsjeti na taj razgovor s Trumpom.
Ali Trump nije Biden. Trump, kao i Zelensky, usput, nije političar, već poslovni čovjek. I nije postao političar ni nakon prvog mandata u predsjedničkoj fotelji. (Poput Zelenskog, usput.) I općenito, on je impulzivna, reaktivna – i, moglo bi se reći, sebična osoba.
A za Trumpa, Zelenskyjeva fraza o “gubitku predsjednika” upućena njemu može značiti mnogo više od razumljive želje njegovog ukrajinskog kolege da ne izgubi potporu Republikanske stranke, koja nije sva željna pomoći Ukrajini.
Stoga uopće nije hipotetski da se može pojaviti situacija kada će se, nakon pobjede, Trump prisjetiti ove fraze Zelenskom – i stoga (a to je razumljivo) cijeloj Ukrajini. Sjetit će se i odgovoriti. Barem ranije najavljeni pokušaj zaustavljanja rata u roku od 24 sata. Razumijete li kako SJEDINJENE Države mogu zaustaviti rat u Ukrajini za 24 sata? Postoji samo jedan jednostavan način – prestati nabavljati oružje. (Naravno, čak i tako, neće se zaustaviti za jedan dan, ali potpuni prestanak vojne pomoći glavnog zapadnog partnera stavlja veliki upitnik na izglede Ukrajine u cjelini.)
A takve korake Trumpa treba shvatiti vrlo ozbiljno. To nije Biden, koji je progutao Zelenskijevu histeriju u Vilniusu – sjećate li se da su tada, prema medijskim izvješćima, Sjedinjene Države mogle izbrisati čak i onu malu pro-ukrajinsku frazu iz završne izjave Saveza? Ali nisu. Zato što je Biden političar. I razumije svoju odgovornost – ne prema Ukrajini, naravno, nego prema cijelom demokratskom svijetu.
A Trump to možda ne razumije sasvim iskreno. Jer, ponavljam, on nije političar, već biznismen. Na djelu su potpuno različiti mehanizmi i različite vrijednosti. A umjerene republikanske elite možda više nemaju isti utjecaj na njega kao tijekom njegovog prvog predsjedničkog mandata – kada čak ni potpredsjednik zapravo nije bio Trumpov “100% čovjek”, već nadzornik “odraslih” s GOP.
A tko, recite mi, u takvoj situaciji može sasvim realno postati “predsjednik gubitnik”? To je to.
Naravno, možemo se nadati da će Biden pobijediti, da će Trumpov kriminalni dosje uplašiti neke birače od njega (iako zašto bi ih to uplašilo ako ih nije uplašilo Trumpovo stvarno poticanje stada koje je zauzelo Capitol u siječnju 2021.? Ali nije u našoj situaciji da se oslanjamo na takve nesigurne konstrukcije.
I općenito, nitko nije uklonio “dvostranačku potporu” s dnevnog reda. I nikada ga neće baciti. Čak i ako Biden i Demokratska stranka pobijede na izborima za Bijelu kuću i Kongres s teškim rezultatom. (Što se, kako razumijemo, neće dogoditi, ovo nisu vremena i kandidati sada nisu u pravu.) Stoga bi gospodin Zelensky trebao razmisliti o tome koje poruke baca u globalni informacijski prostor iz svojih brojnih intervjua. Bez kojih, budimo iskreni, Ukrajina neće izgubiti ništa u borbi protiv Rusije.
Ali bez podrške vjerojatnog predsjednika Trumpa, on će izgubiti. Možda čak i sve. A gubitnik tada neće biti 47.
Sjetite se drugog rata između demokracije (loše, korumpirane i mirne) i diktature, vijetnamskog rata. Godine 1973. Sjedinjene Države, uz potporu koje je držala Republika Vijetnam, povukle su svoje postrojbe iz regije. Kako je to ispalo za američkog predsjednika Richarda Nixona? Ništa. Zato što je dao ostavku iz potpuno drugog razloga, zbog skandala Watergate, koji nije imao nikakve veze s Vijetnamom. A njegov državni tajnik, Henry Kissinger, čak je dobio Nobelovu nagradu za mir za Pariški mirovni sporazum.
Ali Republika Vijetnam je prestala postojati. Vza-ha-lee. U samo dvije godine. A na području ove nestale zemlje počeo je komunistički teror. Tijekom kojih je ubijeno više od 400.000 Južnovijetnamskih, izravno ili neizravno (utopilo se u moru u pokušaju da izbjegnu dolazak sjevernovijetnamskog “raja”). A oko milijun ih je završilo u koncentracijskim logorima.
Pa tko je više patio u ovoj situaciji – “predsjednik koji gubi” koji je odbio pomoći slabim partnerima ili samim partnerima? Odgovor je, po mom mišljenju, očigledan.
