Posljednjih mjeseci objavljena su brojna politička i stručna promišljanja o rusko-ukrajinskim pregovorima u Bjelarusu i Turskoj u veljači i travnju 2022. Iako sadrže nove detalje i zanimljive izglede, većina njih ili potpuno ignorira ili ignorira loše rezultate Moskve u provedbi sigurnosnih sporazuma s bivšim sovjetskim republikama. U nedavnim raspravama o šansama za mirnu alternativnu povijest, prošla iskustva se zanemaruju i implicitno pretpostavljaju da će se Kremlj pridržavati svakog potpisanog sporazuma. Takva pretpostavka u suprotnosti je s postupcima Rusije u sličnim situacijama.
Povijest Moskve u provedbi ključnih članaka sigurnosnih sporazuma s bivšim sovjetskim republikama katastrofalna je. Sama Rusija često je bila glasna u kritici navodnog neprimjerenog ponašanja svojih slabijih pregovaračkih partnera prije, tijekom i nakon potpisivanja dokumenta. Glasnogovornik Kremlja dosljedno zahtijeva potpunu provedbu članaka za koje su najviše zainteresirani i prihvaćanje vlastitog tumačenja od strane Moskve. Istodobno, Kremlj je fleksibilan u pogledu vlastitih materijalnih obveza – onih koje proizlaze iz multilateralnih i bilateralnih sporazuma između Moskve i drugih postsovjetskih država. Političko nepoštivanje Kremlja često se odnosilo na upravo ruske obveze koje su bile ključne za smislenost dogovora.
Prekršena obećanja Rusije
Slučajevi pravnog nihilizma Kremlja i nepoštivanja potpisanih sporazuma od strane Rusije poznati su već 35 godina. Prekršeni su brojni sporazumi između Moskve i Kijeva, koji su bili od temeljne važnosti za međunarodne odnose u postsovjetskom prostoru.
Posljedice su najviše pogoršale kršenje Sporazuma iz Białowieże između Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, sklopljenog u prosincu 1991., kojim je raspušten Sovjetski Savez, događaj koji je Putin 2005. nazvao “najvećom geopolitičkom katastrofom dvadesetog stoljeća”. U tom povijesnom i potpuno ratificiranom ugovoru tri su zemlje formirale Zajednicu neovisnih država, složile se i obećale da će poštovati svoje nove nacionalne granice, uključujući priznavanje da Krim, Sevastopolj i Donbas pripadaju Ukrajini. U članku 5. sporazuma iz Białowieże navodi se: “Visoke ugovorne stranke priznaju i poštuju uzajamnu teritorijalnu cjelovitost i nepovredivost postojećih granica unutar Commonwealtha.”
Gotovo točno tri godine kasnije pojavio se još jedan povijesni dokument – zloglasni Memorandum iz Budimpešte o sigurnosnim jamstvima. U ovom prilogu Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1968., Moskva, Washington i London na posljednjem i sudbonosnom sastanku na vrhu CSCE-a (Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi) u Mađarskoj u prosincu 1994. obvezali su se da će poštovati ukrajinske državne granice, teritorijalnu cjelovitost i politički suverenitet u zamjenu za ukrajinski prijenos nuklearnih bojnih glava u Rusiju. Kratko vrijeme nakon raspada SSSR-a, Kijev je posjedovao treći najveći arsenal nuklearnog oružja na svijetu. Godine 1994. obećao je ne samo demontirati nepotrebne strateške rakete, već i prenijeti Rusiji bilo koje drugo oružje za masovno uništenje i materijale koji bi se mogli koristiti za njihovu izgradnju. Isto je bilo i s naslijeđenim sredstvima isporuke Ukrajine, poput bombardera i raketa.
Tri depozitarne države NPT-a, uključujući Rusiju, u prva dva članka memoranduma iz 1994. navode: “1. Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske ponovno potvrđuju svoju predanost Ukrajini, u skladu s načelima Završnog akta CSCE-a, poštovanju neovisnosti i suvereniteta te postojećih granica Ukrajine; 2. Sjedinjene Američke Države, Ruska Federacija i Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske ponovno potvrđuju svoju predanost suzdržavanju od prijetnje ili uporabe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti Ukrajine te da se nijedno njihovo oružje nikada neće upotrijebiti protiv Ukrajine osim u samoobrani ili na drugi način u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda.”
Moskva krši te obveze od 2014. na sve nečuveniji način. Rusija ne samo da je stvorila narodne republike u Ukrajini, već je i formalno pripojila ukrajinske zemlje u ožujku 2014. i rujnu 2022., s u potonjem slučaju teritorijima, pa čak i cijelim gradovima koje ne kontrolira.
Većinu sporazuma sklopljenih u vezi s rusko-ukrajinskim ratom prekršila je i Moskva. Najozloglašeniji od njih su sporazumi iz Minska, koje je Kijev potpisao pod prijetnjom oružja 2014. i 2015. godine. U Protokolu iz Minska iz rujna 2014. (Minsk I) ruski veleposlanik u Ukrajini obećao je da će “povući ilegalne oružane skupine i vojnu opremu, kao i militante i plaćenike s teritorija Ukrajine”. U Minsk KomuMoskva je u veljači 2015. (Minsk II) ponovno pristala “povući sve strane oružane snage, vojnu opremu, kao i plaćenike s teritorija Ukrajine pod nadzorom OESS-a, [а також] razoružati sve ilegalne skupine.” Međutim, Kremlj nikada nije dao nikakve naznake da počinje ispunjavati ta i druga obećanja, a vjerojatno to nikada nije namjeravao učiniti.
Slučajevi Moldove i Gruzije
Međutim, među sporazumima koje je osujetila Rusija, najvažniji za procjenu šansi za postizanje hipotetskog sporazuma u Istanbulu 2022. su oni koji se ne tiču Ukrajine i potpisani su kada Putin nije bio predsjednik. Na prvi pogled, to se može činiti kao nepovezane stvari, ali zapravo, nepoštivanje sporazuma od strane Rusije ukazuje na njezinu širu patologiju u pristupu takozvanom “u blizini inozemstva” (post-sovjetski prostor). Kršenja ugovora koji nisu povezani s Ukrajinom ilustriraju postojanje obrasca djelovanja koji nije jedinstven za Ukrajinu i nije ga oblikovao samo Putin.
Moskva je u listopadu 1994. potpisala sporazum između Ruske Federacije i Republike Moldavije o pravnom statusu, postupku i uvjetima povlačenja ruskih vojnih jedinica privremeno stacioniranih u Moldaviji. Kremlj je u ključnom članku 2. najavio: “Ruska strana, u skladu sa svojim tehničkim mogućnostima i vremenom potrebnim za organiziranje novog raspoređivanja, povući će te vojne snage u roku od tri godine od datuma stupanja na snagu ovog sporazuma. Praktični koraci za povlačenje vojnih jedinica Ruske Federacije s teritorija Republike Moldavije u tom razdoblju bit će usklađeni s političkim rješenjem pridnjestrovskog sukoba i određivanjem posebnog statusa pridnjestrovske regije u Republici Moldaviji.”
Iste godine Moldavija je usvojila novi postsovjetski ustav u kojem se definirala kao neutralna država. U članku 11. Ustava Moldove iz 1994., koji je još uvijek na snazi, navodi se: “Republika Moldova proglašava svoju trajnu neutralnost. […] Republika Moldavija neće dopustiti raspoređivanje stranih vojnih formacija na svojem teritoriju.”
Ipak, ostaci 14. vojske, nazvane Operativna skupina ruskih snaga, ostaju na teritoriju Republike Moldavije protiv volje Kišinjeva i protivno rusko-moldavskom ugovoru iz 1994. godine. Teritorijalni sukob u Pridnjestrovlju također nije riješen tijekom tri godine navedene u sporazumu između Moskve i Kišinjeva iz 1994. Moskva je tada ignorirala ustavno isključenje Moldavije iz članstva u NATO-u i primanje stranih postrojbi na njezin teritorij, što je također glavna tema u aktualnoj raspravi o mogućem rusko-ukrajinskom kompromisu. Ruske trupe ostaju na teritoriju Moldavije 30 godina kasnije, kršeći ustav zemlje, kao i samoproglašenu Pridnjestrovsku Republiku Moldaviju kao pseudodržavu i satelit Rusije.
Stav Rusije prema Gruziji i sporazum o prekidu vatre između Moskve i Tbilisija iz kolovoza 2008. uklapa se u sličan narativ. Sporazum su potpisali tadašnji predsjednici obiju zemalja Dmitrij Medvedev i Miheil Saakašvili. Nazvan je “Sarkozyjev plan” u čast francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja. Francuska je u to vrijeme predsjedala Europskom unijom, koja je posredovala u sporazumu. Sporazumom je okončan petodnevni rusko-gruzijski rat 2008. Članak 5 predviđao je povratak ruskih vojnika, koji su nekoliko dana ranije ušli u Abhaziju i regiju Tskhinvali, na svoje izvorne položaje u Rusiji: “Oružane snage Ruske Federacije bit će povučene na liniju koja je postojala prije izbijanja neprijateljstava.”
Unatoč tome, Moskva je ostavila značajan broj svojih vojnika na gruzijskom teritoriju, što je jasno kršenje sporazuma iz kolovoza. Da stvar bude gora, krajem kolovoza 2008. priznala je Abhaziju i Južnu Osetiju kao neovisne države. Prvotno pristajanje Moskve i potpisivanje Sarkozyjevog plana koji će uskoro biti napušten bio je, kako se ispostavilo, više od obmane Gruzije. Namjera je također bila zavarati Europsku uniju, s kojom je Moskva željela održati dobre odnose u tom razdoblju.
Zaključci
Možda su, suprotno zaključcima najozbiljnijih analitičara, postojale male šanse da je Kijev mogao potpisati dokument s Moskvom u Istanbulu u proljeće 2022. godine. Nikad nećemo biti sigurni. Ono što znamo je kako i zašto postsovjetska Rusija vodi mirovne pregovore. Za Kremlj je sklapanje poslova jedan od nekoliko alata hibridnog ratovanja protiv postsovjetskih država koje ne prihvaćaju rusku hegemoniju.
Jasno je da smo vidjeli ponašanje Rusije na razgovorima u Istanbulu, što je u skladu s obrascem poznatim iz prošlosti: nakon invazije na postsovjetsku državu, Moskva progurava iskrivljeni sporazum na nišanu. Kao što pokazuju dva sporazuma iz Minska, sam Istanbulski sporazum već bi bio transmogrifikacija međunarodnih odnosa.(a) U mjeri u kojoj to dopuštaju odredbe U drugoj fazi Moskva ne bi ispunila neke od ključnih točaka čak ni tog iskrivljenog dokumenta. Pod nekim izgovorom, Moskva će povući svoj potpis na sporazum, i dalje inzistirajući na provedbi onih točaka koje bi smatrala korisnima za sebe.
Potpisivanje dokumenta od strane Moskve u Istanbulu 2022. godine , pod pretpostavkom mogućnosti takvog scenarija, moglo bi dovesti do privremenog ublažavanja napetosti. Međutim, sudeći prema prethodnim koracima Rusije, formalni sporazum, kao u slučaju sporazumâ iz Minska, doveo bi do novog podrivanja međunarodnog prava. Prije svega, Moskva najvjerojatnije ne bi poštovala Istanbulski sporazum. Niti bi spriječio daljnje rusko uplitanje u unutarnje poslove bivših sovjetskih republika, niti bi smanjio rusku vojnu agresiju i teritorijalne apetite. Naprotiv, svaka sljedeća ruska invazija obično je bila gora od prethodne.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Rosja nie wywiązuje się z umó
