Francuski predsjednik Emmanuel Macron dao je 6. lipnja relativno senzacionalnu izjavu. U intervjuu za TV kanale TF1 i Francuska 2 izjavio je da Ukrajini namjerava pružiti određeni broj moderniziranih boraca s više uloga Mirage 2000-5. “Oni će omogućiti Ukrajini da zaštiti svoj teritorij i zračni prostor”, kazao je. Istodobno, predsjednik je rekao da će Francuska uskoro pozvati ukrajinske pilote na obuku. Osim toga, u zemlji će biti obučeno 4.500 ukrajinskih vojnika. A prije toga, francuski instruktori će doći u Ukrajinu obučiti tisuće ukrajinskih novaka na licu mjesta.
Zašto je senzacionalizam ove vijesti “relativan”. U posljednjih nekoliko mjeseci svijet se navikao na neočekivane izjave francuskog predsjednika, počevši od njegove izjave u veljači o svrsishodnosti slanja zapadnih vojnika u Ukrajinu. Za nas su ova Macronova iznenađenja ugodna, za Ruse – naravno, naprotiv, za mnoge zapadne partnere – šokantna. Ili bolje rečeno, bili su šokantni, ali s vremenom se sve više navikavaju i na izjave i na samu ideju o potrebi šireg i dubljeg angažmana u rusko-ukrajinskom ratu.
Uostalom, koji je bio razlog za sve te izjave Emmanuela Macrona? Velika ljubav prema Ukrajini, briga za njezine interese i živote građana? Teško. Želja da se udovolji Volodimiru Zelenskom uoči njegova posjeta Francuskoj? U određenoj mjeri, ali to nije ni blizu glavnog razloga. Glavni pokretač bila je jasna spoznaja francuskog predsjednika da rusko-ukrajinski rat nije stran njemu, njegovoj zemlji i Europi u cjelini.
Rusija postaje sve opasnija. Svoju proizvodnju stavlja na ratnu osnovu, što znači da se njezina militarizacija neće zaustaviti za godinu, dvije ili pet. Europa se do sada mogla nadati vojnoj zaštiti Sjedinjenih Država, ali nitko ne može predvidjeti koliko će te nade biti opravdane nakon pobjede izolacionista Donalda Trumpa na izborima u studenom. Europa je, s druge strane, još uvijek spora i inercijalna kada je riječ o globalnoj sigurnosti. Pokušavaju se nekako izvući iz situacije potpunog pacifizma, ali očito su nedovoljni.
To je surova stvarnost na početku treće godine potpune invazije Vladimira Putina na Ukrajinu. Štoviše, gospodar Kremlja i njegovi pajdaši od samog početka izjavili su da su u ratu s “kolektivnim Zapadom”. Međutim, ovaj “kolektivni Zapad” odavno tretira takve izjave kao glupe šale. I upravo sada je počeo shvaćati da ovdje nema mirisa šala.
Prije nekoliko dana, tijekom sastanka s urednicima zapadnih novinskih agencija, Putin se pjenio na usta tvrdeći da Rusija nikada neće započeti rat protiv Zapada. “Izmislili su da Rusija želi napasti NATO. Jesi li potpuno luda, ili što? Glup kao ovaj stol? Tko ga je izumio? To je besmislica, besmislica”, emotivno je ruski čelnik uvjeravao Zapad u svoje iznimno mirne namjere.
Ali umjesto da ga smiri, samo me učinio još napetijim. Jer zašto kuhati toliko ako je savjest čista. Pa, kako “čisto”, odakle Putinu čista savjest? No, u svakom slučaju, Putinova uvjeravanja tradicionalno pokazuju da će sve biti upravo suprotno. Sjetimo se kako je strastveno jednom uvjeravao da je Krim ukrajinski, a Rusija nikada neće zadirati u njega. A onda da “mali zeleni” nisu ruska vojska. Ili da u Donbasu – “oni nisu tamo”. I kako je Putin tvrdoglavo uvjeravao Zapad da neće doći do potpune invazije na Ukrajinu – do kraja veljače uvjeravao je da nema ni najmanjeg razloga za brigu.
A sada postoje uvjeravanja da Rusija neće napasti “kolektivni Zapad”. Ali prije svega, moramo priznati da ga je Rusija već napala. Napao je Ukrajinu, koja je bila u procesu intenzivne integracije sa Zapadom. I svi razumiju da ovo nije samo “posebna vojna operacija” s navodnim ciljem jamčenja sigurnosti Rusije. Zapravo, Putin pokušava uništiti modernu proeuropsku ukrajinsku naciju, njezinu državu, koja se, iako ne previše nespretno, još uvijek kreće putem europske i euroatlantske integracije. Stoga je Kremlj već počeo uništavati geopolitičke temelje Starog kontinenta. Razmjere i posljedice ovog geostrateškog poremećaja još uvijek je teško shvatiti.
Međutim, jasno je da se događa nešto izuzetno opasno, što ugrožava mir i prosperitet na kontinentu koji traju od kraja Drugog svjetskog rata. Stoga će Europa morati brzo i radikalno preispitati europski koncept “meke moći” i nadopuniti ga mnogo težim komponentama. Jer bez toga više neće biti moguće izbjeći još veći rat. Plan Europske unije je što je više moguće proširiti trgovinske odnose i gospodarsku suradnju s Rusijom kako bi je se uvelo u europsko pravno područje, a tamo u područje zapadnog prava.Na primjer, u slučaju Sjedinjenih Američkih Država, Sjedinjenih Američkih Država i Sjedinjenih Američkih Država, Sjedinjenih Američkih Država,
Brutalni rat u Ukrajini i sve agresivnije ponašanje Moskve već mijenjaju stavove prema konceptu obrane i sigurnosti na Starom kontinentu. Vodeći europski političari hitno počinju mijenjati prioritete. Sada je glavna stvar vojna potpora Ukrajini, koja je avangardni borac protiv destruktivnog utjecaja Kremlja. Istodobno, Europa mora ubrzano modernizirati vlastite vojske i sigurnosne službe. To će, naravno, dovesti do transformacije europskih gospodarstava i procvata obrambene industrije.
Istodobno, europski čelnici moraju jednom zauvijek napustiti ideju da se vrijeme prije ruske invazije na Ukrajinu može vratiti. To je to, zaboravite, s Rusijom više neće biti posla kao i obično, barem do Putinove smrti i potpune transformacije cijelog sustava moći u Kremlju. Stoga će europske zemlje morati krenuti prema brzim izdvajanjima za obranu. Povećavajući ih na razinu kakva nije viđena desetljećima od pada Berlinskog zida. Zaboravljene i zanemarene vojne tradicije morat će se obnoviti. Očito će biti potrebno vratiti vojni rok. Odgovarajuće mjere već se pripremaju barem u Njemačkoj, Francuskoj i Ujedinjenoj Kraljevini.
Si vis pacem, para bellum – ako želite mir, pripremite se za rat – ovaj drevni slogan Rimskog Carstva postaje relevantniji nego ikad za modernu Europu.
