26. srpnja u Parizu će započeti 33. Igre u kojima, prvi put u povijesti, neće biti ni reprezentacije Ruske Federacije, pa čak ni “sportaša Ruskog olimpijskog odbora” (kao što je bio slučaj u Tokiju 2021.).
Da, nažalost, sportašima iz Rusije bilo je dopušteno sudjelovati na ovim Olimpijskim igrama – ali u vrlo ograničenom broju (21, bit će čak i više Bjelorusa, 24) i bez ikakvog spominjanja njihove nacionalnosti. Zajedno s bjeloruskim sportašima, Rusi će se zvati “individualni neutralni sportaši”, zastava i himna posebno su stvoreni za ta natjecanja, neće biti na ceremoniji otvaranja (zamislite samo situaciju u kojoj svi sudionici Olimpijskih igara prolaze kroz glavni stadion Igara, a vi ste prisiljeni sjediti u hotelu i gledati sve to na TV-u), a moguće zarađene medalje neće se odraziti u ukupnom poretku medalja Olimpijskih igara.
Čini se da nema veće sramote za “veliku sportsku državu”. Ali Rusija se uspjela još više osramotiti i vlastitim rukama. Organiziranjem i održavanjem takozvanih “BRICS igara” u glavnom gradu Tatarstana, Kazanu.
Ovaj sportski događaj nije izum Kremlja – od 2016. godine održavaju se određena neslužbena natjecanja za summite ove organizacije. Na primjer, prvo je bilo nogometno natjecanje među mladim momčadima zemalja sudionica. I pete neslužbene BRICS igre, održane u listopadu 2023. u Durbanu u Južnoj Africi, već su se sastojale od pet sportova.
Međutim, Rusija je odlučila iskoristiti ovaj pozadinski događaj za vlastite geopolitičke potrebe – i organizirala je prve službene BRICS igre na svom teritoriju, bez ikakvog pozivanja na bilo kakav summit. Razlog za to je sasvim očigledan, ali kako bi ga bolje razumjeli, vrijedi se prisjetiti događaja iz prve polovice 80-ih godina prošlog stoljeća.
Godine 1980. održane su Olimpijske igre u glavnom gradu Sovjetskog Saveza, Moskvi. (Ne samo da je održano nekoliko utakmica nogometnog turnira, na primjer, u Kijevu.) 65 zemalja nije došlo na ove Igre odjednom – bojkotirale su Moskovske igre zbog sovjetske invazije na Afganistan, koja je započela krajem prosinca 1979. godine. Kremlj je, naravno, bio uvrijeđen takvim korakom demokratskog Zapada – i pripremio se za odgovor, jer su sljedeće Olimpijske igre, 1984., bile zakazane u Los Angelesu u SAD-u.
Bojkot Olimpijskih igara 1984. pokazao se mnogo skromnijim – samo je 14 zemalja “podržalo” SSSR i nije odletjelo u Los Angeles. Navodnici su ovdje iz očitih razloga – naravno, to je bila odluka Kremlja, a zemlje nad kojima je Sovjetski Savez imao utjecaj (prvenstveno zemlje Varšavskog pakta, kao i nekoliko azijskih, afričkih timova, poput Angole i Etiopije, i jedine američke, Kube) nisu došle u Sjedinjene Države.
No, sovjetski vođe otišli su dalje i organizirali alternativne igre, koje su nazvali “Druzhba-84”. Formalno, oni nisu bili alternativa Olimpijskim igrama u Los Angelesu, to je posebno naglašeno, čak je i vrijeme odabrano kako se ne bi križali s Igrama u Sjedinjenim Državama. Ali svi su sve razumjeli.
Rezultati Druzhba-84 bili su, naravno, predvidljivi. I još gore. Da bismo razumjeli kome je trebalo ovo natjecanje, prisjetimo se poretka medalja na Olimpijskim igrama 1976. u Montrealu, gdje su sudjelovale i kapitalističke i socijalističke zemlje. SSSR je tada pobijedio s 46 zlatnih medalja, još jedna “crvena” zemlja bila je na drugom mjestu, DDR s 40 kompleta olimpijskog “zlata”, a Sjedinjene Države te su godine postale tek treće (34 zlatne medalje).
Kao što možete vidjeti, razlika između dvije glavne sportske zemlje Varšavskog pakta bila je prilično mala. I evo rezultata Olimpijskih igara-80 u Moskvi, Olimpijskih igara, gdje nije bilo najjačih zapadnih sportaša. I ovdje, kao i u Montrealu, timovi SSSR-a i DDR-a pobijedili su (prilično predvidljivo), ali kakva je bila upečatljiva razlika u zlatnim medaljama – 80 protiv 47! A na Druzhbi-84 situacija se ponovila – 126 (od 242) zlatne medalje uzeli su sovjetski sportaši, koji su se javno zakleli na odluku komunističkih vlasti da bojkotiraju Igre u Los Angelesu, a istočnonjemački sportaši osvojili su samo 50 pobjeda.
Treća, inače, oba puta, bila je Bugarska. I obratite pozornost na sljedeće brojeve – 8 i 21. To su zlatne medalje Bugara na Olimpijskim igrama-80 i Druzhba-84. 8 naspram 80, 21 naspram 126. Ovo je treća momčad turnira. Navodno, kao značajan, reprezentativan, au slučaju Olimpijskih igara u Moskvi, također planetarni (uostalom, više od 50% zemalja došlo je na te Igre). Odličan pokazatelj koliko su ta natjecanja zaista bila velika i ozbiljna.
Usput, već tijekom BRICS igara – koje su se, za razliku od Druzhba-84, održavale samo u jednoj zemlji (alternativa Olimpijskim igrama-84 bila je raspršena u različitim zemljama istočnog bloka) – glavni urednik ruskog lista Sovetsky Sport, Jevgenij Slyusarenko Napisao u svom telegramskom kanalu, njegove novine tada, tijekom Olimpijskih igara-80, nikada nisu objavile ukupni poredak medalja. Zašto? TI kako ne bi obezvrijedili uspjeh sovjetskih sportaša u očima sovjetskog naroda. Četvrt stoljeća sudjelovanja SSSR-a na Olimpijskim igrama svi su se već navikli na žestoku, ne uvijek uspješnu, ali svijetlu, veliku, patetičnu borbu istinski planetarnih razmjera. A onda otvorite svježe novine i vidite da treća zemlja Olimpijskih igara zaostaje za prvom po broju zlatnih medalja DESETEROSTRUKO. Reakcija, kao što možete zamisliti, bila bi prikladna.
Nije slučajno da se Slyusarenko sjetio te priče. Budući da su BRICS igre, koje je Rusija pokušala predstaviti kao alternativu 24 Olimpijske igre, pribjegle potpuno lažnim metodama – proglašavajući 90 zemalja sudionica, od kojih polovica nije znala za to; napuštanje klasične ceremonije otvaranja i ograničavanje na izvođenje zastava (iz istog razloga); uključivanjem takvih “zemalja” kao što su Abhazija, Južna Osetija, pa čak i Republika Srpska (dio Bosne i Hercegovine) među sudionike Igara, pokazali su još veću sramotu organizatorima.
Od 382 zlatne medalje, Rusija je zadržala 262. 69%, više od 2/3 svih natjecanja osvojili su organizatori. (Za usporedbu, ta je brojka iznosila 39% na Oi-80, a 52% na Druzhba-84.) A to se dogodilo jer se u nekim disciplinama ruskom sudioniku suprotstavio samo jedan protivnik. A u muškom sinkroniziranom plivanju bio je samo jedan sudionik, Rus Alexander Maltsev. Razmislite o tome – jedan sudionik natjecanja. Tko će zasigurno dobiti – i dobit će – zlatnu medalju. Stojeći na podiju (ako se to tako može nazvati) sam.
Rusija, kao iu vrijeme hladnog rata, tijekom sljedećeg pogoršanja odnosa sa Zapadom (značajno je da se ideja bojkota Olimpijskih igara-84 i držanja “Prijateljstva-84” pojavila za vrijeme vladavine idola sadašnjeg ruskog diktatora, Jurija Andropova, idola – i kolega, u KGB-u SSSR-a) pokušala je pokazati njegovu važnost. Opet korištenje sporta u političke svrhe. Da, da, to su isti ljudi koji su voljeli ponavljati o “sportu izvan politike”.
Ali glavna stvar u ovoj priči nije čak ni ova kremaljska politizacija sporta. A činjenica da je ideja o alternativi Olimpijskim igrama, ideja najnovijeg “Prijateljstva-84” propala, osramotila je cijeli svijet. I umjesto trijumfa Kremlja, svijet je vidio pseudo-igre “Nemich-24”. Vjerojatno ne možeš preciznije reći.
