16. lipnja u glavnom gradu Ukrajine održan je KyivPride marš jednakosti. Prvi tijekom punog rusko-ukrajinskog rata. Kao što je to često slučaj u takvim slučajevima, oko događaja je bilo više buke nego samog događaja. Na primjer, sam ovaj događaj trajao je oko pola sata, s tradicionalnim ograničenjima za sudionike od strane policijskih službenika. Uz ograničenja, prvenstveno zbog prisutnosti predstavnika suprotnog rodno-ideološkog tabora. Zapravo, u ovoj priči nije se dogodilo ništa novo što Ukrajina ne bi vidjela u predratnim vremenima. Osim jedne važne nijanse.
Ova nijansa, kao što ste možda pogodili, je prisutnost vojske. Izravni sudionici trenutnog rata ili već veterani ovog sukoba (zapravo, ovdje nije važno – najvažnije je da su ti ljudi iskusili što je rat, po vlastitom ukusu i dodiru). I to ne samo na strani “sljedbenika tradicionalnih vrijednosti”, kako se odmah moglo predvidjeti – već i među sudionicima ponosa. I o tome ćemo se detaljnije osvrnuti.
Nekako, povijesno gledano, određena značenja zauzimaju u javnoj svijesti određeni ljudi i organizacije, a osim njih, navodno nisu uključeni drugi ljudi. Na primjer, rat, obrana države stvar je domoljuba, dobrovoljaca, heroja itd. Nažalost, s tim se redovito suočavate – kada društvene mreže oplakuju drugog poznatog lika koji je umro na frontu, a fraze poput “Rat oduzima najbolje” uvijek se pojavljuju u komentarima. Najbolji, najuspješniji, društveno aktivni, budući ili sadašnji vođe društva. Iako, u stvari, različiti ljudi umiru u ratu. I oni koji su dobrovoljno otišli na front, i oni koji su mobilizirani i koji zapravo nisu željeli ići tamo. Oni koji su (bili) stvarno cool organizatori, oprostite na riječi, influenceri – i ljudi koji su samo otišli na posao, a zatim su se našli na frontu i bili prisiljeni pokupiti mitraljez. Različiti ljudi. Različite sudbine. Različiti Ukrajinci.
Čak i tijekom prvog rusko-ukrajinskog rata, krimsko-donbaškog rata 2014.-2015., neki dobrovoljci koji su radili s ukrajinskom dijasporom morali su promatrati tako čudne, na prvi pogled, stvari koje se zapravo sasvim logično uklapaju u ovu shemu – tada je dijaspora rado pomagala Pravom sektoru i drugim sličnim organizacijama, ali nisu obraćali pozornost na Oružane snage Ukrajine, a često je to bio principijelan položaj. Jer “ti ljudi sigurno brane zemlju, ali ne znamo što rade”. (Jasno je zašto “ne znamo” – u to vrijeme nije bilo PR-a u Oružanim snagama Ukrajine, ali sama činjenica je važna). Naravno, zvuči divlje, ali dogodilo se.
Nešto slično se događa s trenutnim ratom. Rat je stvar domoljuba, a domoljubi u našoj zemlji su, prije svega, službeno registrirani, “registrirani” građani, pristaše domoljubnih pokreta. Oni koji su posebno bili 16. lipnja u središtu Kijeva s druge strane uvjetnih “barikada”, gdje su izrazili potporu “tradicionalnim vrijednostima”. (Stavio sam ovu frazu u navodnike, jer je zapravo vrlo uvjetna i prolazna i obično se koristi bez ikakvog semantičkog opterećenja. Kao imenica “republika” ili pridjev “narodni” u sovjetskim vremenima. Svi su bili svjesni da je pravo značenje tih riječi izgubljeno u uvjetima SSSR-a.)
Mogu li među sudionicima KyivPridea biti domoljubi sa suprotne strane? Ovdje se možemo prisjetiti riječi gradonačelnika jednog od najdomoljubnijih gradova u zemlji, Ivano-Frankivska, koji je još 2016. godine, tijekom Marša za obiteljske vrijednosti, rekao da “homoseksualac ne može biti domoljub”.
I evo ga – 2024. Treća godina punog rata. LGBT zajednica izašla je na ulice prvi put nakon invazije ruske vojske. I – iznenađenje – među pripadnicima ove zajednice bilo je isto vojno osoblje, isti ratni veterani, kao i među onima koji podržavaju tradicionalne vrijednosti. Zapravo, ovdje nema iznenađenja, ali mnogi u Ukrajini vide samo ono što se događa u njegovom uskom krugu, u krugu njegovih interesa. I zato ti ljudi, poput gradonačelnika Ivano-Frankivska, imaju tako iskrivljen dojam.
Prošlog tjedna, cijela domoljubna zajednica bila je šokirana smrću zapovjednika bojne OUN, poznatog desničarskog radikalnog društvenog i političkog lika Mykole Kokhanivskog na fronti, u regiji Harkiv, u blizini Vovčanska, zapovjednika bojne OUN, poznate desničarske radikalne društvene i političke ličnosti Mykole Kokhanivskog u predratnim vremenima. Otprilike u isto vrijeme, u drugom dijelu fronte, u regiji Donjecka, ubijen je predstavnik queer zajednice, umjetnik, glazbenik i stilist Artur Snitkus. Ti su ljudi bili predstavnici ne samo različitih, već i antagonističkih zajednica. I ništa ih na svijetu ne može spojiti u jednu tvrtku, u jednu formaciju. Ništa. Osim rata.
Ukrajinci se vole dijeliti na lijeve i desne, homoseksualce i heterose, ukrajinski i ruski. Što se tiče broja tih podjela, mi smo vjerojatno jedna od najbogatijih nacija na svijetu. (Osim ako se, naravno, ne može nazvati “bogatstvom.”) Ali smrt Kokhanivskog i Snitkusa trebala bi doprijeti do kolektivnog ukrajinskog uma, trebala bi prenijeti jednu jednostavnu stvar našoj naciji – možemo biti jaSvatko je drugačiji, ali postoji trenutak kada svi stojimo u jednoj liniji. I također umiremo zajedno. I nacionalistički i gay. Također je utemeljitelj javne organizacije glavnog grada, koji je sam zaratio i nepoznat je nikome osim svojoj supruzi i djeci, stanovniku žitomirske regije, koji je mobiliziran jer je jednom služio u Nacionalnoj gardi 90-ih (još uvijek prvi). Ili samo zato što su uhvaćeni na ulici i odvedeni u TCC.
Ovaj rat, te žrtve koje Ukrajina plaća za svoju slobodu, trebale bi Pokazati Ukrajincima glavnu stvar – naše jedinstvo zacementirano krvlju. Jedinstvo koje ne postoji ne bi trebalo razbiti banalni odnos prema nekome tko voli imati spolni odnos s članom kojeg spola. Suočeni sa smrću, smrću u ime vaših ideoloških antagonista koji žive i na ovoj zemlji – sve to izgleda tako jadno i beznačajno …
