Rat se nastavlja, a glavni događaji za Ukrajinu, Rusiju i svijet su, naravno, događaji u kazalištu operacija. I to je apsolutno logično. No, osim glavnog pitanja na dnevnom redu, postoje i drugi, manji, sekundarniji (barem od sada), ali ne manje zanimljivi. I ništa manje važno – dugoročno.
Na primjer, život pod okupacijom. Pogotovo u dijelu okupiranih područja koje su Rusi zarobili ne 2014. gotovo bez borbe (Krim) ili borbe (Donbas), već već dosta dugo i s potpuno pozitivnom reakcijom stanovništva, barem stanovništva koje je dobrovoljno ostalo pod okupacijom, i preuzelo kontrolu nakon 24. veljače 2022.
Kao i većina vas, znam ljude koji su sada na okupiranim područjima. I odatle, od njihove privremene bezvremenosti, povremeno stupaju u kontakt. Pričanje različitih priča o životu pod “novom vladom”. Također ću vam reći jedan slučaj koji se nedavno dogodio u gradu na jugu Ukrajine.
Običan grad, kojih ima mnogo, već je dvije godine pod kontrolom ruske vojske i FSB-a. A glavni likovi su obični, još uvijek prilično mladi ljudi. Važno je da praktički nisu vidjeli vrijeme sovjetske okupacije, osim u vrlo ranom, predškolskom djetinjstvu. Zapravo, glavni lik je čovjek koji nije podržao okupaciju, nije se pridružio suradnicima i nije dobio ni rusku putovnicu. (Iako je, za razliku od nesretne Ani Lorak, koja je prisiljena podnijeti zahtjev u Moskvi, čekanje na odluku je komad torte.)
Da, postoje slične situacije na okupiranim područjima – i one uopće nisu neuobičajene. Pogotovo ako to nisu umirovljenici, već ljudi u dobi kada još ne podnose zahtjev za isplatu mirovina (stoga putovnica, u načelu, nije osobito potrebna). Dakle, postojao je čovjek koji je živio za sebe, nekako zarađivao za život, imao nekakav odnos. I taj ga je odnos uništio – srećom, ne u doslovnom smislu ovog glagola. Jer djevojka, kojoj je naš junak ispričao o svom stavu prema okupatorima i okupaciji, nije smislila ništa bolje nego cinkati svog dečka u lokalnoj “upravi”.
Priča je završila (barem želim vjerovati da je završila) “samo” premlaćivanjem pro-ukrajinskog Ukrajinca. Tko će sada sastaviti ruske dokumente, za svaki slučaj, i pobjeći od okupacije kako bi s njima oslobodio ukrajinski teritorij. Što, usput, mnogi ljudi rade čak i bez ikakvih otkaza i premlaćivanja u tim gradovima i selima. Barem broj najava u lokalnim javnosti o transferima na jedini otvoreni granični prijelaz između Ukrajine i Rusije više nego transparentno nagovještava to. Ali ne govorimo o glavnom liku ove priče, već o “junakinji”.
Još uvijek prilično mlad čovjek. Nisam vidio sovjetski život u svoj njegovoj ružnoj punini. Nisam živio, nisam osjećao, nemam to užasno sjećanje. No, imajte na umu da se vrlo brzo “aklimatizirala” na nove uvjete (možda pod utjecajem starije generacije, koja samo ima to pamćenje) – i odlučila igrati “paunov mraz”.
Činjenica da su se neki Ukrajinci na okupiranim područjima pridružili suradnicima nikome nije tajna. Naravno, financijske i druge koristi ovdje su očite – “socijalno dizalo”, može biti tako. Ali u ovom slučaju, zapravo, nema izravne koristi. Štoviše, djevojka je izložila osobu s kojom je imala neku vrstu odnosa s udarcima ruskih čizama.
Za prosječnog Ukrajinca, nakon 30 godina slobodnog života, takvo ponašanje je divlje i gotovo nerazumljivo. Naravno, divljaštvo ovdje nije u obliku čina – otkazivanje je daleko od najgoreg grijeha i zločina. U afričkoj zemlji Ruandi 1994. tinejdžeri iz Tutsija držali su noge svojih majki kada su ih silovali muškarci Hutua u zloglasnom genocidu. A ponekad su i sami silovali svoje majke. Ali, naravno, to se dogodilo pod prijetnjom barem smrti (zašto sam smrt u ovoj priči nazvao “barem”, pročitao ili slušao u relevantnim internetskim materijalima, ne želim vas još jednom uplašiti). I ovdje – osoba sama, dobrovoljno, bez ikakvog pritiska okupacijske uprave, uzela je i osudila čovjeka koji mu nije bio stranac …
Gotovo cijelo vrijeme punog rata – barem nakon oslobođenja kijevske regije i drugih sjevernih regija Ukrajine – u ukrajinskom informacijskom prostoru kruže misli o tome kada i kako će se osloboditi okupirana područja Istoka i Juga. Raspravlja se o različitim opcijama, različitim formatima – diplomatskim, vojnim – I gotovo nitko ne govori o tome što učiniti nakon oslobođenja s lokalnim stanovništvom.
Ali ovaj je problem mnogo ozbiljniji nego što se čini na prvi pogled. Primjeri Njemačke to rječito potvrđuju. Prije svega, tu je priča o “Vessi” i “Ossi”, koji su još uvijek – tri desetljeća nakon nestanka DDR-a, Stasija i Berlinskog zida – ozbiljno različiti, počevši od uspjeha krajnje desnice i ustranke na izborima u pet “novih država” Njemačke.
Drugo, i ukrajinske izbjeglice već su se suočile s tim, priča o onim “repatrijacijama” njemačkog podrijetla koji su otišli u Njemačku iz Sovjetskog Saveza i živjeli u povijesnoj domovini svojih dalekih predaka 20-30 godina. No, kako se ispostavilo nakon 24.02.22., još uvijek žive s Putinom u glavi i napadaju Ukrajince.
Možemo, naravno, reći da njemačke vlasti nisu radile vrlo na ovom pitanju. Ali to je i srž problema, jer je u Njemačkoj barem uspješna ekonomska situacija (koja je, kako su zapadni političari devedesetih, na čelu s Billom Clintonom, naivno mislili, automatski povukla Rusiju i Ruse u civilizaciju) mnogo bolja od naše, čak i prije rata. A situacija kada će ljudi koji sada primaju dvije mirovine – legalnu ukrajinsku i okupatorovu rusku – automatski izgubiti dio svojih prihoda i, možda, naći se u teškoj financijskoj situaciji u poslijeratnoj Ukrajini, ne sluti na dobro raspoloženje stanovnika de-okupiranih teritorija.
Ljudi koji su nakon 30 slobodnih godina tako brzo skliznuli u sovjetski model ponašanja, koji lako “cinkaju” svoje najmilije okupatorima – to je problem koji Ukrajina još mora riješiti. I za to se vrijedi pripremiti unaprijed. Tako da ovaj problem ne postane, poput samog rata, neugodno iznenađenje.
