Evo ga, ovaj dan koji su neki čekali, a neki su se bojali. Dan pete godišnjice predsjedničke inauguracije Volodimira Zelenskog. Dan kada se, po mišljenju dijela ukrajinskog društva, uopće ništa ne bi trebalo dogoditi, dan kada bi, prema drugom dijelu istog društva, Zelensky trebao napustiti svoj ured u Bankovoj ulici i otići u političku mirovinu. (Ili u zatvor – ovdje se mišljenja ovog dijela razlikuju, ali sada ne govorimo o takvim detaljima, glavni razlog će biti dovoljan.)
Da, doista, prije točno pet godina, sadašnji šef ukrajinske države preuzeo je dužnost. Tako se, prema važećem zakonodavstvu, predsjednik Ukrajine bira na mandat od pet godina. Ali ovih pet godina je prošlo – i nitko ne zna što dalje. Jer ni Ustav, koji bi trebao regulirati ovo pitanje, također ne zna.
To jest, naravno, ovo pitanje možete riješiti Temeljnim zakonom. No, činjenica je da će vam prvo u članku 103. reći da “predsjednika Ukrajine biraju građani Ukrajine na temelju univerzalnog, jednakog i izravnog biračkog prava tajnim glasovanjem na rok od pet godina”. (U ovom trenutku, oni koji vjeruju da bi Zelensky trebao nekako napustiti dužnost trebali bi vikati “Urrra!” A onda, u članku 108, Ustav kaže da će “predsjednik Ukrajine izvršavati svoje ovlasti dok novoizabrani predsjednik Ukrajine ne preuzme dužnost”. (Sada, uz povike “Što smo vam rekli!”, pristaše nastavka Zelenskyjeve vladavine trebali bi upasti u chat dok ne dođe pravi trenutak.)
A glavni zaključak cijele ove priče je da imamo loše napisan Ustav. Šteta. Da, unatoč lijepim riječima u prvom poglavlju, to su:
– nositelj suvereniteta i jedini izvor moći u Ukrajini je narod;
– nitko ne može uzurpirati državnu vlast;
– Načelo vladavine prava priznato je i primjenjuje se u Ukrajini.
Čak mi je i najdraže “osoba, njegov život i zdravlje, čast i dostojanstvo, nepovredivost i sigurnost prepoznati su u Ukrajini kao najveća društvena vrijednost”.
Međutim, nakon što smo pročitali sve to, sve ove retke iz Temeljnog zakona ukrajinske države, ne možemo dobiti odgovor na naizgled elementarno pitanje. Zelensky nakon 20.05.2024. – predsjednik, vršitelj dužnosti predsjednika ili tko? A tko bi trebao obavljati svoje dužnosti nakon tog datuma – sebe, Stefanchuka ili nekog drugog? I, što je najvažnije, na temelju čega bi se sve to trebalo dogoditi?
… I u tom trenutku sjetio sam se dana, točnije, jutra 28. lipnja 1996. godine. Kada je Verkhovna Rada drugog saziva usvojila Ustav Ukrajine nakon neprospavane noći. Kakve su to emocije bile, kakva je to patetika bila u izvedbi zastupnika, “očeva Ustava”. Među njima bih izdvojio dva – Mykhaila Syrotu (bio je i predsjednik Komisije za reviziju i odobrenje nacrta Ustava Ukrajine 1998.) i Oleksandra Moroza.
A sada, gotovo 28 godina kasnije, ova sovjetska metoda obavljanja svega u hitnom načinu rada, u posljednjem trenutku – cijela Ukrajina ide u stranu. Barem zato što je dio Ukrajinaca koji su sigurni da Zelensky više ne bi trebao biti predsjednik nakon 20. svibnja vrlo ukusan zalogaj za ruske internetske manipulatore. Čim možete izazvati još jedan požar na ukrajinskim društvenim mrežama.
Naravno, nitko tada nije mogao pomisliti, 1996. godine, da će Ukrajina biti u ratu s Rusijom, da će u zemlji biti uvedeno izvanredno stanje i da neće biti govora o bilo kakvim izborima. (Iako, zašto ne bi mogao? 1996. je vrlo svježe sjećanje, s jedne strane, na Prvi čečenski rat, i drugo, na meškovizam na Krimu. Ljudi sa strateškim razmišljanjem – ako ih je u to vrijeme bilo u ukrajinskoj vladi – trebali su spojiti ta dva događaja, dodajući crnomorsku flotu Ruske Federacije na teritoriju ukrajinskog Krima i nepostojanje ukrajinsko-ruskog ugovora o priznavanju teritorijalne cjelovitosti i nepovredivosti granica …)
Ali činjenica je da su zakoni napisani za posebne situacije. Općenito, ovaj je alat izumljen upravo za rješavanje problema koji se ne mogu riješiti na bilo koji drugi način. A da sve strane određenog problema ne bi imale svoju istinu, mora postojati jasno i nedvosmisleno pravno tumačenje ovog problema.
Kao, recimo, u američkom Ustavu. Gdje se do 1947. nije spominjalo da ista osoba ne može biti izabrana za predsjednika više od dva puta. Ikakav. Svih prethodnih petnaeststotinjak godina tu su se ideju strogo pridržavale sve političke snage u Sjedinjenim Državama. Sve do 1940. godine, kada je Franklin Delano Roosevelt treći put izabran za predsjednika. I 1944. – po četvrti put.
I odmah nakon Rooseveltove smrti (odnosno promjene vlasnika Bijele kuće), u Kongresu je sastavljen 22. amandman Ustava – a već 1947., čak i prije kraja prvog predsjedničkog mandata tadašnjeg sadašnjeg predsjednika Harryja Trumana, izglasan je. Štoviše, i sam Truman imao je priliku(a) Biti izabran po treći put, ali se odreći tog prava.
Pa, reći ćete – čak ni u Sjedinjenim Državama to nisu vidjeli. Ali, prije svega, nije na nama da im predbacujemo – onima koji se više od 150 godina pridržavaju nepisanog pravila. Štoviše, neki su se predsjednici željeli kandidirati za treći mandat, nije tajna – ali nitko od njih nije poduzeo ovaj korak. Usporedite to s istim Morozom, koji je 2006. napustio cijelu zemlju zbog mjesta čak ni predsjednika, već samo predsjednika Verhovne Rade (u situaciji u kojoj praktički nije ništa odlučio), izdavši nove koalicijske sporazume.
I drugo, Ustav Ukrajine napisan je 1996., a ne 1787. godine. Amerikanci se jednostavno nisu imali na što osloniti. A Ukrajinci su imali uzore. Ali odabrali su najgore od njih – sovjetski ustav (ili njegov ukrajinski klon).
No, Ustav SSSR-a uopće nije bio važan, jer ga nitko nije htio promatrati, a stvarni sustav moći radio je izvan okvira Temeljnog zakona SSSR-a. Jer ono što je tamo napisano u Staljinovom i tadašnjem Brežnjevljevom Ustavu uopće nije bilo važno. A u ukrajinskoj stvarnosti ima.
I sada smo došli do trenutka, dana kada je Ustav pokazao svu svoju nemoć. Toliko velik (moglo bi se čak reći “veličanstven”) da čak i Ustavni sud o tom pitanju potpuno šuti.
Ne, naravno, Zelensky će nastaviti raditi kao predsjednik i nitko – ni njegovi simpatizeri ni njegovi pristaše – od toga ne može pobjeći. Ali prije ili kasnije rat će završiti. U najmanju ruku, izvanredno stanje će biti ukinuto. Bit će održani novi izbori. Ukrajina će dobiti novi parlament. Koji bi se trebao nositi s tim bijesom, koji tako lijepo izjavljuje “pravo Ukrajinaca na sve na svijetu”, ali ne može riješiti elementarno pitanje – od danas u Ukrajini postoji predsjednik ili ne.
