9. svibnja je glavni dan u povijesti Rusije, čije odbrojavanje počinje s “blagoslovljenim” Brežnjevskim vremenima. Od 1965. godine, kada “veteran Velikog Domovinskog rata”, politički instruktor Leonid Brežnjev, postavši prvi tajnik Središnjeg odbora CPSU-a, nije smislio ništa bolje nego opsceno oživjeti sjećanje na najstrašniji rat u povijesti čovječanstva.
Ni praznik “Velike oktobarske socijalističke revolucije” u sovjetskim vremenima, ni Dan Rusije u postsovjetskim vremenima nisu postali glavni praznici te zemlje. (Što možemo reći o “svibanjskim” praznicima ili Danu nacionalnog jedinstva – prvi su bili samo odličan izgovor za poljoprivredne radove u dachama tijekom produženog vikenda, drugi je potaknuo nacionalističke / neonacističke “ruske marševe”.) Samo je “Dan pobjede”, kao što je poznato iz pjesme Davida Tukhmanova, mirisao na barut.
Usput, u ovoj pjesmi, stvorenoj već u vrijeme “razvijenog socijalizma”, odnosno u duboko kritičnim vremenima kasnog Brežnjeva, iako je naglašeno da je ovaj dan praznik, dodan je ključ “sa suzama u očima”. A mi čiji su djed i baka (a možda čak i roditelji) dotakli taj rat bili smo dobro svjesni glavnog slogana poslijeratnog Sovjetskog Saveza: “Sve dok nema rata.” Naravno, u ovom sloganu postojale su određene propagandističke bilješke, jer se SSSR tog vremena aktivno “borio za mir” – ali taj je položaj također pronašao odgovor u popularnoj svijesti.
Našao sam ga, jer su oni koji su preživjeli rat (a time i masovne represije druge polovice 30-ih i holodomora 1946/47) razumjeli što znači ova riječ od pet slova. Dakle, htjeli to u uredima na trgu Staraya u Moskvi ili ne, bili su doista ujedinjeni u tom smjeru – Komunističkoj partiji i nestranačkom stanovništvu najveće zemlje na svijetu.
No, nakon “turbulentnih” 90-ih, koje su predvidljivo završile povratkom na vlast Odbora za državnu sigurnost u ostatku ove zemlje, prebojane u Saveznu sigurnosnu službu, situacija se počela mijenjati. Pacifističke osjećaje među mlađim dijelom društva i nostalgična sjećanja među pravim veteranima Drugog svjetskog rata zamijenili su drugi ideolozi koji su bili više u skladu s agresivnim raspoloženjima tadašnjih (sadašnjih) kremaljskih vlasti.
Na primjer, činjenica da bi se sama Rusija nosila s “njemačkim fašističkim osvajačima”, bez pomoći Ukrajine i drugih sada neovisnih država. Ili skeptičan stav prema kolosalnoj pomoći u formatu Lend-Lease – koji je otišao što je dalje moguće do najapsurdnije izjave guvernerke Vladimirske regije Ruske Federacije Svetlane Orlove da “Amerikanci još nisu platili kredit-najam”.
A glavna fraza, mem fraza, u modernoj terminologiji, bio je slogan “Možemo to ponoviti”. To je koncentrirana ideologija Putinove Rusije, agresivnog i arogantnog pod-carstva, koje, kao i njegovi mentalni “roditelji” – Sovjetski Savez i Veliki njemački Reich – može postojati samo u uvjetima stalne potrage gdje drugdje proširiti svoj teritorij.
Ovaj slogan, kao i “Sve dok nema rata”, također je postao popularan. Prije svega, jer su oni koji su znali što je rat već umrli (ili tiho umrli u svojim krevetima, ne odlazeći na parade). A nove generacije, odgojene ne humanističkim filmovima Leonida Bykova ili pravim remek-djelom Stanislava Rostotskog “Zore ovdje su tihe”, već kriminalno-ksenofobnom dilogijom Oleksija Balabanova o njegovom “bratu” Danili Bagrov, gledale su na svijet potpuno drugačijim očima. (Usput, kao što je i sam Rostotsky kasnije rekao, film temeljen na romanu Borisa Vasilieva snimljen je ne u čast velike pobjede, ne zbog grandioznog trijumfa, već u spomen na medicinsku sestru koja ga je spasila, mladog borca, od smrti. kakvu je ljepotu taj rat uništavao).
Militaristički slogan toliko se svidio Rusima – i vlastima i običnim građanima – iz drugog razloga. To se nije moglo dokazati, kao ni opovrgnuti. Pa, kako potkrijepiti svoje riječi? Osim Putinove izjave od 16. prosinca 2010., kada je on, tada formalni premijer Ruske Federacije, izjavio da bismo “ionako pobijedili”. Precrtavajući povijest jedinstvenih arktičkih konvoja koji su sve prevozili u SSSR, od aviona do gulaša, i strašnu sudbinu tisuća, desetaka, stotina tisuća onih koji su nazvani “crnim košuljama” – onih Ukrajinaca koji su mobilizirani u lijevoj obali Ukrajine 1943. godine i zapravo bačeni na klanje tijekom prelaska Dnjepra. Dnjipro, koji je, prema izjavama očevidaca, bio crven od krvi. ukrajinske krvi…
A onda je došao rat. Ne onaj Donbas, koji mnogi ljudi nisu primijetili ni u Ukrajini, već veliki, puni. I godinu dana kasnije, u svibnju 2023. Ispostavilo se dada se slogan “Možemo to ponoviti” sve manje koristi u ruskom društvu. I zašto se to dogodilo?
Jer je ovaj trenutni rat pokazao točno ono čega se Kremlj bojao.Najviše. To je pokazalo da bez Ukrajinaca i američkog oružja Rusi ne mogu ništa ponoviti. Ne samo za hvatanje Berlina ili čak Kijeva, već čak i za postizanje administrativnih granica regija Donjecka i Luganska. Nemoguće je ne prisjetiti se da je negdje u takvom vremenskom razdoblju – dvije godine i nekoliko mjeseci rata – sovjetska vojska oslobodila teritorij Donbasa od njemačke vojske, a najprije ga izgubila nakon napada Trećeg Reicha neočekivanog od strane tadašnjeg vodstva Kremlja.
Ovaj put je sve bilo u rukama Kremlja. Pripremali su se kako su htjeli. Napali su kad su htjeli. I sada su daleko od potpunog “oslobođenja” takozvanog “DPR-a” kao što su bili 24. veljače 2022. godine. Zato što to ne mogu ponoviti. Nema ničega.
I zbog toga se propagandna mantra postupno smanjuje, rušeći se protiv surove vojne stvarnosti. Predvidljivo, mit se pokazao mitom čim su imali priliku (koju su sami stvorili) testirati ga u objektivnoj stvarnosti.
Usput, ovo nije ništa novo. Ako već govorimo o sovjetskoj kinematografiji, onda je vrijedno spomenuti da su tridesetih godina prošlog stoljeća snimljeni potpuno različiti filmovi o ratu (tada još uvijek budućnosti). Godine 1938. pojavio se propagandni film “Ako je sutra rat”, čiji je naslov dala istoimena pjesma braće Pokrass. Pjesma koja je imala sljedeći redak – “I na neprijateljskoj zemlji pobijedit ćemo neprijatelja s malo krvi, snažnim udarcem.”
I tri godine kasnije, došlo je isto “sutra”. I pokazalo se da neprijatelj može biti poražen – ali krvlju koja nikada nije bila (i, nadamo se, nikada neće biti) u povijesti planeta Zemlje. Tako je taj film sigurno zaboravljen, jer ga je razotkrila – poput trenutnog slogana ruskih imperijalista “Možemo to ponoviti” – surovom stvarnošću.
Nisu uspjeli s malo krvi, niti je uopće mogu ponoviti. Zato su utihnuli. Po mogućnosti zauvijek. Tako da slogan civiliziranog svijeta – “Nikad više” – konačno pobjeđuje. I posljednji fragment carske prošlosti izgubio je potpuno i neopozivo.
