“Ta muka, taj pakleni rad ne može se opisati, nemoguće je zaboraviti. Sjećanja muče dušu, muče srce. Svaki dan bio je ispunjen tragedijom svake osobe – djeteta, žene ili starca”, prisjetila se Fadime-Scherfe Seitkhalilova, rođena 1924. godine, deportacije krimskih Tatara duboko u SSSR u listopadu 2009. Ovaj Priča Snimila ga je njezina kći za lokalni projekt krimskih Tatara. Međutim, Fadime žali što, iako se vratila u svoje rodno selo u blizini Sudaka, “još uvijek nema radosti, jer naša prava nisu obnovljena, a mi još uvijek živimo kao stranci na našoj zemlji, jer nemamo vlastitu državnost”.
Osam godina kasnije, 18. svibnja, tijekom službenog obilježavanja Dana sjećanja na žrtve krimskog tatarskog genocida, izjavio je Fadime, a prenosi ukrajinski predsjednik Petro Porošenko. Govoreći o sjećanjima starice na tragediju deportacije, nije spomenuo da je Ukrajina, koju na poluotoku predstavljaju komunističke i postsovjetske stranke, ostala maćeha krimskim Tatarima, a ne majka.
“Ova mala grupa je porazila sovjetsko čudovište”
Tijekom posebne operacije provedene 18. i 20. svibnja 1944. svi krimski Tatari deportirani su s Krima u Srednju Aziju, Sibir i Ural. Prema službenim podacima, riječ je o 194.111 osoba. Mnogi od njih, gotovo polovica, umrli su na putu – neki od gladi i bolesti, neki kao posljedica strašnih životnih uvjeta.
Alim Aliyev, zamjenik ravnatelja Ukrajinskog instituta (državne institucije posvećene promicanju ukrajinske kulture širom svijeta) i osnivač književnog projekta Krimska smokva, rođen je u blizini Taškenta. Kaže da od djetinjstva čuje riječ “sürgun” – progonstvo. Njegova obitelj vratila se na Krim kad je imao godinu dana. Zahvaljujući tome, čuo je priče deportiranih.
– Moja baka je deportirana iz sela Büyük-Karalez (sada Chervonyi Mak) u blizini Bakhchisaraya. Dva dana prije deportacije došla su dva vojnika, dok je moja baka pripremala večeru. Pozvala je te vojnike, koji su navodno provodili popis stanovništva, došli su, jeli – i dva dana kasnije, u noći 18. svibnja, došli su deportirati moju obitelj, dajući mi 15 minuta da se spremim. Svi su odvedeni na groblje. Moja baka je rekla da nitko ne razumije što se događa, i svi su mislili da će biti upucani. Nekim čudom, baka i njezin rođak uspjeli su pobjeći iz gomile i vratiti se kući na neko vrijeme. Onda je moja baka ponijela gramofon sa sobom. Putovali su tri tjedna u Uzbekistan, gdje su bili pojačani u vojarnama. Živjeli su kao zatvorenici i do Staljinove smrti morali su doći i javiti se zapovjedniku kako nitko ne bi pobjegao”, rekao je Aliyev.
Nakon Staljinove smrti, deportirani narodi su rehabilitirani. U razdoblju od 1957. do 1958. obnovljena je autonomija Kalmiksa, Čečena, Ingusha, Karachaisa i Balkara i dopušteno joj je da se vrate na svoja povijesna područja. Međutim, značajan broj potisnutih naroda, uključujući krimske Tatare (kao i Nijemce, mekhetske Turke, Grke i Korejce), nije obnovljen niti im je dopušteno da se vrate u svoju povijesnu domovinu.
Kao odgovor na to, na mjestima gdje su krimski Tatari deportirani, prvenstveno u Uzbekistanu, nastao je masovni pokret za povratak na Krim i obnovu njihovih prava. To su bile lokalne inicijativne skupine, koje su u početku uključivale mnoge komuniste, bivše vojnike sovjetske vojske ili partizane – kako bi se izbjegle optužbe za “buržoaski nacionalizam”. Predstavnici pokreta masovno su slali apele ili pisma središnjim i republičkim vlastima.
“Krimski Tatari imali su osjećaj velike nepravde. Povratak na Krim bila je misija”, kaže Aliyev. “Bilo je važno objasniti koja je svrha ove misije, zašto dječja domovina nije Uzbekistan, već Krim. Koliko se sjećam iz statistike Uzbekistana, 85% krimskih Tatara se vratilo. To je važan čimbenik: to je nacionalni pokret krimskih Tatara, koji je zapravo nastao nakon Staljinove smrti i nastao među studentskom mladeži. Kretanje je bilo horizontalno.
Sredinom 1960-ih inicijative su djelovale na gotovo svim mjestima gdje su živjeli krimski Tatari. Skupine su također plaćale odvjetnike za obranu aktivista na političkim suđenjima i objavljivale podzemnu literaturu. Bilo je legendarno skupljati novac tijekom tradicionalnog svadbenog plesa “haytarma” – plesač je raširio ruke i prenosio novac iz ruke u ruku u procesu predenja.
Sovjetske represije, međutim, intenzivirale su se, ali krimski tatarski pokret vješto je koristio metode mirnog građanskog neposluha – na primjer, održao je akcije sa svojim zahtjevima tijekom proslave 1. svibnja ili … Lenjin, koji je 1921. potpisao uredbu o stvaranju krimske autonomije.
“Ovo je nacija koja je apsolutno jedinstven primjer borbe za ono što jest pravo na postojanje, povratak u domovinu, primjer junaštva i nacionalnog jedinstva na globalnoj razini”, kaže profesorica Larysa Yakubova, voditeljica odjela Instituta za povijest Nacionalne akademije znanosti Ukrajine, istraživačica juga i istoka Ukrajine. “Preživjeti deportaciju i pobijediti u borbi protiv Sovjetskog Saveza za povratak bio je presedan. Nitko od deportiranih ljudi nije preživio takvu represiju, ali upravo je ta sićušna skupina izašla kao pobjednica u borbi protiv sovjetskog čudovišta.
“Nismo mi imali problema s identitetom, to je bila postsovjetska Ukrajina”
Krajem 1980-ih povećao se tempo neovisnog povratka krimskih Tatara na Krim. Vlasti stvaraju zapreke blokiranjem mogućnosti registracije na poluotoku, što će kasnije uzrokovati mnoge sukobe. Krimski Tatari, koji nemaju mogućnost legalnog boravka, počinju stjecati zemljište metodom “samozapljene”, odnosno samostalnim zauzimanjem neke zemlje ili slobodnog zemljišta.
Također se u to vrijeme, prema profesoru Yakubovoj, intenzivirao otvoreno rasistički diskurs protiv krimskih Tatara, koji su širile lokalne vlasti.
“To traje već dva desetljeća ukrajinske neovisnosti. Izaslanici Kremlja također su uspjeli uvući lokalno ukrajinsko stanovništvo u ovaj sukob. Diskriminacija krimskih Tatara bila je kamen temeljac politike rusifikacije na Krimu i korištena je kao argument za jačanje ruske prisutnosti. Rasistički diskurs o krimskim Tatarima pokrenut je prilično otvoreno i našao je svoje mjesto u medijima. Došlo je do dugog sukoba između krimskih Tatara, koji su se vraćali iz egzila, i mještana, koji su počeli shvaćati da u velikoj mjeri zauzimaju mjesta prethodno deportiranih osoba. Iako je deportacija bila tabu tema, dobro su je poznavali iz obiteljske povijesti. Izgrađena je i gradacija društvenih skupina. Najviša je bila “velika ruska nacija”, zatim “bratski ukrajinski narod”, a zatim “divlji” krimski Tatari, koje su ta dva “bratska” naroda oslobodila i osigurala miran život.
Često je kijevska politička elita “kupila” narativ krimskih komunista o krimskim Tatarima. Ruska propaganda nastavila je prikazivati krimske Tatare kao izdajničku naciju s neutemeljenim tvrdnjama prema Krimu. “Ukrajinski političar bio je proizvod svoje zemlje i svoje ere: sve dok je ignorirao bit krimskog slučaja, nije razumio suštinu ukrajinskog slučaja”, rekao je Yakubova. ” – Ti su se procesi odvijali sinkrono: pro-moskovske elite borile su se protiv nacionalnih elita. Krimska i ukrajinska pitanja lakmus su test svih političkih modela koji danas postoje u Ukrajini. Do 2014. godine snage modernizacije u samim Ukrajincima bile su u stanju mirovanja. Svijest o položaju krimskih Tatara u Ukrajini pomogla im je da se probude.”
“Krimski Tatari nikada nisu imali problema s identitetom”, dodaje Aliyev, “osjećali su se kao krimski Tatari i građani Ukrajine, ili čak Ukrajinci u političkom smislu. Ukrajina je bila ta koja je imala problema s identitetom prije 2014., bilo nam je važno promijeniti tu paradigmu, među ostalim kulturnim i obrazovnim projektima koji su pokazali dublje i zanimljivije procese ne samo za Krim, već i za Ukrajinu u cjelini.”
Prekretnica je bila veljača 2014. i trenutak okupacije Krima – Krimljani su započeli pokret otpora protiv Rusa. Na poziv Mejlisa krimskog tatarskog naroda, tisuće ljudi okupilo se ispred zgrade Verkhovne Rada Autonomne Republike Krima 26. veljače 2014. kako bi se suprotstavili ruskoj okupaciji. Kasnije će Ukrajina proglasiti 26. veljače Danom otpora okupaciji Krima.
“U 2014. godini bilo je masovnih pokušaja podmićivanja krimskih Tatara”, prisjeća se Aliyev. “No, zahvaljujući horizontalnim mehanizmima, odnosno ostracizmu suradnika, krimska tatarska zajednica je opstala, iako je nakon deset godina okupacije trebala biti u puno gorem stanju. Međutim, krimska tatarska zajednica preživljava pod okupacijom zahvaljujući njegovanju svojih vrijednosti i aktivnom položaju krimskih Tatara, koji su napustili Krim i komuniciraju s krimskom javnošću. Okupatori su pokušali stvoriti proruske društveno-političke pokrete, ali danas ostaju marginalizirani, razina odbacivanja ostaje visoka.”
Prema Aliyevu, 2014. je promijenila razmišljanje ukrajinske intelektualne elite. Krimski Tatari više se ne doživljavaju kao “stranci” – postali su “njihovi Drugi”.
“U posljednjih deset godina Ukrajina je napravila ogroman korak naprijed u razumijevanju krimskih Tatara. Do 2014. krimski Tatari razumjeli su Ukrajinu i Ukrajince mnogo bolje nego obrnuto. Za krimske Tatare element prosperiteta i opstanka na Krimu bila je demokratska Ukrajina, a najveće zlo na poluotoku bili su komunisti. Čak je i autonomija koja je stvorena na početku neovisnosti Ukrajine bila komunistička autonomija u svojoj biti i obliku. S druge strane, krimski Tatari tradicionalno su uzimali odsudjelovanje u demokratskim i proeuropskim pokretima, kao što su Narodni pokret Ukrajine, zatim stranka Viktora Yushchenka “Naša Ukrajina” itd.
“Ovaj Rubikon iz 2014. razumljiv je i uglavnom politički motiviran”, slaže se profesor Yakubova. – Čak se ni ja osobno, da nije bilo 2014. godine, vjerojatno ne bih okrenuo konceptualizaciji povijesti istočne Ukrajine, Donbasa ili Krima. To su bile regije političkog sukoba u kojima je Kremlj vješto manipulirao carskim i sovjetskim naslijeđem.”
Već 2014. godine, suočena s prijetnjom životu, Ukrajina je vidjela da se krimska tatarska zajednica pokazala najdosljednijim saveznikom Ukrajinaca u očuvanju ukrajinskog suvereniteta na Krimskom poluotoku.
“Nisu krimski Tatari bili različiti – Kijev je bio mlađi brat, pristaša politike Moskve”, rekla je Jakubova. Sama Ukrajina bila je u fazi post-totalitarne transformacije. Jasno je da smo čak iu fazi aktivnog sukoba s Rusijom već razvili novu osnovu za međusobno razumijevanje. O tome svjedoči postotak krimskih Tatara koji su umrli na fronti, koji su aktivni sudionici otpora, koji ponovno trebaju očuvati mir radi nove Ukrajine u kojoj neće biti rasnih predrasuda. Ukrajina je shvatila da je ogromna zemlja i da je svaka njezina regija mala europska zemlja, u kojoj je izuzetno teško izgraditi sklad različitih interesa, ali to činimo kako bi Ukrajinci, krimski Tatari, ukrajinski Židovi i ukrajinski Rusi vidjeli Ukrajinu kao pravi dom za sve.”
Krim je također Europa
Krimski Tatari na okupiranom poluotoku postali su nositelji ne samo ukrajinske, već i europske ideje. Početkom svibnja ukrajinski parlament pozvao je svijet da prizna deportaciju krimskih Tatara 1944. kao genocid. To ne bi bio samo čin pravde prema autohtonom narodu Krima, već bi značio i uključivanje samog Krima u europski diskurs i povijest.
“Moramo reći svijetu o fantastičnom podvigu krimskih Tatara, o kojem svijet ne zna ništa”, naglašava profesor Yakubova. “Mirne metode borbe krimskog tatarskog naroda čvrsto su ugrađene u etos modernog zapadnog diskursa, a krimski Tatari samo su idealan primjer mirnog otpora, s ogromnom prtljagom totalitarnog iskustva.”
Po njenom mišljenju, iskustvo Ukrajinaca i krimskih Tatara jedinstveno je iskustvo europskih naroda. “To je nešto što zaslužuje ozbiljnu studiju i zasebnu analizu. Pristanak na prijenos dijela okupiranih teritorija u Rusiju pristanak je na potpuno etničko istrebljenje, ali je također pristanak na daljnje uništenje Europe od strane Rusije”, naglašava istraživač.
Dodaje da mnoge zemlje još uvijek “kupuju” neokolonijalni narativ Kremlja o “ruskom Krimu” – iako je to de facto postalo kao posljedica deportacije krimskog tatarskog naroda i poslijeratne promjene toponimije poluotoka. Ukrajinski istraživač Vakhtang Kipiani objavio je 2017. kartu Krima sa starim nazivima mjesta – do 70% starih imena promijenjeno je između 1946. i 1949., a imena kao što su Ak-Dzhar (Sevastopolj) i Ak-Mesjit (Simferopol) uklonjena su još ranije.
“Vidio sam ovu kartu na ulazu u okupiranu Feodosiju”, prisjeća se Kipiani. “Ljudi su ga razmotali kao zastavu. Svaki grad, čak i Sevastopolj i Simferopolj, označen je kao ruski. Ono što sada možemo učiniti je reći ljudima da je toponimija Krima izuzetno iskrivljena poslijeratnim promjenama.
“Privremenu okupaciju Krima smatramo najnovijom ruskom kolonizacijom. Njegov je cilj pretvoriti Krimljane u ruske “subjekte”, naglašava Aliyev. “Nema sumnje da je krimska tatarska zajednica na okupiranom poluotoku danas pod pritiskom straha i nepovjerenja. Stari dani se vraćaju. Kada sam odrastao u razdoblju neovisne Ukrajine, ljudi se nisu bojali govoriti o deportaciji, nije bilo cenzure. Moja generacija već se sjeća proslave 18. svibnja – roditelji, rodbina i prijatelji okupili su se na skupu u Simferopolju, na glavnom trgu Krima, kako bi odali počast sjećanju na žrtve ovog sovjetskog zločina. Te su komemoracije sada zabranjene i održavaju se na grobljima ili molitvenim sastancima. Na muslimanskim grobljima razbijaju se “bashashi”, odnosno betonski nadgrobni spomenici. Nakon toga se na njima često nalaze svastike.”
“Krimsko tatarsko okruženje prilično je specifično”, naglašava Aliyev, “jer je blisko ukrajinskom i europskom kontekstu, s jedne strane, i muslimanskom i turskom kontekstu, s druge strane. Mislim da je na europskoj razini važno gledati na Krim ne kroz prizmu problema s kojima se danas suočava, a to su kršenja ljudskih prava ili prisutnost ruske vojne baze, već sa stajališta mogućnosti koje se otvaraju nakon de-okupacije. Te su mogućnosti povijest autohtonog naroda poluotoka koja datira još iz antičkih vremena, njegova jedinstvena etnička struktura, kao i ogromna katastrofa tijekom Drugog svjetskog rata i rezultirajuća dominacija totalitarizma. Pristanak rusije na okupaciju Krima bio bi nastavak Staljinove vizije regije i lišio bi krimske Tatare prava na pravdu”.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Tatarzy krymscy zrozumieli Ukrainę, zanim ona sama siebie Zrozumiał
