U razbijanju svjetskog poretka kojem svjedočimo, Kina ima posebno mjesto. Peking se još nije otvoreno pridružio preraspodjeli državnih granica. Ali njegova uloga u raznim destruktivnim pojavama na planeti nesumnjivo je vidljiva. Međutim, to ne sprječava kineskog vođu Xi Jinpinga da se pretvara da je naočit političar. Peking igra vlastitu podmuklu igru u kojoj je Ukrajina pijun na globalnoj političkoj šahovskoj ploči.
Tijekom proteklih mjesec dana odvijaju se aktivni, ali djelomično tajni diplomatski procesi između Sjedinjenih Država, Kine i Europe. Oni su bili pokušaj da se saznaju međusobni stavovi i utvrdi postoji li mogućnost njihovog ispravljanja. Zapad je svjestan da je ruski ratni stroj dobio zamah zahvaljujući kineskoj industrijskoj potpori. I jako bismo voljeli da Peking promijeni svoj stav. Ali Kina igra svoju igru. Na to se NRK pokušava pretvarati da je nezainteresirana stranka koja je navodno potpuno izvan sukoba. Iako ne prestaje pokušavati pronaći ranjivosti među svojim zapadnim saveznicima.
Sve je počelo posjetom američkog državnog tajnika Antonija Blinkena Kini krajem travnja. Prije posjeta Kini, američki diplomat kritizirao je Peking zbog vojne potpore Rusiji. “Kada je riječ o vojno-industrijskom kompleksu Ruske Federacije, glavni dobavljač u ovom trenutku je Kina. Vidimo da Kina dijeli alatne strojeve, poluvodiče i drugu robu s dvojnom namjenom koja je pomogla Rusiji da obnovi svoju obrambenu industriju”, rekao je Blinken. Također je upozorio da će Amerika poduzeti mjere ako Kina ne prestane podržavati Rusiju. Međutim, iza tih riječi nije bilo ozbiljnih postupaka. Uvođenje sankcija protiv nekoliko kineskih društava ne može se smatrati takvim.
Nakon Blinkenova posjeta, Xi Jinping je početkom svibnja otišao na turneju po Europi. Glavna svrha njegova posjeta bila je sastanak s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Xi je s razlogom odabrao Pariz kao odredište svog putovanja. Svjestan je da politički čelnici zapadnog svijeta nemaju konsenzus o nizu važnih pitanja, uključujući sredstva i crvene linije potpore Ukrajini i stav prema tajvanskom problemu. Ti se signali već dugo osjećaju u Pekingu. I odlučili su ispitati tlo.
Francuski predsjednik poznat je po svom buntovnom stavu i ima svoje mišljenje o mjestu Europe u svijetu. Budući da administracija američkog predsjednika Joea Bidena već dugo oklijeva preuzeti inicijativu u rješavanju međunarodnih problema, drugi čelnici počinju pokušavati tu ulogu. Macron ne uzalud daje izjave o potrebi da “Europa izađe iz sjene Sjedinjenih Država” i tvrdi da ne isključuje mogućnost slanja francuske vojske u Ukrajinu. Ali francuski predsjednik je zanimljiv Kini ne zato što zauzima radikalniji stav o pitanju podrške našoj državi.
Emmanuel Macron je u travnju 2023., nakon posjeta Kini, rekao novinarima da Europa mora izgraditi “stratešku autonomiju”. A ta se autonomija prije svega odnosi na stav prema problemu Tajvana. Macron je naglasio da “ne smijemo oponašati Sjedinjene Države u svemu i ne dopustiti da nas uvuku u krize koje nisu naše”. Francuski vođa jasno je dao do znanja da se želi kloniti sukoba ako izbije veliki rat za Tajvan između Kine i Amerike. Takva izjava dirnula je srca kineskog vodstva. Nije štedio komplimente predsjedniku Francuske.
Također, Macron nije podržao ideju otvaranja ureda NATO-a u Tokiju u srpnju prošle godine. Prema njegovom mišljenju, NATO bi se trebao ograničiti prvenstveno na zaštitu sjevernoatlantske regije. “Ako potaknemo NATO na proširenje spektra i zemljopisa, napravit ćemo veliku pogrešku”, kazao je francuski čelnik. Ovim govorom Macron je uvelike razočarao Japan i Sjedinjene Države. I, naravno, zaslužio je dodatne bodove iz Kine.
Za NRK je vrlo važno da Zapad nema zajedničko stajalište. Tako da se podjela između zemalja NATO-a intenzivira i poprima stvarnije oblike. Da se Amerika i Europa svađaju, a ne udružuju snage u suočavanju s autoritarnim režimima širom svijeta. To je glavni cilj Pekinga. Ne briga za mir i pravdu u svijetu.
Složena geopolitička igra sada se igra pred našim očima. Europa bi, kao i Sjedinjene Države, željela da Kina povuče svoju potporu Rusiji. S druge strane, nisu svi u EU-u spremni za bilo kakve ozbiljne sankcije ili trgovinski rat protiv Kine. Kina je najveći trgovinski partner EU-a. On ima utjecaj na europske političare. Stoga Peking može igrati svoju igru, nadajući se da EU nema hrabrosti započeti gospodarske ratove s Kinom.
Bilo bi idealno da Kina učini Europu neutralnom po pitanju Tajvana. A Macron bi ozbiljno povećao svoju političku težinu i autoritet ako bi uspio uvjeriti Kinu da moskvu treba pritisnuti, a ne pomoći. Zapravo, to bi bio pravi dokaz da Europa postaje zaseban geopolitički akter. Ali ne izgleda kaoXi je napravio ustupke po pitanju ruske agresije. Prema rezultatima europske turneje šefa Narodne Republike Kine, nismo vidjeli nikakve akcije Pekinga u smjeru odbijanja suradnje s Ruskom Federacijom.
Emmanuel Macron je 6. svibnja rekao da je Xi obećao da neće prodavati robu s dvojnom namjenom Rusiji. Međutim, sam kineski čelnik nije komentirao ovu izjavu. Kasnije je britanski ministar obrane Grant Shapps rekao na konferenciji u Londonu da Peking već osigurava ili se priprema Moskvi osigurati smrtonosno oružje za rat protiv Ukrajine. Navodno su takve informacije dostupne obavještajnim podacima zapadnih zemalja. Naravno, Peking je osudio takvu izjavu britanskog političara. Ali teško je reći koliko je iskreno bilo ogorčenje Kine.
Sredinom svibnja ruski predsjednik Putin posjetio je Peking. Malo se zna o konkretnom ishodu tih pregovora. No Xi i dalje rat u Ukrajini naziva krizom, a takozvane mirovne inicijative Pekinga izgledaju kao ažurirana verzija moskovskih inicijativa. Jer nema ništa o povlačenju ruskih vojnika iz Ukrajine i potrebi da se agresor privede pravdi. Postoje uobičajene fraze o napuštanju hladnoratovskog mentaliteta, mirovnim pregovorima, poštivanju suvereniteta i okončanju jednostranih sankcija. U takav paket možete staviti bilo što apstraktno i dobro. Međutim, to nije vrlo učinkovito.
Nije poznato što se treba dogoditi da Kina prestane nazivati rusku agresiju na Ukrajinu eufemizmom za “ukrajinsku krizu”. Ako slijedimo logiku Pekinga, onda je japanski napad 1937. i njegova okupacija kineskog teritorija samo kineska kriza. Tako je tijekom ove “krize” umrlo do 20 milijuna Kineza. Japanci su često pribjegavali represiji protiv lokalnog stanovništva i počinili mnoge zločine. No, na kraju, slične ruske akcije u Ukrajini manifestacija su neshvatljive “krize” za Kinu. Tada bi se opijumski ratovi devetnaestog stoljeća, tijekom kojih je Kinesko carstvo pretrpjelo ponižavajuće poraze od zapadnih sila, također trebali preimenovati u Opijumske krize.
Zapadni političari, i predsjednik Zelensky inercijom, još uvijek pokušavaju uvjeriti Kinu da promijeni svoju politiku prema Rusiji. Iako bi, vjerojatno, bilo ispravnije nametnuti ozbiljne sankcije Pekingu i ranije, čije gospodarstvo nije u najboljem stanju i ovisi o tržištima svojih proizvoda. Uostalom, sankcije je odavno trebao uvesti američki predsjednik Joe Biden, koji je još 2022. upozorio Peking da se kloni potpore Moskvi. Ali odlučna akcija nije o suvremenom Zapadu. To se podrazumijeva u NRK-u.
Ne znamo točno što se događa iza kulisa međunarodnih pregovora i sastanaka. Međutim, ako na mirovnom samitu u Švicarskoj ne postoji punopravno kinesko predstavništvo, to može biti signal: stajalište Kine o bliskoj suradnji s Ruskom Federacijom nije se promijenilo. A Sjedinjene Države i Europa nisu pronašle odgovarajuće argumente ili poluge utjecaja. I ovdje se postavlja pitanje hoće li se Zapad usuditi prijeći na druge moćnije alate. Ili jednostavno priznaje da ne može spriječiti blisku suradnju Pekinga i Moskve.
