Prije dvije godine svijet je vjerovao u pobjedu Ukrajinaca nad “drugom vojskom svijeta” na bojnom polju. Oružane snage Ukrajine uspjele su zaustaviti snažnu ofenzivu agresora, uništiti njegove elitne jedinice, pretvoriti najnoviju rusku vojnu opremu u otpad i početi vraćati izgubljene teritorije. To uvjerenje prisililo je zapadne zemlje da brzo povećaju vojnu pomoć Ukrajini. I vrlo brzo, da zamijenimo staru sovjetsku opremu, imali smo 777 topova, Panzerhaubitze 2000, Gepard samohodne protuzrakoplovne topove, legendarne himars višestruke raketne bacače, čiji je sam spomen bacio okupatore u hladan znoj …
Ali vjera je prilično prolazna stvar. Naše pobjede prirodno su pridonijele rastu vjere u nas na Zapadu. To je bilo posebno vidljivo nakon briljantne harkijske ofenzive i gotovo beskrvnog oslobađanja Khersona, za koje se već predviđalo da će biti sudbina novog Staljingrada.
Slično tome, nedostatak uspjeha doveo je do pada vjere. Krajem prošle godine, kada je postalo očito da je ukrajinska ofenziva zaglibila, zapadne analitičke platforme, politički forumi i mjerodavne publikacije sve su više počele izjavljivati tezu: Ukrajina je iscrpila svoj napadački potencijal, pa je vrijeme da se vrati pregovorima. I ne morate više davati oružje Ukrajincima. Kao krajnje sredstvo, treba ga dati samo za zaštitu područja koja još nisu zauzeta.
Bilo je, naravno, zemalja članica NATO-a koje nisu dijelile kapitulacijsko mišljenje da bi, navodno, trebalo stati na kraj ukrajinskim vojnim izgledima. Najveći protivnici ove teze bile su, naravno, baltičke države – Litva, Latvija i Estonija, kojima vojni uspjesi Ukrajine nisu samo radost za navijača, već jednostavno pobjeda demokracije, već zapravo faktor opstanka.
Latvijci, Litvanci i Estonci izrazito su svjesni da bi mogli postati sljedeće žrtve ruske agresije. Stoga su aktivno ojačali granice s Rusijom, gradeći tamo punopravne obrambene linije (što nisu željeli učiniti Ukrajincima suočeni s neposrednom prijetnjom). Međutim, sigurnost tih zemalja najizravnije ovisi o ishodu rata u Ukrajini. Pokušali su Ukrajincima dati što više vlastitog oružja, shvativši da je poraz Rusije u Ukrajini najbolje jamstvo za njihovu sigurnost. Kada su ruske trupe prošle jeseni osujetile protuofenzivu Kijeva i povratile inicijativu na bojnom polju, njihovi strahovi za vlastitu sigurnost naglo su porasli.
Odgoda vojne pomoći, prvo iz Europske unije, zatim iz Sjedinjenih Država, u kontekstu aktivnog razgovora na Zapadu da bi Moskva mogla pobijediti u sukobu, nije dodala optimizam. Naravno, može, ako političke igre uzrokuju takve fatalne prekide u opskrbi oružjem i streljivom.
“Sada je Ukrajina postala egzistencijalni čimbenik za nas”, iskreno je priznao u komentaru za britanske novine Financial Times Predsjednik Odbora za vanjske poslove Parlamenta Litve Žygimantas Pavilionis. Njegovi sunarodnjaci uopće nisu zabrinuti zbog mogućeg ruskog napada. Stručnjaci vide tri baltičke zemlje kao regiju u kojoj Vladimir Putin može pokušati testirati jedinstvo Sjevernoatlantskog saveza destabilizirajućim provokacijama ili čak izravnim vojnim napadom. Te strahove pogoršava mogućnost povratka Donalda Trumpa u Bijelu kuću nakon predsjedničkih izbora u studenom ove godine. Bivši američki predsjednik godinama je javno kritizirao NATO, a u veljači je čak rekao da neće braniti zemlje koje ne daju dovoljno novca za obranu, pa čak i “poticati Rusiju da radi ono što želi”.
Litva strahuje da će ruske trupe pokušati zauzeti koridor Suwalki, koji vodi do eksklave Kalinjingrad. Da bi to učinila, Rusija mora koristiti teritorij Bjelorusije kao mostobran . Uostalom, ona je to već učinila kada je napala Ukrajinu sa sjevera. A probijanje kopnenog koridora do Kalinjingrada ima i ukrajinsku analogiju – kopneni koridor do Krima.
Još su ugroženiji teritoriji Estonije i Latvije, koji imaju izravnu granicu s “velikom” Rusijom (Litva graniči samo s ruskom kalinjingradskom eksklavom). “Zastrašujući scenarij bio bi kada bi Rusija u budućnosti postigla vojne uspjehe u Ukrajini i iskoristila Trumpovo predsjedništvo kako bi pokazala da je NATO potpuno podijeljen. Idealno mjesto za to su baltičke države”, komentirao je Financial Times Jānis Kažočiniš, bivši latvijski savjetnik za nacionalnu sigurnost i bivši šef Službe za inozemnu obavještajnu službu.
Stoga baltičke države intenzivno grade svoj obrambeni potencijal. Uostalom, oni su zemlje NATO-a, pa se, unatoč Trumpovim izjavama, mogu nadati potpori saveznika. “Uz rastuću tjeskobu, postoji osjećaj da su baltičke zemlje sigurnije nego ikad zbog svojeg članstva u NATO-u. To je paradoks”, priznaje litavska premijerka Ingrida Šimonytė. SenzacijaSigurnost je naglo porasla od prošlogodišnjeg ulaska u Savez susjednih država – Finske i Švedske. Tako se Baltičko more pretvorilo u “unutarnje jezero NATO-a”. A Rusija je tamo stisnuta sa svih strana.
Posljednjih mjeseci ruski diktator Putin više je puta izjavio da nema namjeru napadati zemlje NATO-a (iako je jednom dao takva jamstva o Ukrajini). A u svom inauguracijskom govoru 7. svibnja čak je pozvao Zapad da bude prijatelj, zaboravljajući stare pritužbe. Međutim, takve izjave ne obeshrabruju budnost pograničnih zemalja Saveza.
Sigurnosni dužnosnici baltičkih zemalja pomno prate sve ruske pokrete. Koriste standardni model za procjenu ruske prijetnje – bilo da ima namjeru, vojne sposobnosti i sposobnosti. Baltičke države znaju da je Moskva oduvijek cijenila želju za napadom i “povratom kontrole nad povijesnim teritorijima” od raspada SSSR-a. Naravno, zbog koncentracije svih vojnih resursa u Ukrajini, Rusija neće imati vojnu sposobnost za napad na NATO u bliskoj budućnosti. Ali Kremlj definitivno čeka pravi trenutak.
Ruski planovi vojnih reformi, predstavljeni prošle godine, pozivaju na udvostručenje broja vojnika, stvarajući Lenjingradski vojni okrug stacioniran u blizini baltičke regije, gotovo 40.000 vojnika do 2026., uz značajno povećanje tenkova i oklopnih vozila.
S potrošnjom obrane oko 6-7% BDP-a, ruska obrambena industrija ubrzava, već sposobna proizvesti do četiri milijuna topničkih granata godišnje, kao i stotine tenkova i oklopnih vozila. Da, to je uglavnom niskotehnološka oprema za niskotehnološko ratovanje, a sada su ruske tvornice znatno ispred zapadnih u smislu volumena. A prelaskom na ratnu ekonomiju Kremlju će biti prilično teško vratiti se.
Stoga su posljednjih mjeseci uzbuna zbog mogućeg ruskog napada u sljedećem desetljeću došla ne samo s Baltika, već i iz zapadnoeuropskih metropola – iz Berlina, Pariza, Londona. Zato zemlje NATO-a, kako traži Trump (ali ne toliko zbog njega, već zbog ruske agresivnosti), namjeravaju značajno povećati izdvajanja za obranu, na najmanje 3% BDP-a u sljedećih nekoliko godina, što je znatno više od zahtjeva Saveza od dva posto.
Na kraju, Rusija je, unatoč nekim uspjesima na fronti ove godine, duboko zaglibila u Ukrajini. Oružane snage Ukrajine konačno su dobile snažnu pomoć s oružjem i streljivom od Sjedinjenih Država, što će omogućiti izjednačavanje vojne ravnoteže. A dolaskom F-16 multirole boraca u Ukrajinu, čak će postojati prilika za stjecanje zračne superiornosti, a time i protunapada.
Međutim, čak i ako Ukrajina, uz jaču potporu zapadnih saveznika, uspije odvratiti rusku agresiju, pa čak i protunapad, baltičke zemlje se ne bi trebale opustiti. Već je svima postalo jasno o sposobnosti Moskve da vodi hibridne ratove, može koristiti razne destabilizirajuće napade, od kibernetičkih napada do uznemirenosti lokalnih zajednica ruskog govornog područja. Te manjine čine četvrtinu stanovništva Estonije i Latvije. I što je najvažnije, vrlo su osjetljivi na kremaljsku propagandu. Potrebno je samo posjetiti forume stanovnika Estonije i Latvije koji govore ruski kako bi razumjeli njihovu želju za ruskom osvetom.
A Putin, iako se trenutno ne može nositi s Ukrajinom, već njeguje u glavi snove da postane ruski vođa koji može izazvati Sjevernoatlantski savez, rastaviti ga i osvojiti Zapad.
