Naši američki saveznici, koji dugo nisu uspjeli riješiti pitanje vojne pomoći Ukrajini, ne skrivaju svoje nezadovoljstvo štrajkovima na rusku naftnu infrastrukturu. Mnogi dužnosnici koji rade u administraciji Joea Bidena već su se izjasnili o ovom pitanju: od šefa Pentagona Lloyda Austina i njegove pomoćnice Celeste Wallander, do savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Jakea Sullivana. Rafinerije nafte agresorske države sada su postale “civilni objekti”. I općenito, napad na industrijska postrojenja Ruske Federacije, koji rade za rat i pomažu u financiranju ruskog vojnog stroja, nije ni demokratski ni europski.
Takve izjave zvuče posebno cinično u kontekstu brutalnih ruskih raketnih i bombaških napada na ukrajinski energetski sektor, poduzeća i gradove. Žalosno je reći, ali posljednji napadi Ukrajine na Rusku Federaciju izazvali su američkim političarima mnogo veću zabrinutost od ubijanja mirnih Ukrajinaca i uništenja ukrajinskih elektrana. Tom prilikom društvenim mrežama počele su se širiti šale da Sjedinjene Države razmatraju mogućnost prijenosa nekoliko patriotskih baterija u Rusku Federaciju kako bi zaštitile rafinerije nafte od ukrajinskih bespilotnih letjelica. Čini se da nešto nije u redu s ovim svijetom.
Američke preporuke da se prestane napadati ruski naftni sektor nemaju ekonomskog ili vojnog smisla. Uništavanje rafinerije ni na koji način neće utjecati na proizvodnju nafte. Naprotiv, Rusija će morati prodati više “crnog zlata” na stranim tržištima, jer ga neće biti moguće obraditi. A to može srušiti cijenu po barelu. Trenutni rast cijena nafte posljedica je kršenja prometnog koridora kroz Sueski kanal kao posljedica gusarskih napada Hutija i položaja zemalja OPEC-a na proizvodnju, a ne zatvaranja ruskih rafinerija.
Također je smiješno tvrditi da su ruske rafinerije civilne mete i da njihovo uništenje ni na koji način neće utjecati na tijek neprijateljstava. Bez goriva, agresor neće moći napuniti gorivo svojom opremom i zrakoplovima. Nedostatak benzina mogao bi ozbiljno poremetiti upravljivost ruske vojske. Dakle, iza izjava predstavnika američkih vlasti skriveni su i neki drugi motivi. I postoji razlog za vjerovanje da nisu jako plemeniti i iskreni. Vjerojatno je Moskva pronašla argumente da Washington izvrši pritisak na Ukrajinu i zahtijeva da prestane napadati Rusiju.
Američki dužnosnici su neiskreni kada kažu da je nepotrebno uništavati ruske rafinerije. A iskustvo Sjedinjenih Država u Drugom svjetskom ratu svjedoči o suprotnom. Amerikanci su, bez ikakvog grižnje savjesti, u jednom trenutku uništili vojnu, industrijsku, a ne samo infrastrukturu Trećeg Reicha, Japana i njihovih saveznika.
U siječnju 1943., na konferenciji u Casablanci, Sjedinjene Države i Velika Britanija odlučile su pokrenuti stratešku kampanju bombardiranja Njemačke. Mete bombaškog napada bile su i objekti vojne industrije, prometna čvorišta, elektrane i njemački gradovi. Operacija je dobila kodni naziv Pointblank. Isprva se Treći Reich manje-više uspio prilagoditi savezničkim zračnim napadima. No, već u prvoj polovici 1944. godine Njemačka je počela hitno preraspodijeliti svoje industrijske kapacitete, koji su djelomično uništeni. Međutim, najveći udarac industrijskoj snazi Reicha bilo je uništavanje tvornica za proizvodnju sintetičkog benzina, gume i amonijaka.
Od srpnja 1944. do travnja 1945. polovica svih bombi američkog i britanskog ratnog zrakoplovstva bačena je na naftnu i gorivnu industriju i prometnu infrastrukturu. Saveznici su također izvršili redovite pretrese rafinerija nafte u Rumunjskoj, koje su služile kao glavni izvor nafte za Reich. Napadi na naftne bušotine, rafinerije i skladišta nafte pokazali su se vrlo uspješnima i uvelike su pridonijeli ukupnom kolapsu njemačkog gospodarstva na kraju rata. Prema ministru naoružanja i vojne proizvodnje Trećeg Reicha, Albertu Speeru, u tehničkom smislu, Njemačka je poražena 12. svibnja 1944. godine, kada je, zahvaljujući masovnom bombardiranju saveznika, uništeno 90% tvornica koje su proizvodile sintetičko gorivo. Zbog nestašice goriva, zrakoplovi Luftwaffe često nisu izlazili u zrak čak ni po povoljnim vremenskim uvjetima, a piloti nisu imali priliku trenirati. Kopnene snage Verkhmachta bile su prisiljene koristiti stoku za vuču kamiona. Često je nedostajalo benzina za tenkove i oklopna vozila. Sve je to uvelike pogoršalo upravljivost njemačke vojske, koja je prethodno bila značajna prednost Wehrmachta.
Bombardiranje je također utjecalo na razvoj najnovijih vrsta njemačkog oružja. Da bi Sjedinjene Države i Velika Britanija uspjele pobijediti svoje protivnike da su njemačke tvornice radile punim kapacitetom, rumunjska nafta bila je rafinirana u brojnim rafinerijama nafte za potrebe Wehrmachta, a njemački znanstvenici mogli su sigurno razviti rakete, podmornice, mlazne zrakoplove i provoditi pokuse na proizvodnji Prva atomska bomba?
Situacija na rusko-ukrajinskom frontu je teška. Rat s agresorom ušao je u dugotrajnu fazu. Malo je vjerojatno da će Ukrajina moći pobijediti Rusiju ili joj barem uzrokovati kritične probleme, što može donijeti prevagu u našu korist, bez uništavanja ruskog gospodarstva i vojno-industrijskog kompleksa. Sve dok vojno-industrijska kompleksna poduzeća rade danonoćno na teritoriju Ruske Federacije, sve dok rafinerije stabilno opskrbljuju ruski vojni stroj gorivom, sve dok energija i druga industrijska infrastruktura ostanu netaknute, rat će se nastaviti. A šanse za promjenu smjera su male.
Rusija svakodnevno proizvodi smrtonosno streljivo, rakete, bespilotne letjelice i popravlja vojnu opremu. Njegovo gospodarstvo ne samo da ne pada, već raste zahvaljujući proširenoj vojnoj potrošnji. Radno gospodarstvo su proračunski prihodi, koji se zatim pretvaraju u alate za ubijanje Ukrajinaca i uništavanje naše države. U idealnom slučaju, uništenje ruskog gospodarstva trebalo bi biti učinjeno zapadnim sankcijama. Ali ne rade kako bi trebali. Stoga je potrebno uništiti vojno-industrijsku moć Ruske Federacije na drugi način – vojskom.
Ukrajina već ima određene sposobnosti za napad na ruski teritorij. Ali oni su još uvijek previše ograničeni. Važno je obratiti pozornost ne samo na rafinerije, već i na industrijska i znanstvena i tehnološka poduzeća. Također je svrsishodno i pošteno uništiti ruski energetski sektor. U radijusu uništenja ukrajinskih bespilotnih letjelica već postoji nekoliko zanimljivih i prilično moćnih postrojenja za proizvodnju energije agresorske države. Bilo bi sjajno kada bi Ukrajina imala priliku uništiti uralski vojno-industrijski kompleks, gdje se nalaze mnoga važna poduzeća za agresora. Upitno je bi li Kremlj imao dovoljno sustava protuzračne obrane da s njima pokrije cijeli svoj gigantski teritorij.
Postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi prava posljedica odbijanja napada na Rusiju mogao biti ukrajinski poraz. S obzirom na ograničeni učinak sankcija i nemogućnost Zapada da osigura proizvodnju oružja za Ukrajinu u potrebnim količinama, nemamo puno izbora. Ako ruska industrijska energija i vojno-industrijski kompleksni sektor rade punim kapacitetom, nemamo šanse preokrenuti tijek rata.
