Početkom travnja 2024., Aleksandr Skobov, disident iz sovjetskog doba, pritvoren je u Sankt Peterburgu i optužen za navodno “opravdavanje terorizma”. Nekoliko dana ranije, 66-godišnji muškarac koji živi u Rusiji pozvao je na potporu ruskim dobrovoljačkim bataljunima koji se bore na strani Ukrajine. Zbog toga mu prijeti do pet godina zatvora.
Tijekom brežnjevske ere, Skobov, čovjek s lijevim, ali antisovjetskim stajalištima, dva puta je uhićen i poslan u psihijatrijsku bolnicu na prisilno liječenje, posebno zbog pisanja “Poljska solidarnost živa” na zidu. Kasnije se pod Jeljcinom otvoreno protivio ruskom ratu u Čečeniji, a pod Putinom je osudio aneksiju Krima i okupaciju dijela Donbasa od strane ruske vojske.
“Sve što je potrebno je pobjeda Ukrajine, samo oslobađanje svih teritorija koje je okupirala Rusija, obnova granica 1991.
Ekaterina Margolis, ruska umjetnica i aktivistica sa sjedištem u Veneciji, napominje da za razliku od mnogih Rusa – uključujući one koji su pobjegli na Zapad – Skobov nije podlegao pritisku vlasti i uvijek je stajao korak dalje od diktature. “Djelovao je izravno i svjesno. Nije poslušao restriktivne zahtjeve vlasti”, kaže Margolis. “Nije se igrao. Nije se hvalio činjenicom da je bio žrtva režima. On je trijezan, mudar, hrabar čovjek – i zato nije ni na jednoj zastavi.”
U međuvremenu, brojni ruski publicisti koji su “na zastavama” – a to zgrozi Margolis – nastavljaju označavati svaki svoj članak, svaku objavu, svaki komentar na društvenim mrežama apsurdnim tekstom dogovorenim s Putinom:
“Ovaj materijal (informacije) stvorio je, širio i/ili poslao strani agent (ime) uključen u registar stranih agenata ili se odnosi na aktivnosti stranog agenta (ime) uključenog u registar stranih agenata.”
To posebno rade Viktor Shenderovich, Ekaterina Shulman, Andrej Makarevič ili Dmitrij Bykov, koji žive na Zapadu.
Kolektiv “Tolstoj”
Ruski povjesničar iz devetnaestog stoljeća Vasily Klyuchevsky piše na početku svog tečaja ruske povijesti: “Ruska povijest je povijest zemlje koja je kolonizirana.” Margolis kritizira svoje sunarodnjake, a meta njezinih kritika često su ruski oporbeni mediji ili političari na Zapadu. Ona smatra da nije dovoljno osuditi agresivnu invaziju na Ukrajinu, a zatim tvrditi da je to “Putinov rat”. Po njenom mišljenju, svi Rusi dijele odgovornost za ovaj rat. Kako bi prevladao tu odgovornost, Margolis je prošle godine odlučio pokrenuti obrazovni tečaj “Rusija i dekolonizacija”, čije je prvo izdanje završilo u travnju. Pozvani stručnjaci razgovaraju s publikom o carskim narativima koji još uvijek funkcioniraju na razini ruske kulture, novinarstva, povijesti i politike. Konkretno, na razini oporbe, koja osuđuje rat u Ukrajini.
“Postati svjestan nositelja carske kulture zahtijeva puno strpljenja i predanosti”, kaže Margolis. “Sada se trauma samo pogoršava. Trčimo za vlakom koji je odavno otišao. Budući da građanski odgoj kao takav ne postoji u Rusiji, iako neke radove u tom smjeru provodi Memorial. Ali na javnoj, individualnoj ili obiteljskoj razini veze su prekinute. Malo ljudi zna za progon ili represiju vlastite obitelji: djedovi i bake jednom su vjerovali da je samo znanje o toj činjenici prijetnja sljedećoj generaciji. Prekid tih veza doveo je do potpunog nedostatka solidarnosti, sposobnosti solidarnog djelovanja, razumijevanja slobode”.
Tijek dekolonizacije Rusije i Rusa nije samo solidarnost i sloboda. To je također praktičan posao pomirenja s vlastitim identitetom – “s Tolstojevskim”, kako se šale sudionici. Ispada da to nije jednostavan proces.
“Čim se pojavila najava tečaja, na nas je pao veliki val kritika”, prisjeća se njegov inicijator, “Neki su nas optužili da je dekolonizacija ‘moderna tema’, da lovimo trendove. Predstavnici koloniziranih naroda, s druge strane, bili su ogorčeni što su im “ponovno Rusi odlučili održati predavanje”. To je stvarno problem jer ne možemo prestati biti ono što jesmo, sa svojim identitetom, sa svojim traumama. Ali nećemo prihvatiti kolonijalizam ako ne slušamo predstavnike Kalmikije, narode Kavkaza ili Sjevera, Ukrajine ili Poljske. Vrijedno je govoriti o kolonizaciji u prvom licu kako bi se pokazalo da nije samo glas žrtava, već i glas ljudi, profesionalaca koji imaju intelektualnu sposobnost razumjeti ovaj izazov iz druge perspektive.”
Kao što Margolis kaže: “Nismo stručnjaci u halivada koja još ne postoji.” Stvar je u tome da je dekolonizacija svijesti kao prakse aktivnost na sjecištu znanosti i društvenog aktivizma. Teorijska osnova tečaja, naglašava Margolis, posebno su djela Edwarda Saida. Margolisove riječi o nepostojanju trenda dekolonizacije u Rusiji potvrdila je još 2015. istraživačica kolonijalizma Madina Tlostanova: “U Rusiji nema uspostavljenog postkolonijalnog diskursa, nema istraživanja na ovu temu, nema praktičnih dekolonijalnih seminara. Rijetko se ova tema pojavljuje u umjetnosti, ali uglavnom intuitivno i nesvjesno, izrastajući iz senzacionalizma ili svjeora. Rijetko se povezuje s praksom.”
To je još paradoksalnije jer se u SSSR-u kolonijalizam spominjao u svim sferama. Ali ne naše, već zapadne. Zahvaljujući sovjetskim drugovima u prosincu 1960. na 15. zasjedanju Opće skupštine UN-a, nakon žestokih rasprava, usvojena je deklaracija o dodjeli neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima. Njegovo političko značenje bilo je formiranje pozitivne slike Sovjetskog Saveza kao “borca za prava potlačenih naroda”. Ovaj narativ Putin je prošle godine uskrsnuo kritizirajući Zapad i pozivajući se na društva u Africi, Latinskoj Americi i Aziji. “Pomogli smo, ali što su bivši kolonizatori učinili? Nedavno su mi pokazali fotografije na kojima se vidi kako se ljudi prevoze iz Afrike u kavezima u europske zemlje. Nemoguće je gledati na to bez suza. Nitko u Africi to neće zaboraviti”, žali se Putin, kojeg Haaški sud kazneno goni zbog deportacije ukrajinske djece.
“Ruska vlada često se protivi carskim narativima”, objašnjava Margolis. “Mnoga sveučilišta imaju postkolonijalne studije, ali govore o Engleskoj, Portugalu i Indiji. A Rusija, jedino tako ogromno carstvo danas, nikada nije bila odgovorna za kolonijalizam. A to je problem ne samo za Kremlj, već i za intelektualce, ljude koji su općenito kritični prema vladi. To je također problem za zapadne studije, za slaviste, koji i dalje podržavaju rusocentrične modele izgrađene oko ‘velike ruske kulture'”.
“Ne mogu zamisliti ozbiljnu literaturu na ukrajinskom jeziku”
Primjere ovog pristupa nije teško pronaći. Dovoljno je pratiti stav Rusa prema ukrajinskom jeziku. Ubrzo nakon siječanjskog ustanka, slavofilski list Den pisao je o tome na sljedeći način: “Mali ruski jezik, koji su sastavili Khakhlomani, ne može biti ni jezik vlasti ni jezik obrazovanja.” 160 godina kasnije, u svibnju 2022., nakon početka ruske potpune invazije na Ukrajinu i otkrivanja ubojstava u Buchi, Seva Novgorodtsev – dugogodišnja disidentska kolumnistica BBC-jeve Ruske novinske službe na Zapadu – rekla je: “Ukrajinski jezik, uz svu svoju melodiju i eufoniju, nema sredstva koja su se akumulirala na jezicima svijeta – engleskom, francuskom, španjolskom, pa čak i ruskom. Ne mogu zamisliti knjigu o kvantnoj fizici na ukrajinskom.”
“Tijek dekolonizacije Rusije potreban je kako bi čak i prozapadni Rusi, koji sigurno ne podržavaju rat, koji su bliski demokratskim vrijednostima, gledali na Rusiju bez ružičastih naočala”, objašnjava Kateryna Margolis. “Ideja je da vide koliko je dominantan, sveprisutan i stravičan narativ kolonizacije. To nije samo ideja, jer iza nje stoje milijuni života, pa nešto treba poduzeti. Osjetiti da je sva ruska kultura prožeta ovim narativom, otrovanim u najmanjim kombinacijama slova, vrlo je težak izazov za Ruse. Ne samo razumjeti, već i osjetiti kroz glas, optiku i pogled Drugoga.” Aktivist i umjetnik dodaje da su vjeru Rusa u superiornost vlastite kulture odavno opisali istraživači rasizma. To je takozvana bijela privilegija. bijela privilegija, zbog čega ljudi vjeruju u vlastitu društvenu i kulturnu superiornost, odbacujući položaj Drugoga.
Ovaj fenomen danas nije otkriven. U svibnju 1988. u Lisabonu je održana konferencija ruskih i srednjoeuropskih pisaca koji su se smatrali “antikomunistima”. Među njegovim sudionicima bili su Joseph Brodsky, Sergej Dovlatov, Tatiana Tolstaya, Czesław Miłosz i Adam Zagajewski. Sinopsis ovog događaja je sačuvan. Ruski pisci stalno se pozivaju na “humanizam” ili “univerzalne vrijednosti”. Međutim, kada mađarski pisac György Konrad pita o sovjetskim tenkovima parkiranim u njegovoj domovini, ruski pisci počinju otkrivati vlastitu traumu. Brodsky navodi: “Ruski vlastiti problemi toliko su veliki, teški i složeni da ruski građani imaju malo vremena pratiti što se događa izvan Rusije.”
Tolstaya dodaje: “Želim govoriti o književnosti Poljske, Čehoslovačke, Jugoslavije, Albanije i tako dalje… Zato smo i došli ovdje. O ruskoj književnosti nije rečeno ni riječi, imam dojam da su sve zategnute izjave i prijekori bili usmjereni na nas. To je vrlo čudno, jer i mi imamo dovoljno vlastitih problema. I svaki od onih koji su došli ovdje ima neku vrstu ljutnje protiv nas, optužbe da bismo trebali povući tenkove. Očito, ne možemo to učiniti. Mi smo ljudi koji imaju svoje tragedije, našu tešku povijest.”
“Ovaj razgovor ostavio je neugodan dojam na mene”, ogorčeno je izjavio György Konrad, “da moji kolege iz Sovjetskog Saveza govore o vječnosti, a istovremeno o beznačajnosti sovjetske vojne prisutnosti. Ovo je pogrešan stav. Uvjeren sam da su vaš opći stav, vaši moralni ideali, vaša literatura dizajnirani da odražavaju činjenicu da su nas vaši tenkovi napali, a to vas ne može ne uznemiriti. Da biste promijenili klimu u svojoj zemlji, nije dovoljno samo govoriti o potrebi obnove ruskog gospodarstva. Također morate uzeti u obzir rusku carsku politiku, i prošlost i sadašnjost.”
Unutarnja kolonizacija
Danas, 36 godina kasnije, taj razgovor je još uvijek relevantan. Štoviše, odjekuje istim riječima i argumentima. Da Rusi nisu u stanju zaustaviti tenkove. Da ovo nije njihov rat, već “Putinov rat”. Da su, uostalom, i sami žrtve režima, a ne njihovi susjedi koji žive pod stalnim granatiranjem.
Suvremeni ruski povjesničar i kulturolog Alexander Etkind skovao je izraz “unutarnja kolonizacija”, smatrajući rusku elitu kolonizatorima, a rusko društvo kolonizerima: “Unutarnja kolonizacija je dug povijesni proces u kojem je država kolonizirala vlastiti narod unutar svojih granica, istovremeno pomičući te granice i kolonizirajući izvana.”
Rusija je, prema mišljenju Etkinda, za razliku od Britanije ili Španjolske, trebala biti “carstvo u obrnutom smjeru”, o čemu svjedoče više razine prihoda i obrazovanja među Poljacima, Fincima, Ukrajincima i Židovima za razliku od Rusa, niži porezi na Kavkazu i Sibiru i kraći “ruski” životni vijek za razliku od baltičkih naroda, Židova, Ukrajinaca, Tatara i Baškira.
Etkindovi kritičari tvrde da se procesi kolonizacije nastavljaju u svim kolonijama čak i nakon pomicanja granica. Kolonija ne postaje metropola, a razlike ne leže u razini dobrobiti ili zdravlja, već u kulturnoj hegemoniji i ekonomskoj eksploataciji. U svakom slučaju, ideja da su Rusi žrtve u rangu s koloniziranim narodima dobro se drži među ruskom oporbom.
“To je bijeg od samoodgovornosti do viktimizacije”, rekao je Margolis. – Značajna skupina ljudi vjeruje da je to slučaj, da je Putinov režim kriv za sve i da smo mi njegove žrtve na ravnopravnoj osnovi s Ukrajincima. Međutim, ovo ‘susjedstvo’ je zabluda, jer je upravo zbog kolonizacije Ukrajine ‘Rus’ u povlaštenom položaju.” Ekaterina Margolis prisjeća se razgovora koji je vodila o ruskom kolonijalizmu s talijanskim intelektualcem i piscem koji se složio: “Da, to je strašno, taj imperijalizam!” I na kraju je pitala: “Onda mi reci, Katya, postoji li uopće ukrajinska književnost?”
Ruska kultura i književnost razvili su se zahvaljujući kulturi koloniziranih društava, a oni su također samoreferentni, odnosno odnose se na sebe, oni su jedina referentna točka za sebe, pa su ograničeni na vlastita uvjerenja. “Ovo je optika koja vam omogućuje da se stalno isključite iz sfere odgovornosti. Izvana se pokazuju narcisoidnost, dvostruka žrtva i samoreferentni pogledi. Rusi razgovaraju s Rusima o tome što su Rusi učinili drugim narodima”, kaže Margolis.
Kad Margolis pitaju o svom podrijetlu, stalno čuje komplimente o “velikoj ruskoj kulturi”. “Jednom sam pitala”, prisjeća se, “kad bih rekla da sam Britanka, bi li svi smatrali potrebnim reći mi koliko vole Byrona ili Shakespearea? Ruska književnost podigla je spomenik sebi i natjerala cijeli svijet da ga pohvali.”
Uklanjanje navodnika s jezika
Margolis vidi nadu u ljudima, osobito mladima, koji su shvatili važnost razgovora o dekolonizaciji samih Rusa. “Među onima koji su se prijavili za naš tečaj postoje ljudi koji su spremni raditi na sebi, koji već rade takav posao. Žele riješiti ovo pitanje. Žele uništiti tu “bijelu krhkost” [White Fragility – книга Робіна Діанджело про те, чому білим людям важко говорити про расизм, – ред.]. Ne možemo stvoriti ugodno okruženje za Ruse da razgovaraju o dekolonizaciji. To ne može biti ugodan i ugodan proces. Kao i kod liječenja, moguće je uvjeriti pacijenta zašto je liječenje potrebno, ali to se ne može učiniti bez njihovog sudjelovanja.
Autorica tečaja o dekolonizaciji Rusije nada se da će se njezin projekt razviti. “Svatko od nas mora pronaći svoje područje odgovornosti i vidjeti koliko posla dekolonizacije postoji”, kaže Margolis. – Mislim da su godine ovdje važne. Vrlo velik broj predstavnika mlađe generacije Rusa ne treba autoritet “jakih”. Kod mladih se ovaj sustav vrijednosti još uvijek formira. To je vrlo važan čimbenik zbog kojeg su mladi spremniji razgovarati o tome».
Mladim Rusima je lakše govoriti o pravima žena, LGBT-u ili pokretu BLM, za razliku od starije generacije ruskih disidenata i opozicionista. Za mnoge pripadnike ruske prozapadne inteligencije početkom 1990-ih, poziv Mihaila Gorbačova da se “pridruži civiliziranim zemljama” značio je postati privilegirana zemlja. Stoga su se mnogi novi ruski emigranti na Zapadu pridružili borbi protiv “ljevice” ili otkazati kulturu, doživljavajući zapadne javne rasprave o kolonijalizmu ili pravima manjina kao želju da im se oduzme “bijela privilegija”.
Druga strana ove logike je narativ “Ja sam žrtva”, koji se mora osloboditi odgovornosti. “Kremljski režim progoni vlastiti narod i kulturu istom žestinom s kojom djeluje na okupiranim područjima Ukrajine. Štoviše, izvođači su isti ljudi. Mučenje u ruskim centrima za istražni zatvor ne razlikuje se od mučenja u Izyumu”, napisao je ruski kolumnist Aleksandr Goldfarb u rujnu 2023.
“Na jeziku ruske javne rasprave mnoge su stvari izgubile svoje značenje, to je pod navodnicima. Da, to je dobar način da se ironično distancirate od izravnog značenja riječi, ali u jednom trenutku postalo je toliko da je zaklonilo pravo značenje mnogih stvari, pojačavajući moralni nihilizam. Uklanjanje navodnika kako bi se vratilo značenje rasprave bit će veliki korak naprijed”, naglašava Margolis.
Margolis sve to naziva “šizokolonijalizmom”. Koncept “šizofašizma” pojavio se u ruskom novinarstvu prije otprilike 10 godina, kada su se razvijali neofašistički “ruski marševi”, au međuvremenu je počeo rat u Ukrajini protiv “fašista”. Margolis to vidi kao korijen napada na Ukrajinu: u carskom svjeoru pod krinkom borbe za oslobođenje od diktature. To ujedinjuje Ruse u dijaspori i one koji su ostali kod kuće – glavna funkcija “šizokolonijalizma” je opravdati kolonijalni poredak. Dvostruki standardi sežu u devetnaesto stoljeće, a zarazili su i one koji su iskreno vjerovali u humanističke ideale. Međutim, život u represivnoj svijesti stalno ne pridonosi prevladavanju njihove shizofrenije, već dovodi do kulta abdikacije odgovornosti, naglašavajući vlastitu patnju ili čak prisvajajući patnje drugih – Ukrajinaca, a prije toga Poljaka, Mađara ili Čeha.
“Gledajući sve, ne zaboravimo na optiku Druge osobe. Poslušajmo. Budimo tema. Ali nemojmo drugima oduzimati pravo da budemo subjekt”, zaključuje Margolis.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Pomnik wystawiony samej sobi
