Prije 10 godina, 12. travnja 2014., rusko-ukrajinski rat, koji je započeo ilegalnom okupacijom Krima 20. veljače 2014., pretvorio se u oružani sukob velikih razmjera. Međutim, ni danas ne nedostaje stručnjaka i komentatora koji, iako suosjećaju s Ukrajinom i osuđuju rusku agresiju 24. veljače 2022., ostaju ambivalentni u svojoj procjeni događaja koji su joj prethodili. Možda zbog utjecaja ruske propagande, teorijske pristranosti, jednostavne naivnosti ili drugih razloga, mnogi strani promatrači i dalje povlače oštru crtu između prirode neprijateljstava u Ukrajini prije i nakon tog datuma.
Kako je Rusija izazvala istočno-ukrajinsku “pobunu”
Rat u Donbasu bio je jedna od posljedica šire ruske operacije usmjerene na uspostavu kontrole nad velikim i pretežno ruskim govornim istočnim i južnim dijelovima Ukrajine. U početku je Kremlj to namjeravao učiniti uz pomoć najograničenije otvorene oružane borbe. Najpoznatiji element ove uglavnom nekinetičke i u osnovi prikrivene, ali sveobuhvatno organizirane i otvoreno vojne operacije bila je aneksija Krima od strane Rusije između 20. veljače i 18. ožujka 2014. godine. Pokušaj kontrole cijelog teritorija koji ruski carski nacionalisti nazivaju Novorossiya uključivao je niz istodobnih subverzivnih, hibridnih, prikrivenih i mekih akcija. Cilj im je bio potkopavanje socijalne kohezije, političke stabilnosti i učinkovitog funkcioniranja državnih struktura na istoku i jugu Ukrajine, kao iu inozemstvu.
Među najvažnijim instrumentima ruskog hibridnog rata koji su se vodili na području Ukrajine, naravno, bili su i ruski mediji i ukrajinski mediji pod kontrolom ruskih ili proruskih agenata utjecaja u Ukrajini. Međutim, utjecaj kampanje Moskve da demonizira Ukrajinu na javno mnijenje u istočnoj Ukrajini ostao je ograničen. Ne samo ruski propagandni kanali, već i strani mediji često su prikazivali proruske demonstracije u Donbasu kao izraz navodnog masovnog raspoloženja javnosti. Međutim, brojne sociološke studije provedene u različito vrijeme odražavaju potpuno drugačiju sliku situacije.
Na primjer, u ožujku 2014. samo trećina stanovništva Regije Donjecka i Luganska podržale su odvajanje Donbasa od Ukrajine, dok je 56% ispitanika odbilo tu ideju. Mnoge separatističke akcije u istočnim i južnim gradovima Ukrajine nije pokrenulo lokalno stanovništvo, već su potaknute, usmjerene i financirane iz Moskve.
Kako su ruski militanti doveli do eskalacije rata
Iako su velike napetosti u regiji prevladavale već u prvim danima travnja 2014., veliki oružani sukobi započeli su tek u drugom tjednu istog mjeseca. Dana 12. travnja 2014. nepravilne formacije predvođene ruskim militantima i agentima ruskih specijalnih službi zaplijenile su upravne zgrade u Slovyansku i Kramatorsku, regija Donjeck. Novu fazu sukoba karakterizirala je uporaba vatrenog oružja i raširena prisutnost ruskih građana. Ova eskalacija označila je početak rata u Donbasu kao oružani podsukob unutar većeg rata između Rusije i Ukrajine, koji je započeo ulaskom ruskih vojnika na Krim 20. veljače 2014. i traje do danas. Nakon zauzimanja Slovianska započela su prva velika neprijateljstva u rusko-ukrajinskom ratu.
Anti-ukrajinske militante u Slovijansku vodio je ruski državljanin, umirovljeni pukovnik, bivši zaposlenik Savezne sigurnosne službe Igor Girkin, koji je koristio pseudonim “Strelkov”. Naoružana skupina s više od 50 militanata, kojom je zapovijedao, došla je u Ukrajinu preko Rusije s tada okupiranog Krima, gdje je većina njih sudjelovala u aneksiji. Girkinova skupina odigrala je odlučujuću ulogu u pretvaranju regionalnog sukoba u Donbasu u međudržavni rat između Rusije i Ukrajine. U intervjuu Girkin je u studenom 2014. rekao ruskom krajnje desnom tjedniku Zavtra: “Ja sam bio taj koji je povukao okidač. Ako je naš [озброєний] Postrojba nije prešla granicu [з Росії в Україну], sve bi ispalo onako kako je bilo u Harkivu i Odesi. […] Poticaj za rat, koji traje do danas, dala je naša jedinica. Promiješali smo sve karte koje su bile na stolu. Svi oni!”
Kako je takozvanim separatistima u Ukrajini vladala Moskva
Drugog dana nakon događaja u Sloviansku, odnosno 13. travnja, vršitelj dužnosti predsjednika Ukrajine Oleksandr Turchynov najavio je početak takozvane antiterorističke operacije (ATO). Odluka ukrajinske vlade da operaciju proglasi antiterorističkom operacijom, a ne vojnom, iako su od samog početka postojali jasni dokazi o umiješanosti Rusije u Slovijansk i Kramatorsk, ponekad se tumači kao dokaz domaće, a ne međunarodne Sukob. Međutim, ta je odluka donesena iz pragmatičnih, a ne paradigmatskih razloga, uglavnom zato što je sprečavanje separatizma obuhvaćeno područjem primjene ukrajinskog antiterorističkog zakonodavstva, a ne zakona o obrani. Kijev u travnju 2014. nije želio proglasiti izvanredno stanje prije predsjedničkih izbora, koji su bili zakazani za svibanj 2014. i koji bi se morali otkazati u takvoj situaciji.
Nekoliko detaljnih akademskih studija događaja koji su doveli do izbijanja rata u Donbasu analiziralo je brojne veze između naizgled neovisnih anti-ukrajinskih aktera koji djeluju u istočnoj Ukrajini i ruskih državnih tijela, bilo u Moskvi, Rostovu na Donu ili Simferopolju. Ruski povjesničar rođen u Njemačkoj Nikolaj Mitrokhin bio je jedan od prvih poznatih znanstvenika koji je ukazao na ključnu ulogu ne samo ruskih aktera već i ruske države u izbijanju navodnog “građanskog rata u Donbasu” u članku pod naslovom “Transnacionalna provokacija” (Transnacionalni Provocatio). Kasnije, japanski politolog Sanshiro Hosaka u svojim člancima, na primjer, “Ruske političke tehnologije u ratu u Donbasu” (Ruska politička tehnologija u Donbaškom ratu), a njemački istraživač Jakob Gauther u svojoj knjizi “Ruska neotkrivena invazija” (Rusija je previđena invazija) potvrdio i podržao Mitrokhinove rane zaključke.
Čak i prije pojave detaljnih empirijskih studija sudjelovanja ruske države u sukobu u Donbasu, taj se čimbenik činio najvjerojatnijim objašnjenjem za početak rata. Širi politički kontekst vojne eskalacije u Donbasu u proljeće 2014. bio je sugestivan od samog početka. Uostalom, ne može biti puka slučajnost da se porast napetosti u regiji i izbijanje rata dogodio u isto vrijeme kada su redovite ruske trupe okupirale Krim i kada je Rusija ubrzala svoj hibridni napad na Ukrajinu s više vektora. Čudan aspekt očitog “ustanka” u Donbasu od samog početka bio je da u njemu nisu sudjelovale poznate javne osobe, organizacije ili politički vođe iz regije.
Intervencija ruskih oružanih snaga u Donbasu
Rusija do danas oštro poriče da su njezine redovne postrojbe aktivno sudjelovale u ratu u Donbasu. Doista, do kraja kolovoza 2014. to je uglavnom bio slučaj. Međutim, osim ključne uloge redovnih postrojbi ruske vojske u aneksiji Krima u veljači i ožujku 2014., brojni slučajevi na drugim ukrajinskim teritorijima ukazuju na prisutnost ne samo neformalnih oružanih skupina, već i redovitih formacija ruskih vojnika.
Najpoznatiji slučaj takvog sudjelovanja bila je prisutnost posade samohodnog protuzrakoplovnog raketnog sustava Buk ruskog ratnog zrakoplovstva u Donbasu. U srpnju 2014. ova je posada nekoliko dana ušla na područje istočne Ukrajine i slučajno srušila putnički zrakoplov Malaysian Airlinesa MH-17Leti iznad Donbasa sa 298 civila u napadu. U isto vrijeme kada su manje jedinice ruskih redovnih postrojbi, kao što je posada Buka, podržavale proruske militante koji su se borili u Donbasu, ruska vojska počela je pucati na ukrajinske vojnike iz inozemstva. U srpnju 2014. na fotografijama i videozapisima zabilježen je niz raketnih i topničkih napada na ukrajinske položaje s teritorija Rusije. Prvo takvo granatiranje dogodilo se 11. srpnja 2014. u blizini sela Zelenopillia, regija Lugansk. Tada je ubijeno 30 ukrajinskih vojnika i graničara. U izvješću, objavljeno u prosincu 2016., OSINT-Bellingcat je opisao rusko granatiranje Ukrajine u najmanje 149 različitih prilika.
Sljedećeg mjeseca Rusija je konačno pokrenula izravnu invaziju na Ukrajinu. Dana 14. kolovoza 2014. veliki konvoj od najmanje dvadeset oklopnih transportera i druge ruske vojne opreme prešao je rusko-ukrajinsku granicu. To je bila prva masovna invazija redovnih ruskih vojnika u Ukrajinu. potvrđeno od strane neovisnih promatrača. Do kraja kolovoza 2014. na području Ukrajine raspoređeno je do osam redovnih, takozvanih taktičkih skupina bataljuna (BTG) ruskih oružanih snaga s ukupnim brojem više od 6000 pripadnika vojske.
Mnogi političari, novinari, diplomati, pa čak i neki znanstvenici širom svijeta, komentirajući ove događaje, još uvijek se pridržavaju propagandnog narativa Kremlja o ratu u Donbasu, koji traje posljednjih 10 godina. Stoga mediji, politički komentatori, stručnjaci i druge javne osobe moraju se pobrinuti da dobro razumiju genezu i prirodu ovog rata. Političari, diplomati i drugi zainteresirani za budućnost Ukrajine trebali bi jasno iNaglasiti u svojim javnim i nejavnim izjavama da je oružani sukob u Donbasu 2014.-2022. bio međudržavni rat između Rusije i Ukrajine, a ne unutarnji ukrajinski građanski rat.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Wojna w Ukrainie trwa od dekady
