Dramatično rješavanje problema američke vojne pomoći Ukrajini konačno je dovelo situaciju iz slijepe točke. Šest mjeseci kašnjenja već je dovelo do mnogih apokaliptičnih scenarija u vezi s Ukrajinom – od potpunog uništenja zemlje i genocida nad Ukrajincima do stvaranja marionetske države i stvarnog stvaranja SSSR-a 2.0.
Ali, hvala Bogu, problem je konačno riješen, sve je sjelo na svoje mjesto. Može se očekivati da će u bliskoj budućnosti doći do oštrog zaokreta u korist Ukrajine na fronti. Međunarodna anti-Putinova koalicija, nakon što je dobila novi zakup života, preuzet će inicijativu od “mirovnih snaga pod svaku cijenu”. A u Moskvi će doći do još jedne krize s neizbježnim ratom “kremaljskih tornjeva”. Uostalom, ovaj rat je već počeo, takav zaključak može se izvući iz uhićenja Timura Ivanova – ne samo zamjenika ministra obrane Sergeja Shoigua, već i njegove omiljene, desne ruke. Očito je tamo započela krvava borba za utjecaj i resurse u kontekstu nadolazeće krize.
A za nas, to radi svoje. Rat je daleko od kraja. I sada će sve ovisiti o odlučnosti zapadnih saveznika da nam pomognu poraziti agresora.
Povijesne analogije
Publicisti vole pronaći povijesne analogije bilo kojem novom vojnom sukobu. Takav veliki oružani sukob kao što je rusko-ukrajinski rat nije bio iznimka. Bilo je toliko usporedbi upućenih njoj u više od dvije godine krvavih borbi. Razgovarali su i o Prvom svjetskom ratu, jer je i tada i sada većina života vojnika na prvoj crti bojišnice provedena u prljavim rovovima. I o Drugom svjetskom ratu – uzimajući u obzir tenkovske bitke, taktike vojnih operacija itd. Bilo je usporedbi s kubanskom raketnom krizom u listopadu 1962., koja je također prijetila svijetu termonuklearnom apokalipsom. Spominju se i poslijeratne intervencije SSSR-a (Berlin 1953., Budimpešta 1956., Prag 1968., Kabul 1979.). Analogije su povučene s ratom između Irana i Iraka kao dvije susjedne zemlje (1980.-1988.); ratom na Kosovu, koji se pokušavao odvojiti od srpskog ugnjetavanja.
To je kaleidoskop povijesnih analogija, od kojih svaka ima neki dio svog značenja. No, pokušaji nekih zapadnih političara da se mire s Kremljem uvijek su se uspoređivali samo s jednim povijesnim događajem – minhenskom zavjerom iz 1938. godine. Iako je ova usporedba pomalo šepajuća (uostalom, kao i svaka povijesna analogija). A njegov glavni nedostatak je potencijal stranaka. Kada su se Francuska i Velika Britanija dogovorile da će prepustiti dio teritorija Čehoslovačke (naime Sudetenlanda u kojem dominiraju Nijemci) Trećem Reichu, navodno su se nadali da će to nekako otupiti ekspanzionističke apetite Berlina. A ta je epizoda kasnije postala sinonim za zloću i izdaju, argument protiv smirivanja agresora. Međutim, glavni razlog za takve rezultate pregovora u Münchenu nipošto nije bio mir Londona i Pariza. I u svijesti Francuza i Britanaca o njihovoj bespomoćnosti pred vojnom moći Trećeg Reicha.
Nacistička Njemačka u to je vrijeme imala vojnu prednost, neusporedivo prijeteću od današnje Rusije, koja joj je omogućila (između ostalog) da za nekoliko mjeseci zauzme Čehoslovačku, Poljsku, Nizozemsku, Belgiju i Francusku. A što su pokazale “elitne” postrojbe Vladimira Putina? Pokazali su ne samo svoju nesposobnost da uhvate “Kijev u tri dana”, već čak i nedostatak potencijala za bilo kakve ozbiljne vojne operacije. U povoljnih šest mjeseci, kada, zbog unutarnjih političkih rasprava u Sjedinjenim Državama, američka vojna pomoć nije stigla do Ukrajine, ruski okupatori uspjeli su, nakon nekoliko mjeseci žestokih borbi, izgubiti desetke tisuća vojnika i stotine oklopnih vozila, uhvatiti samo mali grad Avdiivku. A onda ga predstaviti kao veliku pobjedu, poput poraza od engleskog crnog princa mnogo veće francuske vojske kralja Ivana II Dobra u Poitiersu.
Čak i prije povijesne odluke američkog Kongresa, nije bilo šanse da Vlidimir Putin probije ukrajinski front, proširi ofenzivu, a još više zaprijeti zemljama NATO-a. Ali s Adolfom Hitlerom 1938. sve je bilo potpuno drugačije, imao je i volju i mogućnosti.
To su, pretpostavljam, razumjeli i francuski premijer Edouard Daladier i njegov britanski kolega Neville Chamberlain. Tako su potpisivanjem ugovora iz 1938. godine radije željeli kupiti vrijeme za pripremu svoje vojske za neizbježan sukob. I ta je strategija imala podršku gotovo cijele tadašnje političke klase. Ali nije mogla spasiti “i od rata i od srama”.
Macron svladao ‘Daladierov sindrom’
Sadašnji šef francuske države Emmanuel Macron sada aktivno pokušava prevladati “Daladierov sindrom” (također se može tvrditi da britanski premijer Rishi Sunak također pokušava prevladati “Chamberlainov sindrom”, a Boris Johnson je preuzeo ovaj plemeniti cilj prije njega). Još u ožujku, FraPredsjednik Nacionalnog centra za prevenciju najavio je mogućnost sudjelovanja zapadnih saveznika u ratu izravno na teritoriju Ukrajine, što je uopće uplašilo Kremlj, stavljajući ga u situaciju strateške neizvjesnosti.
A Macron je 25. travnja održao dvosatni govor na Sveučilištu Sorbonne. Njegov govor očito je bio namijenjen ne samo i ne toliko studentima koliko vođama zapadnog svijeta. Francuski predsjednik pokušao je vikati svojim kolegama, upozoriti ih da je, unatoč naizgled sigurnoj situaciji, Europa sada u egzistencijalnoj opasnosti. A za to su krivi Putin, Kremlj, agresivna Rusija, koja je odlučila nasilno promijeniti globalni status quo uništavajući sadašnju sigurnosnu arhitekturu koja je osam desetljeća štitila čovječanstvo od vojne katastrofe.
“Brzo smo reagirali na krize, ali je li to dovoljno? Naša Europa je danas smrtna. Naše vrijednosti su ugrožene. I nismo dovoljno zaštićeni od rizika koji nam prijete, jer vrlo sporo reagiramo”, upozorio je Macron.
Francuski čelnik pozvao je zapadni svijet da pasivno ne promatra događaje koji se odvijaju, da se ne nada da će NATO (čitaj Sjedinjene Države) zaštititi sve u slučaju problema. Moramo se odmah sami uhvatiti u koštac s problemima. I prije svega, to se odnosi na neutralizaciju agresivnog potencijala Rusije.
“Rusija ne smije dobiti rat – to je uvjet za našu sigurnost. Ne bi trebalo biti ograničenja za pomoć Ukrajini”, vidi Macron modus operandi za Zapad.
Sjećam se kako je još 2017. godine, tijekom okruglog stola u Londonu, koji je organizirao časopis Prospect, britanski politolog, pisac i profesor na Sveučilištu u Cambridgeu, Anatole Lieven, govorio o pitanju izvedivosti pomaganja Ukrajini u pozadini tada ograničene ruske agresije: “Nismo se borili za Ukrajinu 2014. (kao ni za Gruziju), ali Rusija nije u potpunosti zauzela jug i istok Ukrajine. Iako je to lako mogla učiniti. Lukavo je formiran vrlo prikladan neizgovoreni sporazum: ne štitimo one koje Rusija napada, a Rusija ne napada one koje ćemo štititi.”
Ovo je ciničan, sebičan, ali iznenađujuće iskren položaj. Vrijednosti su vrijednosti, ali čak i ako kuća gori na krajnjem kraju sela, vatra ionako neće doći do nas, pa zašto riskirati, glumiti heroja-vatrogasca. I to je bila pozicija većine zapadnih političara u to vrijeme. Istina, neki su to iskreno izjavili, poput profesora Lievena, a neki su se pretvarali da ne vjeruju da su spremni pomoći Ukrajini svom snagom, ali postoje određene norme, zakoni, sporazumi i mnoge druge formalne prepreke.
A sada je Macron iz sveg glasa rekao: “Ovo doba je gotovo!” Nema više šala i izgovora, Putin prijeti cijeloj Europi, cijelom zapadnom svijetu, globalnom demokratskom sustavu. A ako se danas ne počneš ponašati grubo, sutra će možda biti prekasno.
