Ukrajina je 30. rujna 2022. podnijela zahtjev za ubrzano pristupanje Organizaciji Sjevernoatlantskog ugovora (NATO). Ovaj događaj bio je logičan zaključak cijele ere. Doba koje kasni najmanje 12 godina.
U travnju 2008. u Bukureštu je održan tradicionalni godišnji samit NATO-a. Na tom samitu Ukrajina i Gruzija trebale su dobiti Plan za članstvo u Savezu. Tadašnji čelnici države – predsjednik Viktor Yushchenko, predsjednik Verkhovne Rada Arseniy Yatsenyuk, premijerka Yulia Tymoshenko – potpisali su službeno pismo podneska.
Ali Ukrajina nije dobila MAP. S jedne strane, nije ga dobila zbog položaja tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Na što je, pak, vršio pritisak ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je godinu dana ranije, u svom govoru u Münchenu, zapravo najavio plan obnove Sovjetskog Saveza 2.0 i njegove poslijeratne sfere utjecaja. Ali to je bio samo jedan faktor.
Druga se odnosila na samu Ukrajinu. Većina domaćeg društva otvoreno se protivila pridruživanju Savezu. Naravno, to se dogodilo s razlogom, ali uz aktivno propagandno sudjelovanje ruskih i lokalnih proruskih snaga. Na jugu i istoku političari (koji su vrlo često posjedovali i velika poduzeća) zastrašivali su biračko tijelo (koje je radilo u tim poduzećima) činjenicom da će pridruživanje Sjevernoatlantskom savezu rezultirati, prvo, sudjelovanjem Ukrajinaca u ratovima koje vode zemlje NATO-a – posebno su nagovijestili američke operacije u Iraku i Afganistanu. I drugo, ljudi su se bojali da će američki posao doći u Ukrajinu i uništiti sva poduzeća, ostavljajući svoje zaposlenike bez posla.
Kao što sada znamo (a neki su Ukrajinci to razumjeli i tada), sve je ispalo upravo suprotno – Rusi su uništili poduzeća. I ne samo sada, tijekom rata, već iu potpuno mirnim vremenima, kao što je to bilo u Zaporizhzhia, gdje su kupili i jednostavno zatvorili, pretvarajući se u prazno mjesto, jednu od ključnih ukrajinskih tvornica, Tvornicu aluminija Zaporizhzhya. A sada, čak i u Zaporizhzhia, većina stanovništva nije protiv pridruživanja NATO-u.
A onda, sredinom 2000-ih, Ukrajinci su se protivili euroatlantskoj integraciji svoje zemlje. Tako je 2006. godine čak 64,5% Ukrajinaca bilo protiv ulaska u NATO. Čak i na tradicionalno proeuropskom Zapadu, rezultat je bio 38:32 u korist onih koji nisu podržali ulazak u Savez. Što možemo reći, kada je čak i među pristašama dviju glavnih političkih snaga Narančaste revolucije – Naše Ukrajine i Bloka Julije Tymoshenko – 40% bilo protiv NATO-a.
Godina 2006. bila je najgora u smislu potpore euroatlantskim integracijama – samo 15,5 % Ukrajinaca poduprlo je takvu ideju. Stoga bi Angela Merkel mogla mirne savjesti razlog svog lobiranja za Putinovu poziciju okrenuti nedostatku podrške građana u Ukrajini.
Godine 2008., nakon ruskog napada na Gruziju, kada Rusi nisu bili priznati kao agresori čak ni u BYuT-u (tadašnjoj vladajućoj stranci), situacija se u načelu nije promijenila. Iako se broj protivnika NATO-a u društvu smanjio na 53 posto, samo 20 posto podupire priključenje. I nakon četiri godine vladavine Viktora Janukoviča, krajem 2013. rezultati su ponovno bili katastrofalni – 18% za, 67% (gotovo rekord) protiv.
Naravno, ruska aneksija Krima i rat u Donbasu promijenili su situaciju. U ožujku 2014. pokazatelji su i dalje bili protiv NATO-a – 43:34, u travnju su bili gotovo jednaki – 40:38, a u studenom, nakon ruske invazije redovnih postrojbi i kotla Ilovaisk, 51% Ukrajinaca podržalo je ulazak u NATO. Po prvi put, većina stanovništva naše zemlje željela je vidjeti “nuklearni kišobran” Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske iznad njih.
Od tada, čak iu najgorim scenarijima (velika medijska agitacija protiv tadašnjeg sadašnjeg predsjednika Porošenka, koji je podržavao euroatlantske integracije; pobjeda Volodimira Zelenskog, s kojim su na vlast došli i skeptici NATO-a), postotak onih koji su bili protiv pristupanja Ukrajine Savezu nikada nije premašio 40%.
Sredinom veljače 2022. godine 62% ukrajinskih građana bilo je za pridruživanje NATO-u tijekom ispitivanja javnog mnijenja, samo 30% bilo je protiv. A u srpnju iste godine rezultat je bio i više nego impresivan – 85:8. Razlog je, naravno, bila potpuna invazija i njezine prve posljedice. Iako je još u ožujku došlo do blagog povratka – više vezanog uz proces pregovora između Ukrajine i Rusije, tijekom kojeg su predsjednici Ureda predsjednika rekli da Ukrajini nije potrebno članstvo u NATO-u, već neka mitska sigurnosna jamstva pojedinih zemalja.
Međutim, pregovori su, kao što znamo, završili uzaludno, pa se razina potpore ukrajinskom euroatlantskom smjeru ponovno povećala. Štoviše, Ukrajinci su konačno počeli govoriti o činjenici da bi pridruživanje vojnom Sjevernoatlantskom savezu, a ne političkoj Europskoj uniji, trebalo biti primarna stvar.
Kao što možete vidjeti, desetljeće i pol kasnije, Ukrajina i Ukrajinci doživjeli su prosvjetljenje – plativši strašnu cijenu za ovo prosvjetljenje. Ali ne smijemo zaboraviti da je Yushchenko 2008. imao takav adut kao uvjetnu potporu od 70-75% ideji pridruživanja NATO-u, samit Saveza u Bukureštu mogao je završiti drugačijim rezultatom za našu zemlju.
Ova priča, priča o pretvaranju Ukrajinaca na ideju potrebe za članstvom u NATO-u, trebala bi biti dobra lekcija za budućnost. Lekcija koja nam govori da ćemo ipak doći do ispravnog i logičnog zaključka – ali, nažalost, na dva načina. Bilo kratko i učinkovito (poput baltičkih zemalja, koje su se pridružile Savezu 2004.) ili dugo i teško. Izgubivši desetljeća i desetke tisuća života.
Usput, dogodilo se da je upravo na Istoku i jugu, koji su najviše patili od ruske agresije i 2014. i 2022. godine, postotak protivnika pristupanja Ukrajine NATO-u uvijek bio najveći. I, prema tome, među mrtvima u Mariupolu i Izyumu, u regiji Kherson i Zaporizhzhia, taj je postotak također bio prilično visok. Tako su ljudi platili za svoju nespremnost na razmišljanje, za svoju spremnost da vjeruju proruskim manipulatorima – vlastitim životima. To je nešto što nikada ne smijemo zaboraviti. Da će se svaki korak koji napravimo, svaka odluka koju donesemo, svaka pozicija koju zauzmemo prije ili kasnije pretvoriti u probleme za nas same.
