U noći s petka, 19. travnja, Izrael je napao odmazdu na teritoriju Irana. Izraelski zračni napad bio je očekivano malih razmjera, što je omogućilo službenom Teheranu da uopće demantira informacije o raketnom napadu i tvrdi da je bilo samo nekoliko bespilotnih letjelica koje je iranska protuzračna obrana uspješno srušila. Iako vojni stručnjaci tvrde da su se eksplozije dogodile u blizini 8. baze “Shekari” iranskog ratnog zrakoplovstva, koja se nalazi u blizini međunarodne zračne luke grada Isfahana.
Dakle, za sada možemo reći da su stranke razmijenile šamare koji još ne bi trebali dovesti do ozbiljnijih neprijateljstava. No, u svakom slučaju, Bliski istok ponovno postaje sve vruće mjesto na svijetu, gdje u svakom trenutku može izbiti regionalni oružani sukob velikih razmjera, koji će imati sve šanse da eskalira u mnogo globalniji sukob.
Srećom, do sada su stranke (Izrael i Iran) pokazale relativnu suzdržanost i zdrav razum. Međutim, unatoč tome, sada se ne postavlja pitanje može li se u regiji uspostaviti mir, već koliko će daleko ići spirala eskalacije.
Pandorina kutija, kao što znate, otvorena je 7. listopada prošle godine, kada je Hamas pokrenuo napad bez presedana u svojim razmjerima, smjelosti i brutalnosti na izraelska naselja u blizini Pojasa Gaze. Brutalno ubojstvo više od 1200 Izraelaca od strane Hamasovih militanata i uhićenje dvjestotinjak ljudi nije moglo ne izazvati snažan vojni odgovor Izraela. Tako je počela spirala nasilja.
Još jedna eskalacija sukoba uzrokovana je izraelskim napadom na iranski konzulat u Siriji 1. travnja, zbog čega su ubijeni visoki časnici Islamske revolucionarne garde (IRGC). Teheran, pak, nije mogao ne odgovoriti. Iranski osvetnički napad bio je prilično moćan. I što je najvažnije, prvi put je izvršen napad na Izrael s teritorija samog Irana. Prije toga, Teheran je u tu svrhu koristio svoje opunomoćenike iz drugih zemalja, uglavnom militanata Hezbollaha u Libanonu.
Tako je u noći 14. travnja Iran napao izraelski teritorij s oko 170 bespilotnih letjelica, 30 krstarećih raketa i 120 balističkih raketa. To jest, razmjeri napada bili su bez presedana i veći od bilo kojeg jednokratnog ruskog zračnog napada na Ukrajinu. Naravno, iranska vojska proučavala je taktiku ruskih zračnih napada na ukrajinske gradove. Štoviše, iranski shahe dronovi masovno su se koristili na oba mjesta (Rusi su ih samo preimenovali u Geran).
Kao iu rusko-ukrajinskom sukobu, spori iranski dronovi lansirani su prije vremena, s očekivanjem da će stići u izraelsku zonu protuzračne obrane otprilike u isto vrijeme kada i krstareće i balističke rakete. Rusi su u više navrata koristili sličan pristup protiv Ukrajine. Cilj je da sporiji dronovi kamikaza i krstareće rakete odvrate pažnju i iscrpe ukrajinske sustave protuzračne obrane, čime bi se omogućilo da balističke rakete, koje je mnogo teže srušiti, nesmetano pogađaju odabrane ciljeve.
Teško je nedvosmisleno reći jesu li Iranci doista učinili sve kako ne bi nanijeli značajne gubitke Izraelu i ne isprovocirali ih u još razorniji odgovor. Je li Teheran očekivao da će puno veći postotak balističkih raketa pogoditi njihove ciljeve? Uostalom, iz nekog razloga usvojili su rusku taktiku, onda su se možda nadali većem učinku. Samo, izraelski sustav protuzračne obrane pokazao se mnogo učinkovitijim nego što su očekivali.
A izraelski sustav zaštite od zračnih napada doista je iznimno učinkovit, neusporedivo učinkovitiji od ukrajinskog. Sastoji se od tri razine. Najniža od njih je legendarna Željezna kupola. Sljedeći sloj proturaketne obrane je Davidov Sling, koji štiti od prijetnji kratkog i srednjeg dometa. Slijede “Strela 2” i “Strela 3” – sustavi koji štite od balističkih raketa.
Teheran je vjerojatno previdio i intervenciju zračnih snaga američkih saveznika, Britanije i Jordana, koje su presrele većinu bespilotnih letjelica mnogo prije nego što su ušle u izraelski zračni prostor.
Međutim, koliko god napad bio bezbolan, to je u svakom slučaju bio prvi neviđeni izravni napad Irana na Izrael. I od tog trenutka, Teheran i Jeruzalem su dovedeni u situaciju da ne mogu u potpunosti napustiti bez posljedica moguće agresivne akcije svog zakletog neprijatelja. A s obzirom na rizik od eskalacije veći nego ikad, scenarij punog rata između Irana i Izraela ostaje vrlo realna perspektiva. Čak i unatoč činjenici da nijedna strana nije spremna za to i pokušava to izbjeći. No, putanja sukoba ima svoje zakone, koji ne uzimaju posebno u obzir želje stranaka.
“Ako dođemo do ove točke, možda ćemo svjedočiti tjednima IzraelacaSudjelovanje Hezbolaha u napadima na Izrael, izraelskoj kopnenoj invaziji na Libanon i pokušajima Irana da zatvori Perzijski zaljev”, komentirao je u intervjuu radiju Slobodna Europa razvoj situacije stručnjak za sigurnost Michael Horowitz, specijaliziran za pitanja Bliskog istoka.
I upravo će u relativno pesimističnom scenariju u sukobu sudjelovati samo Izrael, s jedne strane, i Iran, zajedno sa svojim posredničkim saveznicima u obliku palestinske terorističke organizacije Hamas, libanonski Hezbollah, jemenski Huti i šijitske oružane skupine u Iraku i Siriji, s druge strane.
Međutim, u nekom trenutku Jeruzalem se možda neće suzdržati i pokrenuti masovni napad izravno na Iran, posebno na postrojenja iranskog nuklearnog programa. Ili će Teheran, na primjer, uz pomoć ruskih prijatelja, moći analizirati sve pogreške napravljene tijekom prvog napada i pokušati ih ispraviti. A onda bi sljedeći zračni napad Irana mogao biti razorniji. Ruski napadi na Ukrajinu pokazali su da čak i mali broj točnih pogodaka na ključne energetske objekte ili drugu infrastrukturu može uzrokovati nerazmjerno velik učinak.
U ovom slučaju, sva je prilika da će Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, a možda i drugi zapadni saveznici biti uvučeni u sukob na mnogo višoj razini, unatoč njihovoj nevoljkosti da to učine i unatoč njihovim sustavnim pozivima na suzdržanost. Također, takve arapske države regije kao što su Jordan, Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Katar i Oman pridružit će se sukobu.
U ovom slučaju, objekti stalnih napada bit će američke baze na Bliskom istoku. To će zahtijevati raspoređivanje više ionako oskudnih sustava protuzračne i raketne obrane koje Ukrajina već mjesecima očajnički moli. Sjedinjene Države i njezini saveznici bit će prisiljeni prenijeti značajan dio svojih pomorskih snaga ovdje (i to dugo vremena). U ovom slučaju, cjelokupno svjetsko gospodarstvo vjerojatno će patiti zbog neizbježnog naglog skoka cijena goriva i poremećaja u globalnim lancima opskrbe naftom.
Sa svoje strane, autoritarni režimi koji aktivno razvijaju vlastita naftna polja dobit će dodatne financijske poticaje i veću slobodu za provođenje agresivne politike prema svojim protivnicima i susjedima. Apokaliptični scenarij pretpostavlja postupno ili naglo pomicanje sukoba izvan Bliskog istoka. Mnogi sudionici u raznim zamrznutim i tinjajućim sukobima mogu iskoristiti situaciju i pokušati silom nametnuti svoju volju, bez rizika od izravnog sudara sa svjetskim vojnim hegemonom.
Što bi to moglo biti? Na primjer, intenziviranje ruskih ofenzivnih akcija u novom smjeru u Ukrajini. Također, ne može se isključiti mogućnost ruske invazije na drugu zemlju, barem Gruziju ili Armeniju. Kremlj bi čak mogao poduzeti hrabriji korak testiranja NATO-ovog članka 5 invazijom na jednu od baltičkih zemalja. Sjeverna Koreja može pojačati vojne operacije protiv svog južnog susjeda. Ne treba isključiti ni opasnost od kineske invazije na Tajvan. Popis se može proširiti i na zapadni Balkan, gdje je Rusija u više navrata zahuktala situaciju, izazivajući oružane sukobe u Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu, Bosni i Hercegovini.
Samo mudrost i suzdržanost stranaka – Izraela i Irana – može spriječiti tako strašan scenarij. Umjesto toga, njihov osjećaj samoodržanja. I upravo u ovoj situaciji politika smirivanja Joea Bidena ima smisla.
