Razgovori o mogućim pregovorima između Ukrajine i Rusije dosegli su najvišu razinu, da tako kažem. Barem u katoličkom svijetu ne postoji viši položaj Pape – a ovaj svijet je druga (nakon islamske) vjerske zajednice na planeti Zemlji. A glas pontifikata, što on kaže, na ovaj ili onaj način sluša barem dio od 1,378 milijardi katolika.
Stoga je sve što je rekao primat Rimske crkve od velike važnosti. Nema ničeg iznenađujućeg u činjenici da su Ukrajinci prilično oštro reagirali na drugu priču s “Franjinom izjavom”, koja nije baš njegova izjava, iako odražava stajalište Vatikana (a ne samo Vatikana).
Govorimo o “bijeloj zastavi” s kojom bi Ukrajinci trebali doći ruskom agresoru na pregovore. Naravno, takve riječi u našem društvu, u našoj zemlji smatrane su nedvosmisleno (a nije moglo biti drugačije) kao poziv na kapitulaciju. S obzirom na odjek, služba za tisak Svete Stolice čak je morala objasniti da (a) bijela zastava nije o kapitulaciji, već o pregovorima, (b) i općenito, nije sam pontifik govorio o bijeloj zastavi, već njegov sugovornik, određeni novinar Lorenzo Bucchella, kojem je Papa dao intervju.
S druge strane, nije li rimski biskup imao pravo reći ono što je optužen za Ukrajince? Sjetimo se da je poglavar Katoličke crkve vikar, to jest zagovornik, vikar na zemlji samoga Isusa Krista. Isti Sin Božji koji je susreo svoje neprijatelje u Getsemanskom vrtu, zapravo, s istom bijelom zastavom – o čemu se govori u ovoj priči. Jorge Mario Bergoglio nije rekao ništa novo, ništa neočekivano ili, Bog mi oprostio, heretik. Čak i da jest.
Ali postoji jedno upozorenje. Ako povučemo paralelu između Isusa Krista i Ukrajine, možemo pronaći barem jednu “bijelu zastavu” u povijesti naše zemlje (zapravo, više, ali nemojmo ići preduboko) – nakon oslobodilačke borbe 1917-1921. I barem jedna “Golgota” – 1932.-1933. Na istoku. Na Zapadu se to dogodilo između “zlatnog rujna” 1939. i bijega “prvih Sovjeta” iz ofenzive Trećeg Reicha. I “uskrsnuće”, kada je Ukrajina konačno nadvladala smrt smrću, proglašavajući neovisnost …
Tek na kraju smo ponovno došli do našeg (ne želim reći “vječnog”) kruga do te mjere da ljudi oko nas počinju govoriti o “bijeloj zastavi”. Dok je u slučaju Sina Božjega, s tehničkog stajališta, cijela priča postala jednokratna – umro je, uskrsnuo i to je bio kraj povijesti zemaljske patnje, započelo je Kraljevstvo Božje. Ukrajina je, s druge strane, u potpuno drugačijoj situaciji. A da je Papa znao povijest prethodnih pregovora sa ili bez bijele zastave (ili bez bijele zastave, razlika je ovdje minimalna), shvatio bi apsurdnost takvog razvoja događaja. Zato što je neprijatelj već dokazao, i više puta, da pregovarati s njim znači osuditi sebe, ako hoćete, na vječnu vatrenu Gehennu. S kratkim pauzama za više ili manje tiho postojanje. Koji, međutim, prije ili kasnije završava na točki “bijele zastave”.
Međutim, sjetimo se da Franjo nije samo vođa katoličke zajednice, a ne samo zagovornik Isusa Krista na ovom svijetu. On je također, bez obzira koliko banalno zvučalo, osoba. Sa svojim svjeorom, vlastitim načinom života. Sa svojim podrijetlom, ako hoćete. I sve to na ovaj ili onaj način, htio on sam Señor Bergoglio ili ne, osjeća se. Uostalom, teško je odvojiti veliku aktivnost koju je obavljao jedan od Franjinih prethodnika, papa Ivan Pavao II., od činjenice da je bio Poljak, odnosno pripadnik naroda koji je patio i od nacističkog agresora i od komunističkog okupatora.
A trenutni pontifikat je Argentinac. To jest, Hispanoamerikanci. A to su, osim iznimaka poput Javiera Milleyja (koji, kao što znate, naglašavaju pravila), gotovo uvijek nositelji, pristaše ili jednostavno pasivni primatelji ljevičarske ideologije. Koji je, kao što se dogodilo iz određenih povijesnih razloga, bio antizapadni i pro-moskovski. Bilo je i još uvijek je. Zapravo, papa Franjo je u određenoj mjeri personifikacija istog kolektivnog Juga, za koji sada postoji borba između kolektivnog Zapada s jedne strane i tiranije Istoka (Kina, Rusija, a u manjoj mjeri i Iran) s druge strane. Uz prevlast diktatorskog dijela svijeta.
Dakle, ako uzmemo Franjine izjave kao riječi Jorgea Bergoglia, sve sjeda na svoje mjesto i bez ikakvih vjerskih komponenti. Kolektivni Jug, u načelu, ne podržava Ukrajinu u ratu s Rusijom. Ovaj dio svijeta tradicionalno ima više razumijevanja za SSSR/Rusiju nego za Sjedinjene Države. Tko bi onda određeni član ove gigantske zajednice želio dobiti rat? Naravno, ne u Kijev, to jest, ne u Washington.
To je glavna točka u priči o “bijeloj zastavi” pape Franje ili novinarke Bucchelle. Da je pontifik organski dio svijesti kolektivnog Juga. I tako će njegove riječi čuti i podržati t(a) U mjeri u kojoj to dopuštaju odredbe Svijet za koji se i Zapad i Ukrajina trebaju boriti.
Usput, sjetite se kako su neki Ukrajinci bili skeptični prema posjetu našeg predsjednika inauguraciji argentinskog predsjednika. I to je, usput, bio vrlo važan geopolitički korak. Korak na teritorij koji ne sluša govore predsjednika Joea Bidena, već propovijedi pape Franje. Koji će, na ovaj ili onaj način, nastaviti savijati svoju liniju. I potrebno mu je suprotstaviti se ne ovdje, u Ukrajini, već tamo, u svijetu za koji su osmišljene riječi pape nekad zapadne i europske, a sada sve južnije, latinoameričke i afričke katoličke crkve.
