Posljednjeg dana veljače 2024. (a ove godine je 29.), Vladimir Putin prenio je poruku Saveznoj skupštini Ruske Federacije. U tome bi, čini se, već poznata ruskoj autokraciji, formalna komunikacija predsjednika-diktatora s pristašom gornjim (a donji dom nije daleko pobjegao) dom parlamenta ovaj put mogla biti posebna.
Ali ipak, kontekst govora najavljenog tri tjedna prije Putinova izbora… (oh, predsjednik Ruske Federacije, demokracija!), sugerira da ruski vođa u svom govoru javno nije predstavio neko izvješće za prethodnu kadencu ili viziju razvoja Rusije u budućnosti (s njim ili bez njega), već isključivo svoj izborni program. Ali što je grijeh sakriti – njegov plan za Rusiju i svjetsku geopolitiku barem do 2030. godine.
I, naravno, uz obećanja o izdašnim subvencijama regijama (kako to može biti bez toga prije izbora, osobito u post-sovjetskom prostoru), govor je sadržavao poruke u potpunosti usmjerene na potpunu mobilizaciju (do sada u smislu okupljanja, ili, točnije, “okupljanja”) ruskog društva u “borbi” protiv kolektivnog Zapada i u pozadini prijetnje koju je, kažu, predstavljala “Domovini”. Daj ovaj vječni “Neprijatelj na vratima”, “intervencionisti”, “Sjedinjene Države žele nam nanijeti strateški poraz” i tako dalje. Uglavnom, za osobu koja je zaspala u SSSR-u s novinama u rukama negdje 1960-ih i probudila se s tekstom Putinova govora 2024. godine, malo se toga dramatično promijenilo.
I, naravno, bez spominjanja borbene spremnosti ruskog nuklearnog oružja i “kolosalnog borbenog iskustva” koje je ruska vojska stekla tijekom “posebne vojne operacije”, odobravanja “Kinzhala”, “cirkona”… Istodobno, daljnja neprijateljstva u Ukrajini, prema ruskom vođi, prije svega nisu izravan sukob sa službenim Kijevom, već u odsutnosti sa Zapadom na čelu sa Sjedinjenim Državama i njihovim “otvorenim neprijateljskim akcijama”.
Međutim, vođenje kampanje za predsjedničke izbore u kontekstu rata nije novost za Putina. Na primjer, još u ožujku 2000. godine, on se, kao vršitelj dužnosti predsjednika, kandidirao za izbore u vrijeme kada u Čečeniji (ili Republici Ichkeriji) požari Drugog čečenskog rata još nisu bili ugašeni, čija se aktivna faza dogodila u prosincu 1999. – veljači 2000., a ruševine gotovo potpuno uništenog Groznog još nisu bile demontirane.
U to vrijeme, u ruskom provladinom informacijskom prostoru (a upravo je on zapravo stvorio onu pozitivnu sliku Putina, još uvijek malo poznatu javnosti), Vladimir Vladimirovič prikazan je kao neka vrsta spasitelja ruske teritorijalne cjelovitosti – dobro, jer je čečenski nacionalni pokret u Kremlju protumačen samo kao ekstremizam i separatizam. A određena simbolika u tom kontekstu (barem prema skupini Putinovih političkih stratega na čelu s Glebom Pavlovskim) bio je let tadašnjeg ruskog predsjedničkog kandidata (ali već vrhovnog zapovjednika ruskih oružanih snaga) na borbenog borca Su-27 iz Krasnodara u Čečeniju 20. ožujka 2000. – tjedan dana prije samih izbora.
Isti politički stratezi ponudili su Putinovom timu strategiju (i, kako se ispostavilo, učinkovitu) da se kladi na segment društva koji se osjećao “napuštenim” tijekom Jeljcinova predsjedništva. Istodobno, sam Putin jamčio je prvom predsjedniku Ruske Federacije i njegovoj “obitelji” potpuni ekonomski i pravni imunitet u novim političkim stvarnostima.
Zajedno, to mu je omogućilo da pobijedi na predsjedničkim izborima u prvom krugu – iako u to vrijeme s više ili manje uvjerljivim rezultatima – gotovo 53% za.
A onda je – povećanje svjetskih cijena plina i nafte – temelj ruskog gospodarstva – omogućilo postupno izvođenje Ruske Federacije iz ekonomske krize koju je pretrpjela tijekom 1990-ih, posebno nakon neispunjavanja obveza 1998., a istovremeno donekle poboljšanje dobrobiti običnih Rusa (barem u velikim gradovima, osobito u europskom dijelu Ruske Federacije). A budući da je Putin u to vrijeme bio gospodar Kremlja, društvo je s njim počelo povezivati ta poboljšanja u svom osobnom životu, zatvarajući oči pred postupnim “uvijanjem” decentralizacije regija koje su započeli Jeljcini (dobro, jer se “snažna ruka” u post-sovjetskom prostoru smatra više pozitivnom nego manom), izravnom ili neizravnom “nacionalizacijom” medija, koja se do sredine 2000-ih uglavnom pretvorila u propagandne usluge za prve tri “vlasti” u Ruskoj Federaciji. a ne njegova neovisna “četvrta grana”, i početak progona protivnika novog predsjednika (“dobro, jer su oni Berezovsky, Gusinsky ili Khodorkovsky oligarsi koji su opljačkali Ruse 1990-ih, pa neka odgovore sada u skladu sa zakonom!”).
U takvim okolnostima nije bilo puno sumnje da će Putin lako pobijediti na svojim drugim predsjedničkim izborima, zakazanim za 14. ožujka 2004. godine. Možda je jedina “intriga” kampanje u to vrijeme u medijima bilo pitanje “hoće li predsjednik moći pobijediti u ovom popularnom izrazu u jednom krugu?” Pa, neki su sugerirali da bi možda prva runda mogla “neuspješno” slab odaziv (teško je vjerovati da se odaziv u Ruskoj Federaciji u to vrijeme općenito smatrao nečim prijetećim). Međutim, u to vrijeme nisu propali ni prvi (dobio je više od 71% glasova) ni drugi (odaziv je bio veći od 64%).
“Najdosadniji izbori u povijesti postsovjetske Rusije” (kako su ih tada opisali novinari u Ruskoj Federaciji) mogli su se pamtiti samo po iznenadnom nestanku jednog od predsjedničkih kandidata Ivana Rybkina u večernjim satima 5. veljače 2004., jednog od predsjedničkih kandidata Ivana Rybkina, koji je dan prije optužio Putinovu administraciju za sudjelovanje u dizanju kuća u Moskvi 1999. godine, što je bio jedan od razloga za naknadno raspoređivanje vojnika u Čečeniji. I… njegovo jednako iznenadno pojavljivanje 10. veljače u Kijevu, gdje je, kako se kasnije ispostavilo, samo otišao … Hodati. Politički analitičari još uvijek raspravljaju o tome što je tada bilo – spontanoj loše osmišljenoj odluci, posebnoj operaciji FSB-a za “zastrašivanje” otmicom ili želji za jeftinim PR-om. Bilo kako bilo, sve je završilo činjenicom da je 11. veljače Rybkin povukao svoju kandidaturu s izbora.
Putinova treća predsjednička kampanja održana je u zimu 2007. i proljeće 2008. godine. Da, ovo nije klizanje jezika. I da, među tadašnjim kandidatima za predsjednika nećete vidjeti Vladimira Vladimiroviča. No, zahvaljujući sudjelovanju apsolutno odanog Dmitrija Medvedeva – čovjeka s kojim je radio još devedesetih godina u Sankt Peterburgu u bazenu Anatolija Sobčaka, koji je vodio svoj izborni stožer 2000. godine i kojeg je nakon prve pobjede vodio na različitim pozicijama od predsjedničke administracije Ruske Federacije do ruske vlade – Putin je uspio zadržati svoj utjecaj na vladu bez kršenja ruskog Ustava. što mu je zabranilo da se tri puta zaredom kandidira za predsjednika Ruske Federacije.
U to je vrijeme drugi ruski predsjednik još uvijek imao planove za aktivne kontakte sa Zapadom, a trgovina plinom i naftom samo se pojačala, donoseći Rusiji superprofite koji bi mogli biti uključeni u nove poslovne i političke projekte (od novih plinskih grana do financiranja pojedinih zapadnih političara i političkih snaga, kao i kulturnih centara izvan Ruske Federacije), a nije želio otvoreno “okaljati” svoj ugled kršenjem Temeljnog zakona države. A Putin nije nestao iz sustava – Medvedev, izabran kao rezultat s više od 70% potpore, “povjerio” je svog prethodnika na čelu ruske vlade.
I u sljedeće četiri godine, Dmitrij Analievich stvorio je sliku unutar i izvan Rusije mladog, digitaliziranog vođe s iPhoneom u rukama (na pozadini potpuno “nekompjuteriziranog” Putina), koji je u Skolkovu namjeravao stvoriti inovativni ruski analog Američke Silicijske doline, i u globalnom smislu, rekao je, vodio “stranku mirovnih golubova” u ruskoj politici za razliku od sigurnosnih snaga. I to unatoč činjenici da je pet mjeseci kasnije formalno Medvedev bio vrhovni zapovjednik ruske vojske, koja je napala suverenu Gruziju, zauzela dio u Južnoj Osetiji i Abhaziji, i kao rezultat toga, unatoč mirovnim sporazumima, Ruska Federacija priznala je te samoproglašene pseudo-države. A Medvedevljevo obraćanje Yushchenkovom ukrajinskom kolegi iz kolovoza 2009. teško se može nazvati mirnim.
Ipak, ispunio je svoju funkciju – “poništio” je prethodne kadence Putina, koji je još jednom dobio priliku službeno se kandidirati za predsjednika (uostalom, zabranjen je tri puta zaredom, a ne ukupno tri puta!). Također, na njegov prijedlog, napravljen je amandman na ruski Ustav, kojim je predsjednički mandat produljen na šest godina. Sa svoje strane, Vladimir Vladimirovič iskoristio je vrijeme kada je Vladimir Vladimirovič bio na čelu vlade kako bi potvrdio imidž “menadžera” koji je vodio Rusiju iz posljedica globalne ekonomske krize 2008. godine.
Međutim, što je manje vremena ostalo prije predsjedničkih izbora 2012., češće se sporadično mogli čuti glasovi da bi Medvedev čak mogao ići all-in, ujedinjujući oporbu Putinu oko sebe i kandidirati se za drugi mandat. Međutim, intriga je nestala u rujnu 2011., kada je tijekom kongresa vladajuće stranke Ujedinjena Rusija Dmitrij Anatolyevich službeno objavio svoje odbijanje kandidature i podržao Putinovu kandidaturu.
Naravno, takvo “lijevanje” imalo je određeni učinak javnog ogorčenja, a Putin je morao ići na izbore 4. ožujka 2012., u jeku oporbenih prosvjeda koji su zahvatili ruske gradove, uključujući Moskvu i Sankt Peterburg. Da bi se malo “ispuhali”, čak je bilo potrebno, uz tradicionalne predstavnike “pitome oporbe” iz Liberalno demokratske stranke i Komunističke partije Ruske Federacije (i Pravedne Rusije), žurno uključiti poduzetnika Mihaila Prohorova u utrku, koji je trebao pokazati sudjelovanje na izborima, navodno, istinski neovisnog samoproglašenog kandidata koji kritizira Kremlj.
Međutim, Putin je pobijedio i na ovim izborima, iako je dobio 63,64 posto glasova, što je manje nego 2004. ili Medvedeva 2008. godine. A u kontekstu masovnih uhićenja javnih aktivista, a zatim krivotvorenja tijekom izbora za Državnu dumu Ruske Federacije i ruskog predsjednika, legitimitet Putinove moći postupno se sve se više raspravljalo i na Zapadu iu prozapadnim medijima u Ruskoj Federaciji (vlasti su ih sve više počele označavati kao “strane agente”, što je konačno legalizirano 2019.).
Međutim, bilo je očito da je u to vrijeme, unatoč uvjeravanjima provladinih ruskih medija, ekonomska situacija u Ruskoj Federaciji bila mnogo slabija nego početkom 2000-ih, a podrška Putinu u tom kontekstu počela je opadati čak i među onim krugovima koji su je prethodno povezivali s poboljšanjem njihove dobrobiti. Istraživanja javnog mnijenja iz 2013. pokazala su da se povećava udio Rusa koji bi radije napustili dužnost nego se kandidirali po četvrti put.
U takvim uvjetima Putin je odlučio pronaći spasioca… u ruskom nacionalizmu i tvrdnji da se Ruska Federacija suočava s vanjskom prijetnjom. Uz potragu za unutarnjim “neprijateljima” 2014. godine, intenzivirala se takozvana “borba” s vanjskim.
U tom kontekstu, kažu, braneći Krimski poluotok od “ukrajinskih nacionalista-Banderita” i “državnog udara” (tako Kremlj tumači pobjedu Revolucije dostojanstva u Ukrajini), ruske vlasti odlučile su zauzeti poluotok i “ponovno se ujediniti” s Ruskom Federacijom. Zapravo, sama krimska specijalna operacija započela je 20. veljače 2014., kada su se na Majdanu nastavile masovne pucnjave prosvjednika i bilo je teško predvidjeti kako će revolucija zapravo završiti, pa je stoga očito da je okupacija Krima unaprijed planirana i da nije situacijsko rješenje “za zaštitu sugrađana u inozemstvu”.
Bilo kako bilo, imalo je učinak koji je u društvu trebao ruskim vlastima – Putinov rejting ponovno je počeo rasti. Ipak, “krimsko pitanje” bilo je jedno od najosjetljivijih pitanja za ruski diskurs nakon raspada SSSR-a.
A onda je bilo potrebno stvoriti faktor koji će biti dugotrajan, ali će istodobno ujediniti društvo u Ruskoj Federaciji oko zajedničke opasnosti, koja se, kažu, stalno približava. Sve se više ta prijetnja počela prikazivati na javnom polju u obliku revolucija boja, koje su dva desetljeća izbijale u različitim dijelovima svijeta, navodno na štetu kolektivnog Zapada, kako bi se tu i tamo uspostavio program koristan samo zapadnim državama, prvenstveno Sjedinjenim Državama. I činilo se da je samo nekoliko država u svijetu, uključujući Rusku Federaciju, moglo osporiti ovu praksu i postati učinkovito protivljenje unipolarnosti koju nameće Washington.
S tom retorikom Putin je izašao na predsjedničke izbore 18. ožujka 2018., na kojima je pobijedio s rekordom čak i za ruski “ručni” broj veći od 76%. Važno je napomenuti da je Alekseju Navaljnom, koji je percipiran kao jedan od onih oporbenih kandidata koji su se barem mogli pokušati učinkovito natjecati za glasove i pokazati da protestna stajališta o Putinu postoje u Ruskoj Federaciji, čak odbijen da bude registriran za sudjelovanje na glasačkom listiću zbog svoje kriminalne evidencije.
Uostalom, u sustavu, kada su se izbori konačno pretvorili u formalnu sliku iz predstave pod nazivom “demokracija na ruskom”, imao je male šanse za pobjedu. A 2021. ruski parlament legalizirao je amandman na Ustav Ruske Federacije, koji je zapravo “nulirao” Putinove trenutne predsjedničke mandate.
I ruski predsjednik velikodušno je iskoristio ovaj amandman, podnoseći peti put zahtjev za ruske predsjedničke izbore 2024. godine. Očigledno, ovaj put je sanjao o tome da im ode kao “reunifier povijesnih ruskih zemalja” u Ukrajini, uključujući Kijev, za koji je pokrenuo takozvanu “posebnu vojnu operaciju”, pod izlikom zaštite Donbasa – to je, prema ruskim propagandistima, “uporište ruskog svijeta”, koji je “patio” osam godina nakon 2014. od “bombardiranja kijevskog režima” (zapravo, dio je zauzela ruska vojska).
Najvjerojatnije su Putinovi planovi uključivali kopneni put do Pridnjestrovlja. A tu su vjerojatno i pripreme za sukob s NATO-om, koji se, prema riječima ruskog predsjednika, “ilegalno” proširio na istok.
Pokazalo se da je stvarnost, blago rečeno, drugačija. U Ukrajini je ruska vojska naišla na snažan otpor ukrajinskih obrambenih snaga i cijele nacije. U međuvremenu, NATO je nadopunjen drugom članicom – Finskom. I, kako se čini, pristupanje druge države Savezu – Švedske – također je pitanje vrlo kratke vremenske perspektive.
Što je ruskim vlastima preostalo učiniti u takvim uvjetima? Kao što je napisano na početku – nuklearna ucjena i retorika o vječnom “neprijatelju pred vratima”, “intervencionistima”, “Sjedinjenim Državama želi nam nanijeti strateški poraz”… I još uvijek želim da ga stvarno nanesu.
