Što pokazuju rezultati predsjedničkih “izbora” u Rusiji? Da je režim Vladimira Putina jači nego ikad? Malo vjerojatno, upravo suprotno (a onda ću pokušati argumentirati ovu tezu). Sam tijek izbornog procesa i njegovi rezultati pokazuju da je kremaljski režim konačno odustao od modela “upravljane demokracije” koji je proglasio sam Putin i jasno i neumorno se kreće prema autoritarnoj državi s elementima totalitarizma. Iako će, zapravo, graditelji novog ruskog carstva dobiti “banana republiku” s karikaturom, iako zastrašujućeg vladara.
Mark Galeotti, britanski politolog i jedan od najmjerodavnijih stručnjaka za Rusiju, sažeo je ruske izbore u komentaru za novine Washington Post, tvrdi: “Kremlj se više ne srami omalovažavati izbore. Ponaša se u stilu “Pa što? Što možete učiniti?” On je poput gopnika koji izaziva demokratsko društvo, govoreći: ‘Naravno da znate da lažemo, ali morat ćete ga progutati jer nema alternative.'”
Prema službenim prebrojavanjima glasova, Rusko središnje izborno povjerenstvo dalo je Putinu rekordnu brojku od 87,28 posto. To je najveći postotak u svim postsovjetskim vremenima u Rusiji, čak ni sam Putin do sada nije pokazao takve rezultate. A odaziv birača također je rekordan – 77,5 posto. Ali za trezvenu osobu, sve ove brojke izazivaju samo smijeh.
Jer, s jedne strane, postoji jasno i besramno krivotvorenje. To su uvjerljivo dokazali neovisni stručnjaci, na temelju podataka neovisnih promatrača i korištenjem matematičkih metoda u utvrđivanju pravilnosti izbornog procesa.
S druge strane, s tim brojevima, ruski diktator (odbijam ga nazvati “predsjednikom” i nadam se da će i cijeli civilizirani svijet) spada u istu kategoriju kao i vođe kao što su pokojni autokrati Heydar Aliyev u Azerbajdžanu i Islam Karimov u Uzbekistanu, koji su primili između 85% i 90%. A sada mora sustići proizvoljno smijenjene čelnike Nursultana Nazarbajeva (koji je osvojio više od 95% na posljednjim izborima u Kazahstanu) i Gurbangulyja Berdymukhamedova u Turkmenistanu (97%), kao i neprikosnovenog prvaka – pokojnog Turkmenbashija Saparmurata Niyazova, koji je uživao potporu 99,5% Turkmenaca.
Ne moraš biti Vanga da bi predvidio Putinovu pobjedu. Uoči samog glasovanja, Kremlj je očistio izborno polje do sterilnosti. Svi rizici preventivno su eliminirani – kandidati koji su se usudili barem neizravno kritizirati rat u Ukrajini nisu smjeli glasovati. Oporbeni vođa Aleksej Navaljni, koji je već bio u koloniji na krajnjem sjeveru, brutalno je ubijen. Dakle, osim Putina, glasački listić uključivao je imena samo trojice bezličnih političara koji nisu ni proglasili pobjedu. Iako “čistka” tu nije završila. Budući da su jednog od trojice kandidata, odnosno Vjačeslava Davankova, predstavnika ideološki neshvatljive stranke Novi narod, neki oporbeni glasnogovornici proglasili uvjetnim “antiratnim kandidatom” (zapravo, nipošto nije bio antiratni kandidat), Putinov izborni stroj čak mu je ukrao oskudne glasove.
Iako, čini se, zašto sve ovo? Uostalom, Putin bi lako pobijedio i bez ovih suludih falsifikata, čak i ako ne u prvom krugu. Neovisni promatrači iz cijelog svijeta mogli bi čak biti pozvani. I to bi uklonilo mnoga pitanja, barem na Zapadu. Tada bi ga bilo teško optužiti za nepoštenu pobjedu, da je prevarant, da su izbori nelegitimni.
Međutim, Kremlj je izabrao ovaj put. Unatoč činjenici da civilizirani svijet ne smatra da su nedavni izbori u Rusiji slobodni ili pošteni, ovih 87,28% dopušta Kremlju da objavi da je, navodno, cijela nacija ujedinjena oko Putina, ruski predsjednik ima punu podršku svog naroda. Stoga je ponovno potvrdio svoje puno pravo na mandat za vođenje rata agresije u Ukrajini i brutalno suzbijanje oporbe. Zato što je to volja naroda. I, kao što znate, volja naroda je Božja volja. A ovo formalno glasovanje tako omogućuje Putinu 5.0 da ostane na čelu zemlje najmanje do 2030. godine. I najvjerojatnije, do smrti.
Iako, naravno, Putin zapravo nema takvu javnu potporu, što neizravno dokazuje sociologija. Uz postojanje slobodnog konkurentnog okruženja, slobodnog tiska, nesmetanog funkcioniranja javnih organizacija, prava na okupljanje i prosvjedovanje, slobodnog pravosuđa, izostanka cenzure i policijske represije, rezultat je mogao biti potpuno drugačiji. Međutim, možete razgovarati koliko god želite o okruglim izborima u vakuumu, ali u stvarnosti imamo ono što imamo.
Prema riječima stručnjaka, na autoritarnim izborima rezultati su predvidljivi, ali posljedice nisu. Ili sustav, proćiNakon testne faze u obliku izbora, nitko ne može sa sigurnošću reći žele li odvrnuti vijke i dati Rusima više slobode, ili obrnuto – zategnuti vijke i pojačati represije, donositi nepopularne odluke. Prisjetimo se, na primjer, kako je nakon Putinova reizbora 2018. došlo do iznimno nepopularnog povećanja dobi za umirovljenje u Rusiji. A dvije godine kasnije došlo je i do promjene ustava, koja je “poništila” Putinove prethodne kadence. Stoga predsjednički izbori u Rusiji nisu toliko važni kao ono što se događa nakon njih.
Najsmješnija stvar (ili možda upravo suprotno – najtragičnija) u ovoj situaciji je da Putin čvrsto vjeruje u masovnu podršku građana. U skladu s tim, smatra da su rijetki kritičari apsolutni marginalci ili agenti koje plaća neprijateljski Zapad. Također vjeruje da je država “jača nego ikad”. Stoga, po njegovom mišljenju, eskalacija neprijateljstava, još jedna mobilizacija, stavljanje gospodarstva na ratne temelje i povećanje domaćeg političkog pritiska neće imati nikakve negativne posljedice: zemlja će izdržati sve, a “narod” će sve “odobriti”.
Tako je rusko gospodarstvo uspjelo izdržati mnogo dulje i sigurnije pod zapadnim sankcijama nego što se predviđalo prije dvije godine. Da, ismijavana “zamjena uvoza” imala je određeni pozitivan učinak, barem privremeno. Rusija je postala odsječena od zapadnog svijeta, ali je počela aktivnije surađivati s takozvanim Globalnim jugom, gdje 80% stanovništva živi i proizvodi 40% svjetskog bruto proizvoda. Dakle, jesu li proturuske sankcije propale, na zabavu Kremlja? Uopće ne.
Samo moramo biti strpljivi i još malo pričekati (zapadni i neovisni analitičari sada su postavili novi rok za kolaps ruskog gospodarstva – do početka 2026.), a kremaljski režim suočit će se s novom ranjivošću. Kumulativni učinak nedostatka zapadnih ulaganja i izolacije od zapadne tehnologije dovest će do smanjenja produktivnosti, posebno do povećanja ovisnosti o piratskom softveru.
Istodobno, bliska suradnja Rusije s Kinom može se iz prednosti pretvoriti u strašnu manu. Rastuća ovisnost o Pekingu tvrdoglavo i neopozivo pretvara Moskvu u obespravljeni vazal. A izlazak iz ovisnosti o totalitarnoj Kini neće biti tako jednostavan kao odbijanje suradnje s demokratskim zapadnim svijetom.
Istodobno, militarizacija gospodarstva smanjit će životni standard u Rusiji. Demografski problemi također će se osjetiti. I kako 71-godišnji Putin stari, borba za njegovu ostavštinu će se intenzivirati. Uvijek je teško predvidjeti kada će tiranin pasti pod težinu moći. Ali sa sigurnošću možemo reći da će se to sigurno dogoditi. I što prije, to više samopouzdanja pukne.
Što bi Zapad trebao učiniti u ovoj situaciji? Pa, sigurno ne sjediti na obali rijeke čekajući da leš neprijatelja pluta. Sjedinjene Države i Europa trebali bi se jasno osloniti na dvije strategije: jačanje vojne pomoći Ukrajini do uvođenja postrojbi NATO-a u zemlju i povećanje pritiska na sankcije. Obje strategije već su pokazale svoju učinkovitost kada se primjenjuju jasno, brzo i bez nepotrebnog oklijevanja.
