Formiranje Ukrajine kao subjekta ostaje odlučujuće. Naša zemlja je u strašnoj situaciji zbog rata, ali u diskurzivnoj borbi na međunarodnoj sceni, ona je u boljoj poziciji od, primjerice, Poljske tijekom Poljske Narodne Republike”, kaže istaknuti ukrajinski publicist, pisac i intelektualac Mykola Ryabchuk u intervjuu za publikaciju Nowa Europa Wschodnia.
– Sada se bavite znanstvenim radom u Japanu. Je li moguće vidjeti naš kontinent i naše europske probleme s te hemisfere? Je li rat u Ukrajini važan Japancima?
– Iznenadilo me što stanovnici Japana misle o Ukrajini, koja im je praktički izostala iz glave do 2022. godine. Gotovo svi moji kolege znanstvenici tek su sada počeli otkrivati moju zemlju. Izražavaju suosjećanje i podršku. Stvari se pomiču. Bio sam iznenađen da je Japan jedan od najvećih sponzora Ukrajine, gotovo peta zemlja u smislu financiranja. Ukrajina ima najviše informacija o oružju koje isporučuju Sjedinjene Države i europske zemlje, ali pomoć Japana, prvenstveno humanitarna, vrlo je značajna. Čak mi je i malo žao što je podcijenjena u tom pogledu.
“To su politička pitanja. Međutim, znaju li Japanci išta o ukrajinskoj kulturi?
– Zapravo, ljudi su na to počeli obraćati pozornost sada, nakon ruske invazije 2022. godine. Naravno, ukrajinske studije postoje tamo već dugo vremena, na primjer, filologija na Sveučilištu u Tokiju. Ali na nacionalnoj razini, ovo je kap u oceanu potreba. Postoje entuzijasti – iznenadio sam se kad sam otkrio da, posebno u Tokiju, ali i u Kobeu, možete pronaći male skupine Japanaca povezanih s Ukrajinom, uglavnom putem obitelji. To su ljudi koji su usvojili ukrajinski identitet, a ponekad tamo možete susresti ljude u izvezenim košuljama, što izgleda vrlo slatko.
Međutim, tek sada se ukrajinska kultura počela uklapati u mentalne karte Japanaca. Vidim da se gotovo svaki mjesec objavljuje knjiga, održava simfonijski koncert, izložba ili neki drugi događaj vezan uz moju zemlju. I sam sam održao nekoliko javnih predavanja ovdje, uglavnom na sveučilištima, u posljednjih šest mjeseci. Politički procvat će proći, a kultura će osigurati da Ukrajina ostane u glavama Japanaca duže vrijeme, što će utjecati na budućnost.
– Vratimo se na europski kontinent. Metternichov vrt, zbirka eseja koje je objavio Kolegij istočne Europe, duboko je uronjena u europski kontekst. Vaši tekstovi iz različitih razdoblja, od 1995. do 2023., pokazuju koliko se toga promijenilo posljednjih godina, ali i koliko konvencija ostaje isto. Koje promjene posljednjih desetljeća smatrate najvažnijima?
– Vjerujem da je stjecanje neovisnosti i dalje iznimno važno za Ukrajinu. Moram reći da je naša zemlja u strašnoj situaciji zbog rata, ali u diskurzivnoj borbi na međunarodnoj sceni zauzima bolji položaj od, primjerice, Poljske tijekom godina Poljske Narodne Republike. U komunističkim vremenima cijela srednja Europa nije imala glas u raspravi, stvorene su zone utjecaja i bilo je teško boriti se za bilo kakvu subjektivnost. Przemysław Czaplinski (poljski književni kritičar – ur.) jednom je u šali rekao da je “nepovredivost granica pretpostavljala nepovredivost diskursa”. Do danas sam vrlo impresioniran hrabrošću poljske oporbe 1980-ih, koja je uspjela skrenuti pozornost na poljska pitanja i pokazati da ova zemlja postoji i može govoriti u svoje ime. Naravno, ono što se dogodilo Solidarnosti nakon toga tužno je, na primjer, gledajući situaciju na poljsko-ukrajinskoj granici.
– Je li subjektivnost koju je osvojila Ukrajina promijenila i Europu?
“Danas Ukrajina može govoriti svojim autentičnim glasom i svijet mora računati s nama. Naši ljudi plaćaju za ovo krvlju i strašnom patnjom. Ovo je vrlo visoka cijena, ali nitko nam je neće oduzeti. To je važno za cijelu Europu jer pokazuje da naša regija, iako podcijenjena, ima svoj ego i ne može jednostavno biti pijun u igri većih sila. Ukrajina podsjeća da slabije zemlje također imaju svoje interese i ne možemo podleći takozvanim realistima koji tvrde da treba uzeti u obzir samo interese velikih sila. Smatram to velikim postignućem Ukrajine na kojem možemo graditi buduću politiku u Europi. Želim da sačuvamo tu energiju i sjetimo se simboličke vrijednosti borbe naše nacije.
U jednom od svojih eseja pišete o metafori izdaje koja je prisutna u odnosima između srednje i istočne Europe i Zapada. Danas u zraku postoji “miris izdaje”, tjeskoba oko toga hoće li partneri napustiti Ukrajinu kako bi se sami brinuli za sebe. Mogu li vaši sunarodnjaci ponovno doživjeti traumatično iskustvo “kontradikcije između visokih ideja i praktične politike” Zapada koje opisujete?
U europskoj politici još uvijek je prisutna velika kontradikcija između interesa i vrijednosti. Svi prepoznaju da Europa ima svoje transparentePostoje velike vrijednosti, ali postoje i interesi, postoje birači. Ne žele svi trošiti porez na neku daleku zemlju. Razumijem sve ovo. Samo u Rusiji Putin može reći društvu što da radi. U demokraciji bismo trebali brinuti o komunikaciji, ali nisu svi vođe sposobni za to. Političari samo moraju biti vrlo uporni u objašnjavanju svojim biračima da postoji određeni raison d’être i vrijednosti koje treba braniti. Jer ako se danas ne borimo za njih, sutra nećemo moći zaštititi vlastite interese. Sve je povezano.
– Imaju li Ukrajinci alternativu?
“Nemamo drugog izbora. U sličnoj smo situaciji s Poljacima, osjećamo istu neuzvraćenu ljubav prema Zapadu. Rekao bih da je to vrsta ljubavi prema zadanim postavkama, prisiljena zbog nedostatka bilo kojeg drugog izlaza. Jednostavno nema drugog izlaza, jer na Istoku imamo banditsku državu koja se nikada nije odrekla svog kriminala. Poljska i Ukrajina uvijek bi se trebale ugledati na Zapad, čak i ako tamo nismo poželjni ili voljeni, ali ipak dobivamo barem minimalne šanse za preživljavanje. Nećemo ga naći na Istoku: Ukrajina ne postoji u umovima Rusa, moraju je asimilirati ili uništiti. Prva opcija nije uspjela, pa su nas naši sjeverni susjedi odlučili izbrisati s lica zemlje.
U Ukrajini moramo dokazati da zaslužujemo prijateljstvo ili barem toleranciju prema Europi. Da se Ukrajina nije borila, nitko ne bi suosjećao s tim. Pogledajte: čelnici EU-a tek su početkom ožujka 2022. u takozvanoj Versaillesovoj deklaraciji potvrdili da Ukrajina pripada europskoj obitelji. Naša zemlja nikada prije nije bila ovako percipirana. Držali su nas u neizvjesnosti, u nesigurnom prostoru između dva svijeta.
– Uspjeh rata omogućio je Ukrajincima da dokažu svoju europskost, ali što će se dogoditi ako se vojna situacija pogorša? Neće li ti Zapad onda okrenuti leđa?
“Sada smo suočeni s pitanjem koliko daleko će agresori ići i koja će biti cijena zaštite naše neovisnosti. S druge strane, ne mogu zamisliti da ćemo ga izgubiti. Rusi neće moći okupirati našu zemlju, posebno njezin sjeverozapadni dio. Geografski uvjeti, na primjer, ne dopuštaju im da to učine. Mogu se boriti na otvorenim prostorima juga i istoka. Oni imaju prednost u topništvu i zrakoplovstvu – oni su kraljevi stepa. Ali oni se neće moći nositi s nama u šumama i brdima na sjeveru. Na kraju su se povukli iz Kijeva – ne zato što ga toliko vole, već zato što su Ukrajinci tamo jednostavno imali veliku prednost, jer su uspjeli voditi polu-gerilsku borbu koja Rusima nije ostavila šanse.
Optimističan sam glede budućnosti. Sva ta jadna europska demokracija imala je i gorih trenutaka. Nemamo alternativu. Samo što naši partneri moraju zapamtiti da Ukrajinci svakodnevno plaćaju stotine žrtava za svoje rasprave u kongresima i parlamentima.
– Što je s Poljskom? Godine 2006. pisali ste o dva poljska pogleda na Ukrajinu – realistima, koje karakterizira zapadnoeuropski pragmatizam, nacionalni egoizam i “gluhoća na određena moralna pitanja”, te Prometejci, koji su vidjeli važnost Ukrajine za poljsku sigurnost. Kao što ste napisali, realisti su u to vrijeme bili marginalni. Danas imamo potpuno drugačiju stvarnost. Pobjeđuju li sebični, kratkovidni realisti i u Varšavi?
“Današnja situacija posljedica je ograničenja demokracije. Nažalost, na stavove prema Ukrajini utječu unutarnje političke borbe. Situacija u Poljskoj slična je političkoj podjeli u Sjedinjenim Državama. U obje zemlje ni vlada ni oporba nisu protiv Ukrajine. Obojica, općenito, prepoznaju da Kijev treba podržati. Upravo zbog međustranačkih igara poljski i američki političari zaboravljaju na svoje strateške interese. Ukrajina je žrtva infantilnog partizana obiju skupina i njihovih vođa, koji nisu u stanju pokazati hrabrost i komunicirati s biračkim tijelom. U Americi je to malo bolje u tom pogledu, jer, međutim, postoje ljudi u oba tabora koji kažu da pravimo budale od sebe odgađajući podršku Ukrajini. U Poljskoj ne čujem takve glasove, barem o ovoj graničnoj sramoti, i to me malo šokira.
Srećom, u Ukrajini još nema snažnog antipoljskog raspoloženja, ali pomalo se bojim da bi to moglo krenuti u pogrešnom smjeru, a Poljska bi mogla izgubiti ogroman simbolički kapital stečen posljednjih godina. Nadam se da će kriza završiti nakon proljetnih izbora u Poljskoj, jer ako se to ne dogodi, suočit ćemo se s poljsko-ukrajinskom katastrofom.
– Mogu li ti problemi biti povezani s “carskim znanjem” o kojem pišete u svojim esejima, odnosno s percepcijom Ukrajine kao slabije države u Poljskoj, koja se ne podudara s ukrajinskom percepcijom vlastite subjektivnosti?
– Poljska se, na sreću, riješila imperijalnih impulsa prema Ukrajini, ali negdje ispod kože još uvijek postoji određeni suprematizam, osjećaj civilizacijske superiornosti, koji se izražava u činjenici da “Znamo bolje što je dobro i pravedno.” Ali to zahtijeva rad na obje strane. Moramo plesati ovaj ples zajedno, iako je težak u uvjetima rata, s tako jakom nacionalnom mobilizacijom na Dnjepru.
– Potražimo neki pozitivan zaključak našeg razgovora. Kultura uvijek dolazi u pomoć u takvim situacijama. Posvetili ste svoj Metternich Garden ukrajinskom pjesniku 1970-ih, Hryhoriyu Chubayu, čiju je zbirku nedavno objavio KEW Publishing. U novom izdanju knjige uključili ste i esej o njegovom prijatelju, pjesniku Olegu Lyshegi, nažalost nepoznatom u Poljskoj. Zašto čitati o piscima koji su umrli na današnji dan prije mnogo godina? Zašto ih se moramo sjećati?
Ti su pjesnici pokazali određeni primjer nepolitičkog nekonformizma. Njihovi prethodnici bili su pjesnici šezdesetih godina prošlog stoljeća, disidenti koji su se borili za ljudska prava. Sedamdesetih godina takve su aktivnosti bile nemoguće zbog brutalne represije. Oni, pjesnici generacije Chubay i Lysheha, s kojima sam imao čast biti prijatelji, pronašli su način pasivnog sukoba: ne prepoznati i ignorirati sovjetski sustav. U uvjetima potpune sukladnosti, to je bio visokoprofilni položaj koji je privukao pozornost. Pokazali su alternativni način otpora i drugačiji pristup umjetnosti: ne politički angažiran, već svjesno usmjeren na svjetsku kulturu, kroz jezik i diskurs koji se odnosi na najbolje primjere modernizma. To je utjecalo na sljedeće generacije, koje su počele europeizirati modernu dimenziju.
– Je li njihov rad ostavio trag u sadašnjosti?
“Do sada su naši kulturni slojevi bili uništeni totalitarnim sustavom koji se ponašao kao buldožer. Danas se, zahvaljujući doprinosu prethodnih generacija, u Ukrajini pojavila generacija dobro obrazovanih ljudi s europskim razmišljanjem. Godine neovisnosti pomogle su u stvaranju određenog kulturnog tla. Vidim to ne samo u umjetnosti, već i u novinarstvu i akademskim časopisima. Posljednjih godina došlo je do snažne eksplozije kulturnog procesa u Ukrajini. To je postalo moguće zahvaljujući Euromajdanu i socijalnoj mobilizaciji tog razdoblja. Bilo je i nekih tehničkih razmatranja, jer je smanjenje ruskog utjecaja i nepoštena konkurencija koja je preplavila ukrajinsko tržište masovnim proizvodom omogućila razvoj normalnog kulturnog tržišta. Danas, unatoč ratu, kada dođemo u Kijev, možemo otići u prekrasne knjižare pune lijepih stvari. Postoje sjajni filmovi, kazališne izložbe, umjetničke izložbe – i to ne samo u Kijevu. Tijekom rata posebno se intenzivirala fotografija i dokumentarna umjetnost, ali i poezija, koja vrlo dinamično reagira na stvarnost. To je velika promjena. Ne vjerujem da će ih Rusija moći vratiti. Danas imamo nešto za zaštititi.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: “Czujemy do Zachodu nieodwzajemnioną miłość“.
