Tema mogućih pregovora između Ukrajine i Rusije povremeno se pojavljuje tijekom rata u punom opsegu. Izjave na ovu temu tradicionalno ne završavaju ničim, zaboravljene su – i nakon nekog vremena ponovno se pojavljuju. Ponekad čak i od istih tema međunarodnog prava koje su prije nekoliko mjeseci već pokušale organizirati pregovore između strana u punopravnom ratu u središtu Europe.
Tako je Turska, koja je prošle godine pokušala dovesti dva Volodimira, Zelenskog i Putina za pregovarački stol, ponovno povukla staru pjesmu na nov način. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan izjavio je neki dan kako je “došlo vrijeme za početak dijaloga”. To je izjavio nakon sastanka s ruskim kolegom Sergeiem Lavrovim. Načelno je izjavio, vođen sasvim logičnim razmatranjima – kako je tada iskreno objasnio. Kažu da su obje strane u sukobu dosegle točku u kojoj neće moći postići ništa više, pa je potrebno pregovarati.
I sve je u redu. Ako zaboravimo da Rusija neće voditi nikakve pregovore. I ne govorimo o krajoliku u obliku Vladimira Medinskog koji smo vidjeli u Istanbulu 2022. godine, već o stvarnim pregovorima. Agresorska zemlja, barem dok Vladimir Putin ne prestane biti diktator, neće ulaziti u nikakve pregovore. Razumiju li to turske vlasti ili iskusni političar Recep Tayyip Erdogan (jasno je da šef turskog ministarstva vanjskih poslova nije djelovao na vlastitu inicijativu)?
Naravno, imaju. Kao što posebni predstavnik Narodne Republike Kine Li Hui, koji je otišao razgovarati s Moskvom, čelnicima EU-a i ukrajinskim vlastima, razumije apsurd svog sljedećeg putovanja na Zapad. Zašto se ti pozivi na pregovore, ili nagovještaji njihove nužnosti, pojavljuju iznova i iznova?
Razlozi mogu biti različiti. I uglavnom nemaju nikakve veze s Ukrajinom i gotovo nikakve veze s Rusijom. Primjerice, Erdoganu su potrebni pregovori, ili barem razgovori o pregovorima, kako bi nastavio pokazivati da je utjecajan regionalni igrač. Turska ima svoje interese u regiji – Azerbejdžan, Iran, Sirija i kurdski faktor. Da bi u svim tim situacijama djelovao s pozicije snage, turski predsjednik mora imati odgovarajući imidž. Slika figure koja može riješiti složena geopolitička pitanja.
Kineski interesi su globalniji. U principu, nitko ih ne skriva – ovo je bipolarni svijet, svijet podijeljen na dva dijela, u dvije sfere utjecaja – Washington i Peking. Svijet u kojem Rusija dobiva mjesto mlađeg partnera – zapravo, privjesak za sirovinu. Usput, kineske vlasti nedavno su povukle zanimljiv potez, ozbiljno ograničavajući broj svojih banaka koje mogu obavljati trgovinu između kineskih i ruskih tvrtki.
Zapravo, to je svojevrsno “usko grlo” koje tvrtke koje su komunističke vlasti odabrale za suradnju s Ruskom Federacijom pretvara u monopoliste. S odgovarajućim posljedicama. U obliku, recimo, sposobnosti smanjenja cijene njihove robe kako bi, relativno govoreći, ruskim partnerima dali ne jedan domaći automobil, već polovicu za određeni broj barela nafte ili kubičnih metara plina.
Razlog je ovdje također jednostavan i jasan – ekonomska situacija u Kini se pogoršava, pa ako se možete cjenkati za više sirovina (ugljikovodici, drvo itd.) od partnera koji nema pravu alternativu, vrijedi to učiniti. I kakve veze ima posjet Li Huija s tim? Istodobno, Kina, kako bi primila naftu i plin iz Rusije po povoljnim cijenama, mora pokazati geopolitičku zabrinutost za svog mlađeg partnera. Što je, zapravo, ono što posebni predstavnik NRK-a radi – dobro znajući da ne može biti pravih pregovora, stvarnih sporazuma o prekidu vatre.
Dakle, sve te izjave, nagovještaji i posjeti uopće se ne odnose na pregovore. Radi se o vlastitim interesima. Politički ili ekonomski. O tome što ne brine Ukrajinu ili Rusiju, već o tome što Turska ili Kina trebaju.
I nitko im to ne može zamjeriti. Jer svaka normalna vlada brine, prije svega, o dobrobiti svoje zemlje i društva. Bilo to u Turskoj ili Kini. Naravno, s regionalnim, povijesnim ili ideološkim obilježjima – na primjer, Erdogan je, kao izborni političar, prisiljen brinuti o dobrobiti Turaka, dok Xi Jinping do određene točke može ignorirati zahtjeve društva. Ali općenito, stajališta tih i drugih vođa su manje-više ista – a izražena su tijekom druge predsjedničke kampanje američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, 1916. godine.
Ova pozicija zvuči ovako – Amerika na prvom mjestu. A za vodstvo KPK-a Kina i njezina budućnost su na prvom mjestu. Za Recepa Tayyipa Erdoğana to je Turska i njezina, a time i njegova budućnost. Istini za volju, Zapad, pomažući Ukrajini, pomaže sebi prije svega. Joe Biden je to jasno rekao – ako ne pomognemo Ukrajini da pobijedi, nastavit ćemo se boriti sami. I nije lako Pokušaj igranja na emocije američkih poreznih obveznika i glasača. To je razumijevanje da će prije ili kasnije Rusija doći u rat protiv NATO-a. I ovdje se ne možete ograničiti samo na prijenos desetak Abramsa i ATCMS-a.
Svaki sudionik u ovom procesu, bez obzira na to što govori i predlaže, brine prije svega o vlastitoj budućnosti. Osim jednog. Onaj koji uništava ne samo sve svoje izglede, ali i naše. A pregovori s osobom koja vlastitim rukama uništava svoju zemlju radi nekih izmišljenih “najvećih geopolitičkih katastrofa dvadesetog stoljeća” u načelu su nemogući. Jer nema teme za pregovore. Pregovori su, s druge strane, uvijek kompromis koji se temelji na nekim praktičnim pitanjima. Ne postoji praktična strana ruskog rata protiv Ukrajine. To je samo luda želja sivog lenjingradskog časnika KGB-a poniženog krajem 80-ih, koji se jednostavno osvećuje cijelom svijetu zbog tog poniženja.
