Ruski napad na Ukrajinu od 2014. i velika invazija od 2022., zajedno s nekoliko drugih sudbonosnih događaja u Europi i oko nje, ponovno su otvorili temeljno pitanje o tome koje interese i vrijednosti mogu dijeliti različite europske nacije. Događaji koji su se dogodili nakon ruske aneksije Krima prije deset godina, a posebno nakon početka velikog rata prije dvije godine, promijenili su prethodne političke prioritete Europske unije i njezinih država članica, kao i europskih zemalja izvan EU-a, uključujući Tursku. S obzirom na ta i druga nedavna zbivanja u istočnoj Europi, kao i aktualne rasprave o njima, predstojeće preslagivanje i obnova temeljnih institucija EU-a u razdoblju od 2024. do 2025. poprimilo je novu dimenziju.
Brojne nadnacionalne strukture već povezuju države članice EU-a i države članice izvan EU-a. One se kreću od starih institucija kao što su Vijeće Europe (VE), OESS, EGP ili carinska unija EU-a i Turske do novih kao što su crnomorska sinergija, program Istočnog partnerstva ili Lublinski trokut. Neke od tih struktura ili su uključene u prošlost (poput Vijeća Europe) ili još uvijek uključuju (poput OESS-a) Rusiju kao sudionika. Međutim, oni nisu bili dovoljni da spriječe oštru eskalaciju rusko-ukrajinskog rata 2022. godine. Nešto slična priča odnosi se na nedavne vojne sukobe Armenije i Azerbajdžana – zemalja koje su ravnopravni sudionici u, između ostalih, Vijeću Europe, OESS-u i Istočnom partnerstvu.
Nedavni sudbonosni događaji u Europi ukazuju na potrebu za više od kozmetičkih promjena u odnosima EU-a s drugim europskim zemljama iz dva razloga. Prvo, raniji pristupi i inicijative Bruxellesa pokazali su se nedovoljnima za smanjenje ili suzbijanje napetosti u istočnoj Europi koje su dovele do rata. Revizija im je bila potrebna (i još im je potrebna) 2022. u kontekstu njihove očite nesposobnosti da osiguraju mir u Europi. Drugo, aktualni rat i njegove brojne posljedice širom svijeta prisiljavaju nas da tražimo inovativne pristupe i akcije koje mogu pomoći u spašavanju ukrajinske države od uništenja, a europski sigurnosni poredak od uništenja. Već je u tijeku temeljita revizija i barem djelomično preustroj prethodne politike Bruxellesa prema zemljama koje nisu članice EU-a, prvenstveno unutar same Europe.
Najznačajnija promjena u posljednje dvije godine bilo je povećanje statusa Ukrajine i Moldove 2022. te Gruzije i Bosne i Hercegovine 2023. na razinu službenih kandidata za potpuno pristupanje EU-u. Iako zapadni Balkan ima izglede za članstvo u EU-u više od 20 godina, konačna sudbina Udruge Trojka, odnosno Ukrajine, Moldove i Gruzije, ostala je nejasna od pokretanja Istočnog partnerstva 2009. Kao odgovor na napad Rusije i zahtjev Ukrajine za članstvo u proljeće 2022., Europska komisija poduzela je inicijativu kako bi uvjerila države članice Unije da promijene svoj stav ne samo prema Kijevu, već i prema Kišinjevu i Tbilisiju. Krajem 2023. godine Europsko vijeće odobrilo je početak pristupnih pregovora s Ukrajinom i Moldovom i prihvaćen Gruzija kao zemlja kandidat za članstvo u EU. Pritom je Bruxelles konačno pojasnio dosad nedostižnu svrhu triju posebno velikih sporazuma o pridruživanju i njihovih dubokih i sveobuhvatnih područja slobodne trgovine koje je s tim trima zemljama sklopio 2014.
Još jedna važna institucionalna promjena kao odgovor na veliku rusku invaziju na Ukrajinu u veljači 2022. bila je osnivanje Europske političke zajednice (ENP), inicijative koju je simbolično pokrenuo francuski predsjednik Emmanuel Macron 9. svibnja 2022. Ukupno 47 zemalja, uključujući Tursku, složilo se pridružiti europskoj politici susjedstva, čime je stvoren novi paneuropski okvir za savjetovanje i obnovu odnosa EU-a s drugim zemljama. Stvaranje europske politike susjedstva može se promatrati kao izraz novog osjećaja zajedničkih europskih nacionalnih interesa suočenih s brutalnim napadom Rusije na jednu od najvećih nacija na našem kontinentu. To bi također moglo ukazivati na novi osjećaj zajedništva između onih zemalja EU-a i zemalja koje nisu članice EU-a i koje se zalažu za europske vrijednosti i spremne su odgovoriti na veći normativni izazov koji predstavljaju Moskva i njezini različiti antizapadni saveznici.
Međutim, tek treba vidjeti buduće izglede (u užem smislu) europske politike susjedstva i krajnji učinak širih motiva koji su doveli do njegova stvaranja. Oni neće ovisiti samo o želji, sposobnosti i uspjehu EU-a u produbljivanju odnosa, pridruživanja i, djelomično, integraciji s europskim zemljama koje trenutačno nisu članice Unije. Budući da potonje čine šarenu skupinu zemalja, nove zajedničke inicijative kao što je europska politika susjedstva mogu funkcionirati samo kao forum za raspravu i umrežavanje. EUROPSKA politika susjedstva i starije paneuropske organizacijeOrganizacije poput Vijeća Europe ili OESS-a mogu biti korisne u širenju ili raspravi o ideji među desecima zemalja sudionica. Međutim, sveobuhvatne inicijative kao što je europska politika susjedstva imat će manju ulogu u konkretnom planiranju i praktičnoj provedbi pravnih, institucionalnih i materijalnih poboljšanja odnosa između EU-a, njegovih država članica i neeuropskih zemalja.
Bilateralno i multilateralno produbljivanje suradnje u odnosima s EU-om nije samo današnja zadaća u odnosu na one europske zemlje koje su najviše pretrpjele ili su pod prijetnjom vojnog napada Rusije, a to su: Ukrajina, Gruzija, Moldavija i Armenija. To je obveza i prema drugim europskim zemljama izvan EU-a, od Islanda i Ujedinjene Kraljevine do Azerbajdžana i Turske. Glavna tema takve suradnje danas je nacionalna i transnacionalna sigurnost i otpornost. Promicanje veće razmjene, suradnje i jedinstva u različitim područjima kako bi se odvratilo, spriječilo ili barem odvratilo ruske i druge protuzapadne vojne akcije u Europi – kinetičke, hibridne, psihološke, političke, ekonomske itd. – poprimilo je gotovo egzistencijalnu dimenziju. Odredit će ne samo kvalitetu, već i opstanak europskih demokracija i njihovih različitih saveza – prije svega, ali ne samo.
Nadalje, produbljivanje i širenje suradnje u područjima koja nisu izravno povezana sa zaštitom sigurnosti, integriteta i suvereniteta Europe također će doprinijeti jačanju europske zajednice država. Širok raspon područja u kojima Bruxelles i drugi glavni gradovi EU-a mogu i trebaju poduzeti učinkovitije transeuropske mjere uključuju promicanje industrijskih inovacija, osiguravanje bolje socijalne zaštite i zaštite okoliša te promicanje veće rodne ravnopravnosti, znanstvenog napretka i kulturne razmjene. Želja za većom suradnjom i integracijom u tim i drugim područjima diljem Europe danas nije samo manifestacija normativnih prednosti transnacionalnog humanizma, europeizma i/ili liberalizma. To je postalo pitanje samoodržanja.
Ako europske demokracije, unutar i izvan EU-a, ne ostanu blizu jedna drugoj i ne pomognu jedna drugoj da se razvijaju i brane, bit će u opasnosti. Može se pretpostaviti da Rusija i druge antizapadne snage traže slabe karike u europskoj zajednici država. Oni će, kao što je Moskva činila s Ukrajinom od 2014., odabrati te zemlje ne samo da napadnu svoje demokracije i otvorena društva, već i da pokušaju pretvoriti svoje vojne, institucionalne i/ili socijalne slabosti u temeljne izazove za Europu u cjelini.
Stara poslovica političkih znanosti kaže da države ne samo da uzrokuju ratove, već ratovi uzrokuju države (Charles Tilley: “Rat je stvorio države, a države su stvorile rat”). Za Europu općenito, a posebno za EU, sada se postavlja pitanje: primjenjuje li se nadnacionalna ekstrapolacija tog načela? Hoće li sadašnji rusko-ukrajinski rat ojačati ili oslabiti europsku zajednicu država? Naredne godine će to pokazati.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Unię czeka przełom
