Ruska oporba, odnosno oni ljudi koji ne podržavaju Putinov režim i, u teoriji, rat koji ovaj režim vodi protiv Ukrajine, dobila je novi razlog da uzdahnu negdje u Europi (ili čak na području carstva) u stilu svojih prethodnika početkom prošlog stoljeća, za Rusiju koju su sami izmislili. Točnije, u ovom konkretnom primjeru, prema “Lijepoj Rusiji budućnosti”.
Za one koji ne znaju, ova mitološka slika izumljena je posebno za predsjedničku kampanju Alekseja Navaljnog 2017. godine. I upravo je Navaljni, odnosno njegovo ubojstvo smrću postalo katalizator još jednog niza uzdaha. Osim toga, maksimalna tragedija situacije povećala je patetiku reakcije ruskih političkih i gotovo političkih emigranata.
Konkretan razlog bila je svježa pjesma ruskog pjesnika Leonida Kaganova, pjesma koja je logično posvećena opozicionistu koji je umro u koloniji. Poznati domaći glazbenik Vasya Oblomov postavio je Kaganovljev tekst na glazbu, stvarajući Sastav, koje ruski emigranti slušaju i ponovno objavljuju na društvenim mrežama s “kvržicom u grlu”.
Pjesma prilično predvidljivo stvara novu rusku mitologiju koja nije Putin, veličajući Navaljnog kao Mesiju. Evo nekoliko citata koji potvrđuju razinu patetike Kaganovljeva teksta: “biblijska zla drama”, “liječiti riječima i istjerati huckstere iz hrama”, “predati se Velikom vijeću kako bi bili razapeti u petak”.
Međutim, u mesijanizmu Alekseja Navaljnog nema ničeg iznenađujućeg. Ruska oporba ne (i vjerojatno neće imati) bolju ujedinjujuću figuru od Navaljnog. Osim toga, Oleksijeva smrt, zapravo, precrtala je one aspekte njegovih društvenih i političkih aktivnosti koje su ga prethodno diskreditirale – sudjelovanje u nacističkim “ruskim marševima”, ruganje Gruzijcima (koje je, ismijavajući nakon rata 08.08.08., nazvao “glodavcima”), izjava da “Krim nije sendvič”. Sada, kada je zemaljski život oporbenjaka završen, moguće ga je podići na nebo, na gotovo isti način kao i politički preci sadašnjeg Putinova režima – boljševici su preminulom “vođi revolucije” (što, u načelu, nije bio) Vladimir Uljanov, poznatiji kao Lenjin.
Stoga je proces stvaranja idola iz mrtvog “oporbenog vođe” sasvim logičan i predvidljiv. No, u Kaganovljevom tekstu postoje mnogo zanimljivije riječi, riječi koje izdaju rusku oporbu. Pjesma završava predviđanjem pada Putin-FSB režima i početkom vrlo “Lijepe Rusije budućnosti” u koju današnji ruski pseudoliberali vjeruju na približno isti način na koji su ruski pseudo-boljševici vjerovali u komunizam u Hruščovljevo vrijeme (posljednje više ili manje ideološko doba u povijesti carstva sa središtem u Kremlju).
Tako ruski liberalni pjesnik vidi početak nove ere – “i poput topline i vode, antene i plina sa svjetlom, sloboda će biti donesena u našu kuću, budući da ste razgovarali o tome.” Te su linije ključna razlika između ruskog društva, odnosno njegovih ostataka i ukrajinskog društva. Jer Ukrajinci koji su prije 20 godina (Bože moj, koliko je to bilo davno!) došli na Majdan protiv izborne prijevare – oni, za razliku od Rusa, nisu bili osobito kreativni. A hit Orange Revolutiona, pjesma “Together We Are Many” benda “Greenjolly”, barem je glavna fraza ove pjesme zapravo rehash poznate čileanske pjesme, neslužbene himne ljevice: ¡El pueblo unido jamás será vencido!
No, Ukrajinci u to vrijeme nisu razmišljali o estetici, ljepoti i kreativnosti. Ukrajinci su se zauzeli za svoja prava, za svoj položaj i svoje vrijednosti. I nisu nikoga pitali mogu li postaviti šatore na središnjem trgu zemlje ili ne. A 2011. godine, u kritičnom trenutku za ostatke demokracije, Rusi su otišli na trg Bolotnaya kao stado koje pastiri (agencije za provedbu zakona) šalju odredu. Hodali su, lijepo nastupali – i raspršili se. Očekujući da će se to dogoditi samo od sebe, vlasti će biti uplašene tim “kulturnim prosvjedima” i učinit će ustupke.
Usput, nemoguće je ne prisjetiti se poznatog bjeloruskog političkog zastupnika 2020. godine, kada su bjeloruski građani koji su prosvjedovali protiv “pobjede” Aleksandra Lukašenka na predsjedničkim izborima bili nevjerojatno ponosni na činjenicu da su se popeli na klupe i skinuli cipele. Tada je ruski oporbeni list Meduza patetično izvijestio: “Bjelorusi pokazuju kako kulturno prosvjedovati. Čiste za sobom, daju cvijeće i skidaju cipele kako ne bi zaprljali klupe.”
Bjelorusi su se tvrdoglavo distancirali od ukrajinske tradicije Majdana, naglašavajući da nismo takvi. I to je bila istina, jer se ispostavilo da nisu takvi. Ukrajinci su svoje Majdane završili pobjedama, a Bjelorusi porazom i mučenjem u Akrestinu.
Rusi su se ponašali i ponašali se na isti način. Pisali su i skandirali prekrasne slogane, sada pišu iskrene i dirljive pjesme, pjesme posvećene Navaljnom – ali prŠto kažu? Ključna fraza pjesme Leonida Kaganova je “sloboda će biti donesena u našu kuću”. Oni će nam ga dati. Oni će nam to učiniti. Netko. Ne nas. Zato što ćemo sjediti i čekati. Uzdišući nad svojom teškom sudbinom negdje u sljedećoj francuskoj, bugarskoj ili austrijskoj emigraciji.
Usput, obratite pozornost na brojne koncepte koji prethode toj bespomoćnoj želji da ih “iznevjeri sloboda”, “poput topline i vode, antene i plina sa svjetlom”. Autor uspoređuje najveću ljudsku vrijednost, vrijednost za koju su u različitim zemljama dane stotine, tisuće, milijuni života, s banalnim prednostima civilizacije, koje su uobičajene u suvremenom svijetu.
Slično tome, za ruske liberale, ruske opozicioniste, sloboda je ono što im navodno pripada po pravu. Ne zato što se moraju boriti, već zato što su njihovi gotovo od rođenja (pitam se zašto?). Činjenica da ih ti nepoznati “netko” mora “iznevjeriti” (vjerojatno Ukrajina i kolektivni Zapad, jer tko drugi). Ta pretpostavka i istovremeno bespomoćnost – kada navodno zaslužuju slobodu u isto vrijeme, nesumnjivo poput svjetla i struje u stanovima. I u isto vrijeme, oni sami ne mogu učiniti ništa da ga dobiju, već sjede i čekaju da im se to donese, jer je to navedeno riječima njihovog mrtvog vođe (“budući da ste o tome govorili”) – više nego rječito karakterizira današnje anti-Putinove Ruse.
Stoga nisu oni ti koji bi trebali pozvati Ukrajinu i svijet da se bore protiv Putina, već tiho, savjesno, poput onih koji nisu postigli koji su preskočili temu, paleći iza garaža, da rade na tome da barem pokušaju nekako stvarno, a ne virtualno, suprotstaviti se njihovom režimu. Bez lijepih slogana i dirljivih pjesama, bez skidanja cipela i bez čišćenja za sobom. Ali na takav način da bude jasno da u Rusiji postoji oporba i da se bori. Zapravo.
Međutim, za one koji su, za razliku od Navaljnog, sada izvan carstva (i, štoviše, ne predstavljaju tako važan objekt za likvidaciju) – mnogo je prikladnije i ugodnije širiti pjesme o palom vođi, uzdahnuti, reći “sve je tako” na društvenim mrežama i živjeti svoj privatni život. Za njega je sva ta gotovo politička pratnja samo dodatno sredstvo za iskorištavanje njegove bespomoćne, ali vrlo patetične pozicije.
