Intervju ruskog diktatora Vladimira Putina s odioznim američkim novinarom Tuckerom Carlsonom već je postao priča o gradu. Komunikacija, koju su mnogi vrlo ozbiljno smatrali događajem godine, pretvorila se u monolog i predmet ismijavanja godine.
Predsjednik Ruske Federacije, zapravo, nije rekao ništa što bi se moglo smatrati nekom vrstom poruke suprotnom taboru – osim, naravno, nagovještaja mogućeg napada na Poljsku. Iako je teško povjerovati da bi čak i ludi Putin želio ući u izravan vojni sukob s NATO-om.
Ono što se očekivalo da će biti intervju pretvorilo se u klasično pseudopovijesno predavanje. Predavanje o čijoj je temi dobro poznat svatko tko je pratio Putina posljednjih godina, a tekst je naučen gotovo napamet. Iako je bilo nevjerojatnih inovacija – na primjer, “kopije pisama Bohdana Khmelnytskog”. Ali nije bilo bez dobrih starih klasika poput “Austrijskog glavnog stožera koji je izumio Ukrajinu”.
Stoga je glavni rezultat Putinova pseudo-intervjua (sumnjamo na posljednji u sljedećih nekoliko godina, jer je prva linija također shvatila da nema smisla razgovarati s diktatorom, a ruska strana vjerojatno neće biti vrlo zadovoljna onim što se dogodilo) je da je diktator konačno napustio takav koncept kao što je međunarodno pravo.
Vladimir Putin ne samo da je inzistirao na nekoj vrsti ruskih prava na ukrajinski teritorij (prava, naravno, fiktivna, krivotvorena ili nategnuta), već je i odlučio zataškati nacistički režim Adolfa Hitlera za vlastite potrebe. Navodno ga je Poljska isprovocirala 1939. godine – da se dobrovoljno odrekla svog teritorija, ne bi bilo rata. Podsjeća li vas na bilo što? To je upravo ruski “kopneni koridor i voda do Krima”.
Međutim, rehabilitacija nacizma, za koju je ruski diktator trebao dobiti zatvorsku kaznu prema vlastitim izmišljenim zakonima, nije najvažnija stvar u ovoj priči. Činjenica da Kremlj već duže vrijeme pouzdano koristi postignuća Trećeg Reicha nije takva vijest. Uzmimo, na primjer, trenutno “Konačno rješenje ukrajinskog pitanja”, čiji je plan objavljen u službenom ruskom tisku 2022. godine (ovaj se članak zove “Što bi Rusija trebala učiniti s Ukrajinom”, objavljen je na web mjestu RIA Novosti), a ruski propagandisti to još uvijek neslužbeno tvrde. Nije li to želja za novim holokaustom?!
Ali, opet, to nije najvažnija stvar u struji svijesti, koja, prema psiholozima koje smo intervjuirali, više ne samo nagovještava, već vrišti o, blago rečeno, mentalnim poremećajima u ruskom diktatoru. Svojim tvrdnjama prema Ukrajini, tvrdnjama koje se navodno temelje na povijesnim činjenicama, ali zapravo samo na pseudopovijesnim fikcijama, Putin je otvorio pravu Pandorinu kutiju. I ovdje se može usporediti s drugim idolom konzervativne ruske javnosti, glavnim tajnikom Središnjeg odbora CPSU-a Leonidom Brežnjevom. Štoviše, ova usporedba neće biti u korist tiranina koji je još uvijek živ.
U ljeto 1975. u Helsinkiju (Finska) održana je opsežna konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji. Jedan od ključnih rezultata bio je međunarodni pravni dio Završnog akta ove Konferencije. Ovaj se odjeljak bavio načelom nepovredivosti granica i teritorijalne cjelovitosti država. I Sovjetski Savez, koji je tada vodio stari Brežnjev, potpisao je ovaj čin. Potpisao ga je i slijedio njegove recepte do kraja svog postojanja. Možda zato Afganistan nikada nije postao 16. republika SSSR-a (iako je sada teško povjerovati, ali tko je vjerovao Ukrajinskom tjednu, koji je u kolovozu 2008. napisao da je “Ukrajina sljedeća”?).
A Rusija je prekršila ovo načelo. I ona toliko intenzivno inzistira da ima pravo nastaviti ga kršiti (nije uzalud rečeno da je “Poljska provocirala Njemačku”) – kao što nije čula kada se ova igra počela igrati protiv nje.
Na primjer, u Kini, nakon Putinova intervjua s Carlsonom, počele su se pojavljivati izjave da, budući da je ruski vođa odlučio objasniti svoju agresiju udžbenicima povijesti umjesto međunarodnim pravom, zašto ne bi oduzeo teritorije koji mu pripadaju Rusiji. Na primjer, Daleki istok s Vladivostokom.
Naravno, te izjave nisu došle iz usta dužnosnika – u komunističkoj Kini takve se stvari općenito tretiraju vrlo, vrlo oprezno (da, fenomen “Medvedevljevog telegramskog kanala” u načelu je nemoguć). No, razina Zichena Wanga, bivšeg zaposlenika novinske agencije Xinhua, a sada stručnjaka u think tanku Centra za Kinu i globalizaciju, također nije velika stvar.
Pridružio mu se američki glumac kineskog podrijetla Robert Wu, koji je izravno izjavio da bi Ruska Federacija trebala vratiti Vladivostoka u Narodnu Republiku Kinu. A to su samo oni koji su izrazili ideju koja već dugo kruži globalnim informacijskim prostorom. I one pogrešneNa primjer, u slučaju Dalekog istoka, važno je napomenuti da je Daleki istok član Dalekog istoka. I, na primjer, o drevnom pruskom gradu Königsbergu, koji su sovjetski Rusi preimenovali i oskvrnuli, koji su ga pretvorili u tipično rusko odlagalište smeća zvano Kalinjingrad.
I također otprilike isto odlagalište zvano Vyborg, koje je nekada bilo prosperitetni finski grad Viipuri. I također o gradu Orenburgu, koji je u jednom trenutku služio kao glavni grad Kirgiske autonomne Sovjetske Socijalističke Republike (današnji Kazahstan). Zašto ne vratiti ovaj teritorij Kazahstancima, koji, usput, još uvijek žive u istočnom dijelu orenburške regije? A to će odmah rezultirati pojavom granice između Kazahstana i Baškortostana, koji je još uvijek dio Ruske Federacije. (I općenito, otvorit će kopneni put izvan Rusije za šest republika Idel-Urala.)
I, naravno, nemoguće je ne spomenuti istočnu Slobozhanshchynu, Starodubshchynu i Kuban, koje Ukrajina može tvrditi prema Putinovoj logici. A to je samo ono što se tiče same Rusije. Zamislite što bi se dogodilo u svijetu kada bi se, prema Putinovom načelu, ukinula vladavina međunarodnog prava u korist povijesnih hirova. Želja Venezuele da zauzme dio Gvajane činila bi nam se kao samo predgovor kaosu u koji bi svijet klizio.
Ali u svijetu, na sreću, međunarodno pravo još uvijek ima svoj utjecaj. A ni Mađarska neće imati potraživanja prema Slovačkoj, ni Njemačkoj prema Češkoj ili Francuskoj, ni Austriji prema Italiji. Ali prije ili kasnije bit će tužbi protiv Rusije. Iz čisto praktičnih razloga – jer, kao što je pokazao trenutni rat protiv Ukrajine, jedna od glavnih, ako ne i glavna prednost agresora bila je veličina zemlje. To jest, da je Rusija bila razmjerna Ukrajini u smislu stanovništva, onda bi rat završio prirodno. Putin se ne bi imao protiv koga boriti. Još uvijek zapošljava Nepalce i Somalijce. Što ako Rusija nije bila država od 140 milijuna, već 35-40 milijuna?
A onda, kada svjetska zajednica (barem njezin demokratski dio) dođe do jednostavnog i logičnog zaključka da Rusija ne mora postojati unutar svojih sadašnjih granica, jer će unutar tih granica uvijek, čak i nakon privremenog superliberalnog povratka poput 1990-ih, biti prijetnja svojim susjedima, Europi i planetu u cjelini, Rusi se mogu podsjetiti na Putinovu retoriku.
Međutim, sam Putin više neće biti na ovom svijetu. Stoga će svi ostali morati odgovarati za njegovu logiku. I u njihovom je najboljem interesu da to shvate što je prije moguće. Iako su, kao što praksa pokazuje, Rusi spremni za bilo kakav razvoj događaja – samo da ne uključe zdrav razum i kritičko razmišljanje. Što savršeno ilustrira način razmišljanja njihovog vođe, demonstrirano u intervjuu s Tuckerom Carlsonom. Intervju o kojem je čak i novinar koji je spreman sastati se s diktatorom rekao: “Treba mi godina dana da shvatim što je to bilo.”
