Za mnoge Ruse Putin je simbol ustajanja s koljena i povratka u rusku carsku veličinu. Iza te logike stoji snažna ogorčenost koja proizlazi iz poniženja devedesetih godina, kada se najmoćnija zemlja svijeta srušila pod vlastitom težinom. Pod Putinom se aktivno briše sjećanje na redove iza “Bushovih nogu”, dok ponos na vođu koji je izazvao cijeli Zapad i hrabro se bori u Ukrajini protiv vojske NATO-a raste. Nasuprot tome, za one izvan stvarnosti “ruskog svijeta”, Putinovo vrijeme na vlasti ponekad se doživljava kao proces brze evolucije: od fasadne oligarhijske demokracije do autoritarne diktature. I baš kao iu danima Kremljologije, kada su postojali znanstveni sporovi o tome gdje je u SSSR-u ležala granica između autoritarizma i totalitarizma, tako se sada nastavlja potraga za znakovima koji potvrđuju da je u Rusiji formirana diktatura. Ta bi razmišljanja bila nepotpuna da je izostavljena sfera kulture. Uostalom, evolucija prema autoritarizmu – sa svojim državnim institucijama, militarizacija društva i agresija represivnog aparata – nije ništa drugo nego znakovi kulturne transformacije. Stoga na toj najvišoj razini treba tražiti konstitutivna obilježja putinizma.
Putin je nespretan diktator, a to nikako nije hrabra teza. Zapadne sankcije koje guše gospodarstvo, prisilno zbližavanje s međunarodnim parijama poput Sjeverne Koreje i Irana, ekonomska ovisnost o Kini, demografska i infrastrukturna katastrofa – to su samo početak popisa njezinih neuspjeha koji dokazuju moju tezu. Ako je Putin stranački satrap, onda sustav koji je izgradio mora biti i manjkav autoritarizam. Putinizam nije ništa drugo nego nered komunizma i carstva, karikatura političke krivotvorine. Putinov put do autoritarizma nespretno replicira obrasce boljševičke evolucije staljinizmu, ali tragediju zamjenjuje farsom.
Zato je postala poznata čarapa na muškom penisu u Rusiji, a ovaj incident označava konačni politički zaokret u razvoju diktature.
Cezura 24. veljače
Sveobuhvatna agresija Ruske Federacije na Ukrajinu u veljači 2022., iako očekivana, šokirala je ne samo Ukrajince i europske zemlje, već i mnoge Ruse. U svijetu ruskih filmaša i drugih javnih osoba, stavovi prema agresivnom ratu brzo su postali glavna odrednica “pozicije”. Otvoreno izraženo protivljenje ratu bilo je ravno odluci o emigriranju (često eufemistički nazvanom “preseljenje”), ili, u slučaju onih koji su već živjeli u inozemstvu, prekinulo mogućnost povratka u Rusiju. Tako se Putin riješio legendarnih rockera poput Yurija Shevchuka iz DDT-a, hip-hop umjetnika poput Noiz MC ili Oxxxymiron, vodećih pop umjetnika kao što je Monetochka. Stand-up komičari, mnogi glumci, redatelji, pisci, nekoliko novinarskih redakcija u punoj snazi otišli su i neće se vratiti. Nakon dvije godine rata, svi oni već imaju status “stranog agenta”, “ekstremista”, “terorista”, optuženog u odsutnosti za širenje laži o vojsci i ratu, ili ih čak traži tužiteljstvo, poput najpoznatijeg ruskog pisca Borisa Akunina.
Suprotna strana barikada, takozvani Z-patrioti, počeli su formirati svoje redove još 2014. godine nakon okupacije Krima, kada je 85 kulturnjaka potpisalo pismo potpore Putinovim akcijama na Krimu i Donbasu. Kasnije im se pridružilo više od stotinu drugih, pokušavajući stvoriti krimski hype diljem zemlje za sebe. Za mnoge od njih potpora ratu 2022. bila je nastavak njihovih ranijih obveza prema vlastima. Među njima, Kremlj je izabrao one koji su postali scenska lica rata. Od pozornica u Moskvi i središnjih kanala, Vladimir Maškov, nekoć poznati glumac, a sada “ratni zabavljač” (igrao je s Tomom Cruiseom u filmu “Nemoguća misija”), Oleg Gazmanov, koji je pjevao za stariju generaciju, fašističkog showmana Šamana, koji je pjevao za mlade ljude. U novinarskim programima nekad cijenjena redateljica Karen Shakhnazarov zalaže se za potrebu rata, a bivši oskarovac Nikita Mikhalkov širi teorije zavjere. Baš kao što plima baca razne predmete na morsku obalu, rat je u središte izbacio i dugo istrošene zvijezde, koje, poput Vike Tsyganke, sada doživljavaju scenski preporod, pjevajući “pobjede velike nacije”.
Kraj Češke
Ovo su primjeri ekstrema. Većina “kreativne klase” usvojila je staru strategiju porobljenih seljaka – tišu od vode, nižu od trave. Marš u Kijev, uostalom, morao je trajati dva ili tri tjedna, uvjerili su se zapadni čelnici. Stoga se pretpostavljalo da će sve raditi samo od sebe, svijet će se vratiti svojim uobičajenim poslovima i glazba će teći kao i prije. Na iznenađenje svijeta i agresora u Kremlju, to se nije dogodilo. Kijev nije pao, a Rusija je zaglibila u razornom rovovskom ratu. I ovdje dolazimo do suštineTrenutna situacija u Rusiji: nije neposredno izbijanje rata dovelo Putinovu diktaturu do kraja, već dug, dugotrajan poraz u njoj. Tijekom sljedećih tjedana i mjeseci rata, mnogi kulturni stvaratelji stvorili su neku vrstu imaginarnog svijeta oko sebe, kao da poriču očite činjenice da su vlasti u njihovoj zemlji pokrenule agresivan i zločinački rat. Taj obrambeni mehanizam ojačan je ambivalentnim odnosom prema ratu i Putinu. Kako je provedena u praksi?
Danas izraz “nije sve tako jednostavno” funkcionira na ruskom jeziku kao idiom. Ništa nije potpuno nedvosmisleno, ionako nikada nećemo saznati istinu, pa se vretenac dijelio na dva dijela. To je bila fraza za racionalizaciju stava tihe većine:
Možda se ne protivim ratu, ali nisam ništa potpisao; Nastupit ću na režimskoj televiziji, ali nisam svirao na pozornici na godišnjicu okupacije Krima i nisam otišao u Donbas nastupati pred vojnicima; Neću osuditi Putina i ostat ću u zemlji jer sam domoljub i volim Rusiju, kakva god ona bila; Nisam izdajica.
To su bila moralna opravdanja, ali iza njih je bio čisti posao. Tržište, lišeno vrhunskih zvijezda, postalo je profesionalni i promotivni Eldorado za one čija je jedina zasluga bila što su jednostavno ostali, pomažući u održavanju fikcije stvarnosti daleko od rata. Ksenia Sobchak zaradila milijune na svojim kanalima u YT i Telegram, Dima Bilan, svojevrsni pobjednik Eurovizije 2008., na turneji, blogeri i tiktokeri svih vjera potpisali su unosne ugovore o oglašavanju, Philip Kirkorov, kralj ruske pop glazbe, radio je što je želio i gdje je htio. Bilo je dovoljno stalno ponavljati da “živimo u teškim vremenima, nažalost”, da je Rusija najvažnija i podržimo naš narod.
Kao što sam rekao, izostanak jasne pobjede znači de facto poraz Kremlja. A kako bi se sakrilo tragično stanje stvari, posebno nedostatak izgleda za pozitivan kraj rata za Rusiju, režim pojačava represiju. Neće biti moguće odbaciti a priori usporedbe trenutne situacije u Rusiji, koje se sve češće pojavljuju, sa Staljinovom erom, osobito u kontekstu show suđenja, kao što je slučaj dramatičara Zhenye Berkovicha i Svetlane Petrychuk, kojima za ništa prijete godine zatvora. Ako Kremlj djeluje prema logici okoštalog staljinizma, onda bi konačno trebao napasti fikciju posebnog svijeta umjetničke češke, koja je iz nepoznatih razloga, čini se, dobila određeni imunitet za formalnu odanost sustavu.
Znamo točno kada je u Rusiji propala fikcija svijeta na marginama rata. To se dogodilo u noći 21. prosinca 2023., baš kad je čarapa skliznula s reperovog penisa Vacio.
Ova posljednja privatna zabava
Blogerica Nastya Ivleeva bavi se ruskim show businessom već dugi niz godina. Karijeru je započela kao manikirka u Sankt Peterburgu, a zatim se preselila u Moskvu, pokrenula Instagram profil i postala zvijezda. Glavni predmet njezinih produkcija bila je ona sama. S vremenom je Nastya proširila svoje aktivnosti na televiziju i serije, zabavne programe i kino, postajući vodeća figura ruskog show businessa. Odmah nakon početka potpune invazije, govorila je protiv rata u Ukrajini na valu ogorčenja, ali se na kraju prebacila u izmišljeni svijet na marginama rata i nastavila zarađivati na ugovorima o oglašavanju od najvećih ruskih oglašivača. Jedan od tih događaja trebao je biti doček Nove godine u modernom moskovskom klubu. Ideja je bila jednostavna i uopće nije bila osobito revolucionarna. Ivleeva je na zabavu pozvala i druge poznate osobe, koje su se trebale pojaviti u skladu s gotovo golim kodeksom odijevanja. I sama se pojavila na zabavi gotovo gola, ali sa smaragdom vrijednim milijun dolara suspendiranim između stražnjice. I sve bi prošlo bez posebnih ekscesa, da nije bilo podudarnosti nekoliko okolnosti, a ne rata. Na zabavu je stigao perspektivni glazbenik Vacio, koji je vjerojatno bio inspiriran zapadnim idolima Crvene ljute čili paprike, uzeo je dress code doslovno i nosio samo čarapu koja mu je pokrivala penis. Nije imao sreće što je u jednom trenutku čarapa skliznula, a povrh svega, zabilježena je na fotografijama. I, možda, ne bi bio najveći skandal večeri da sve nije ispalo onako kako je ispalo, a Putin se nije uključio u ovu priču.
Pokazalo se da je doušnik u ovoj priči Capo di tutti (kum u sicilijanskom smislu) ruske kulture, bivši redatelj Nikita Mikhalkov. Zli jezici u Moskvi počinju šaputati da je on, koji ima pristup Putinovom uhu, prijavio mu o “gotovo goloj zabavi” i navodno mu čak pokazao fotografiju Vaciokoji je prekršio pravila odijevanja. Verzije okolnosti pod kojima se otkaz dogodio razlikuju se. U najelegantnijem sa stajališta dramatičaraPiše da se to dogodilo tijekom sastanka s ranjenim veteranima. Putin, koji ne ide na internet i gleda samo odabrane TV programe, bio je bijesan: ovdje su njegovi vojnici bez nogu i ruku, a tamo u noćnom klubu Vacio Bez čarapa!
Tako je započelo čišćenje ruskih slavnih osoba u zasebnom svijetu, što je konačno izravnalo ideološko tlo u državi. Od 21. prosinca 2023. u kulturnom prostoru Rusije nestale su polusjene i dvosmislene deklaracije. Eskapistički jaz između životinjskog svijeta rata i smrti i svijeta medijskog spokoja, u kojem možete oslijepiti od svjetla, gdje nema mjesta starosti, invaliditetu i smrti, urušio se. On je bio prvi koji je zatvoren Vacio. Prvo je osuđen na 15 dana uhićenja zbog sitnog huliganizma. Kada je pušten na slobodu, odveden je u dodatno vojno povjerenstvo, uručen mu je poziv i pritvoren na još 10 dana zbog navodno daljnjeg sitnog huliganizma. Ruski zatvor čini čuda za preodgoj. Nakon mjesec dana u zatvoru Vacio izbrisao je sve svoje skandalozne videozapise, rekavši da on nije neka vrsta repera, već kvalificirani glazbenik Nikolaj Vasiliev, koji želi raditi za dobrobit nacije i domoljubno obrazovanje budućih generacija. Štoviše, vojnu službu tretira s osjećajem dužnosti, pojavit će se na proljetnom nacrtu i ponosno ga ispuniti.
Ovaj slučaj pokazuje kako disciplinski sustav funkcionira u ruskoj diktaturi. Cijeli složeni državni aparat automatski i nepogrešivo čita zapovjednikove namjere. Ono što je važno, uređaj je u stanju staviti na njegovo mjesto čak i pojedinca, sivog Vasyu, koji je bio dovoljno nesretan u životu da bude na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, a na njega je pao tmurni pogled diktatora. Budući da ovaj mehanizam djeluje prema logici demonstrativnih represija, ciljajući svu potencijalnu Vasku u Rusiji kroz takvu Vasku.
A tu je još jedna važna značajka te diktature – radikalna militarizacija društva. U slučaju događaja u Ivleevi, možete samo vidjeti njegove posljedice, jer je vojna služba ovdje postala neka vrsta kaznene sankcije koja nadopunjuje, na primjer, zatvor. Zanimljivo je da same žrtve prihvaćaju takvo stajalište i vojna služba postaje jedan od mehanizama da se iskupe za svoju krivnju pred državom. Sve je to iskrivljeni odjek Staljinova doba, kada su izdajnici mogli vratiti svoj dug dajući svoje živote u kaznenim bataljunima na prvoj crti bojišnice. Evo zašto Vacio Tako željan da se pridruži vojsci, gdje se nada da će svirati u orkestru. Vacio Nada se da će na taj način isprati svoju krivnju, ali ne uzima u obzir da logika militarizacije pretpostavlja da neće svirati trubu za tvrtku, već će dati svoj život u borbi za Putina. Nikolaj Vasiljev još se ne vidi među tisućama mobiliziranih muškaraca koji su se nadali samo da će odslužiti svoj mandat i vratiti se civilnom životu, ali su se našli na fronti, s koje se nikada neće vratiti.
Sve za frontu
Čistka je započela s ne tako poznatim reperom, ali doslovno svakih sat vremena dobivala je zamah. Svi prisutni na događaju odmah su shvatili da se događa nešto nepredvidivo, mnogo više od moralnog skandala, kada se represivni aparat režima počinje okretati protiv onih koji su godinama pomagali u izgradnji ili prikrivanju. Organizatorica Nastya Ivleeva našla se u sudnici odmah nakon repera. Platila je kaznu za domaćinstvo događaja, ali njezini problemi tu nisu završili. Mobilni operater i banka raskinuli su ugovore o oglašavanju s njom, a porezna služba neočekivano je otkrila da slavna osoba nije platila stotine milijuna poreza. Zbog toga joj prijeti do pet godina zatvora. Ostali sudionici, osobito Philip Kirkorov, pjevač i bivši suprug Alle Pugacheve, počeli su se brisati iz medijske stvarnosti iu doslovnom smislu te riječi.
Kirkorov, neprikosnoveni kralj pozornice, uvijek odan diktatoru, počeo se izbacivati iz već snimljenih televizijskih programa koji su trebali biti prikazani na Silvestrovo. Potpuno je prekrižen i, unatoč cijeni, angažirani su novi glumci i glazbenici te su cijela snimanja snimljena od nule. Za nekoliko dana, čovjek koji je dijelio karte u ruskom show businessu je skinut s programa. Isto se dogodilo i s drugim zvijezdama – oni koji su bili na fotografijama događaja izgubili su vrijeme emitiranja, sudjelovanje u programima i filmovima, koncertne dvorane otkazale nastupe, oglašivači nisu odgovarali na pozive. U takvoj situaciji ostala je samo jedna stvar za ukidanje – poniziti se pred vladajućim aparatom. Tako su sudionici počeli masovno snimati videozapise isprike. Uputili su ih naciji, ali svi su znali da su namijenjeni jednoj osobi. Samo nekolicina je uspjela. Jedna od sretnica bila je Dima Bilan, nekadašnja eurovizijska zvijezda koja je također odana vlastima. Međutim, morao je potpisati zakletvu. U ratnoj diktaturi postoji samo jedan izlaz osim regrutiranjaOtići u vojsku u pratnji TV kamera na frontu ili na koncert u Donjecku i tako odati počast. Odlaskom na okupirana područja, Bilan je spasio svoju karijeru u Rusiji, ali je precrtao sve mogućnosti izvan svojih granica, jer je postao dobrovoljni rob režima. Manje poznate zvijezde slijedile su sličan scenarij i počele prikupljati sredstva za pomoć “našim dečkima” i drugim “žrtvama ukrajinskih fašista”.
Vlasnici kluba u kojem se održavao događaj, stari poduzetnici s iskustvom od 1990-ih, pristupili su stvari na originalan i kreativan način. Smislili su neku vrstu samozatajnosti koja je bila gotovo genijalna. Jednog dana, vlasnik kluba pojavio se u moskovskoj crkvi, u pratnji kamera, i predao relikvije samog svetog Nikole određenom svećeniku. Pokazalo se da ih je upravo kupio putem interneta, s potvrdom o autentičnosti, i dugo ih je planirao donirati pravoslavnoj crkvi, budući da su mu tradicionalne vrijednosti bile najvažnije. Svećenik je prihvatio relikvije, ali njegov zagovor nije pomogao. Pokazalo se da je u klubu otrovano nekoliko ljudi, a sanitarna služba ga je zatvorila kako bi otkrila uzroke. Pokazalo se da je diktatorov gnjev jači od zagovora svetog Nikole.
Čarapa koja je skliznula s Vacio, naravno, bio je samo izgovor, jer bi logika razvoja Putinove diktature ionako dovela do slične čistke. Ali moramo zapamtiti da je putinizam samo nespretna imitacija staljinizma, gdje farsa zamjenjuje tragediju. Kada je staljinizam tek dobivao na snazi, futuristi su još uvijek bili aktivni u Sovjetskom Savezu, sa svojim estetskim idealima i utopijskim vizijama estetske revolucije. Zatim je došla staljinistička revolucija od vrha do dna i pomela sve lijeve fronte umjetnosti, a Mayakovsky se upucao u srce. U Putinovoj revoluciji odozgo, koja je kulminirala “čistkom čarapa”, nema takvih tragedija, jer je današnja umjetnost u Rusiji odavno bezubi, izvedena i, u najgorem smislu, inscenirana. U današnjoj Rusiji nema Mayakovskyja, Meyerholdsa i Eisensteina. I to nije tragikomično Vacio, a samoproglašeni kralj je gol.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Izvorni naslov članka: Skandal ujawnił kryzys reżimu
