Nakon što su od vodećih zemalja NATO-a primili jasne signale o iluzornim izgledima Ukrajine za pridruživanje Savezu u bliskoj budućnosti, ukrajinske vlasti odredile su smjer sklapanja zasebnih sporazuma o takozvanim sigurnosnim jamstvima u slučaju drugog ruskog napada. Podučavani gorkim iskustvom Budimpešte, naši diplomati dali su sve od sebe da spriječe nove neučinkovite memorandume. Međutim, analiza prvih potpisanih sporazuma pokazuje da se u njima ne spominju stvarna jamstva za zaštitu Ukrajine.
Nakon općenito neuspješnog summita NATO-a u Vilniusu, ukrajinska diplomacija našla se u teškoj situaciji. S jedne strane, izgledi za stvarno članstvo u NATO-u odgođeni su na neodređeno vrijeme. S druge strane, društvu je odavno obećano da će vlasti raditi na sprječavanju drugog ruskog napada. Unatoč značajnoj količini kritičnih informacija i povremenim sumnjama u sposobnost Sjevernoatlantskog saveza da odbije vanjsku agresiju, čini se da je članak 5 Unije najbolje jamstvo sigurnosti za Ukrajinu. Ali NATO-u se ne žuri da nas prihvati. Stoga je odlučeno da se radi na posebnim ugovorima s pojedinim državama, koje su isprva glasno nazvane “sigurnosnim jamstvima”.
Već su potpisani ugovori s Velikom Britanijom, Njemačkom i Francuskom. Rad u tom smjeru se nastavlja. Vjerojatno će se u bliskoj budućnosti slični sporazumi sklopiti s drugim zemljama. Vlasti uvjeravaju kako planiraju potpisati sigurnosna jamstva za Ukrajinu s nekoliko desetaka država. To bi trebalo prisiliti Kremlj da odustane od novog čina agresije ako želi ponovno napasti Ukrajinu u budućnosti.
Sigurnosni sporazumi su definitivno bolji od nikakvih sporazuma. Ali nemojte zavaravati sebe i društvo. Ti ugovori ni na koji način nisu zamjena za NATO-ov članak 5. Nitko se neće boriti za nas u slučaju nove agresije. Nećemo vidjeti vojnike iz vojske Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske ili Njemačke pored Oružanih snaga Ukrajine. Opet ćete se morati sami boriti protiv ruskih hordi. To jest, učiniti istu stvar koju oružane snage Ukrajine rade od 2014. godine.
Ukrajinske vlasti u više su navrata naglasile da im nisu potrebni novi memorandumi iz Budimpešte. S jedne strane, ovaj put smo uspjeli postići više nego davne 1994. godine. Potpisani sporazumi odnose se na obvezu opskrbe Ukrajine oružjem u slučaju agresije. Posebno se spominje pružanje sveobuhvatne pomoći za zaštitu i obnovu teritorijalne cjelovitosti naše države unutar njezinih međunarodno priznatih granica, kao i za gospodarski oporavak i obnovu. Naglašava se da su stranke odlučne aktivno odvratiti svaku novu agresiju Ruske Federacije. Postoje odjeljci o vojno-tehničkoj suradnji, proizvodnji oružja i suradnji u vojno-industrijskom kompleksu. Neke klauzule sporazuma odnose se na nastavak sankcija, pritisak na Rusku Federaciju i potrebu da se to privede pravdi. Sud nije zaboravio dodati odjeljke o gospodarskoj, informativnoj, infrastrukturnoj i humanitarnoj suradnji, zajedničkoj borbi protiv kriminala i razmjeni inovativnih razvoja u sporazumima. A u sporazumu s Velikom Britanijom čak se spominje predanost Ukrajine provedbi reformi na putu integracije s EU-om i NATO-om.
S druge strane, mnoge teze već sklopljenih sigurnosnih sporazuma prilično su izjave o dobrim namjerama. Važno je da ih nisu ratificirali parlamenti pojedinih zemalja. To znači da je njihova pravna snaga ograničena. Ugovorima nedostaju brojevi i datumi, ništa se ne govori o godišnjem iznosu financijske potpore. Ne postoje vremenska mjerila za provedbu određenih zadataka i planova. I općenito, gotovo da i nema specifičnosti. Osim toga, sporazumi se sklapaju na razdoblje od 10 godina s mogućnošću njihovog produljenja.
Nije sasvim jasno koji se specifični parametri mogu smatrati uspješnom provedbom ugovora. Zajednička proizvodnja streljiva, oklopnih vozila, bespilotnih letjelica, opreme za elektroničko ratovanje u određenoj količini godišnje? Pomoć Ukrajini u uspostavi vojno-tehničke baze za proizvodnju raketa srednjeg dometa i dugog dometa u sljedećih nekoliko godina? Opskrba određenog broja zrakoplova, tenkova, samohodnih topova? Izgradnja nekoliko desetaka poduzeća u vojno-industrijskoj sferi? Ugovori ne govore ništa o tome, osim općih fraza i izraza namjere.
Unatoč zajedničkim značajkama sporazuma s Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom, svaki od njih sadrži djelomične razlike. Najtemeljitiji dokument je sporazum s Londonom. Dok je sporazum s Berlinom skromniji i manji obujam. Ugovori također odražavaju stav europskih vlada prema pristupanju Ukrajine NATO-u. Budući da Njemačka takvu ideju tretira hladno, ona nije uključena u dokument.
Unatoč naporima vlasti da izbjegnu tužno iskustvo Memoranduma iz Budimpešte, to nije bilo moguće učiniti u potpunosti. U svim potpisanim ugovorima postoji klauzula koja je vrlo slična parafraziranom članku ozloglašenom(a) U mjeri u kojoj je to dopušteno odredbama ovog T-a Glasi kako slijedi: “U slučaju oružanog ruskog napada na Ukrajinu, na zahtjev bilo kojeg od sudionika, sudionici će se konzultirati u roku od 24 sata kako bi utvrdili mjere potrebne za suzbijanje ili odvraćanje agresije.” Stranke obećavaju da će ukrajini u budućnosti pružiti “brzu i trajnu sigurnosnu pomoć, modernu vojnu opremu u svim područjima u skladu s potrebama i gospodarskom pomoći te nametnuti Rusiji gospodarska i druga ograničenja”. To jest, učiniti ono što zemlje NATO-a rade za Ukrajinu na ovaj ili onaj način.
Ali što je “moderna vojna oprema”? U kojem se vremenskom smislu riječ “hitna pomoć” može protumačiti kada vas napadne neprijatelj? O kakvim “ekonomskim sankcijama protiv agresora” govorimo? Apstraktni koncepti utvrđeni u ugovorima ne pružaju priliku za odgovor na tako važna pitanja. Možda će Njemačka i Francuska smatrati da je iznos vojne pomoći značajan, a vojna oprema moderna. Ali Ukrajina može imati drugačije mišljenje o ovom pitanju. Slično tome, “hitna pomoć i dugotrajna skrb” također se mogu tumačiti drugačije. Za neke je to nekoliko dana, a za druge nekoliko mjeseci. Nažalost, apstraktna priroda takozvanih sigurnosnih sporazuma omogućuje vrlo različita tumačenja. I u tome postoje veliki rizici.
Osim toga, ugovorima se ne uzimaju u obzir politička pitanja. Predviđaju idealnu situaciju. Kada će odgovorni političari i vlade biti na vlasti, tko će imati razumijevanja za potporu Ukrajine i razumjeti prijetnju ruske agresije. Ali hoće li uvijek biti tako? Postoji opasnost da pitanje pomoći Ukrajini postane talac političkih intriga i unutarnjih borbi. Trenutna situacija s kašnjenjem pomoći iz Sjedinjenih Država vrlo je ilustrativna. Ukrajina nije imuna na svoje ponavljanje u budućnosti u različitim zemljama. Stoga ne biste trebali polagati pretjerane nade u takve poslove.
U kontekstu globalne krize svjetske sigurnosti, takvi međunarodni ugovori mogu se pokazati kao slamka koja se želi shvatiti. Ali koji vas neće spasiti od problema i neće zaštititi. Da se Izrael nadao ugovorima i memorandumima na način na koji to ponekad čini ukrajinska vlada, jednostavno ne bi imao streljiva za nastavak borbe protiv Hamasa upravo sada. Da ne spominjem odgovor na ozbiljnije izazove.
Zapravo, potpisani sigurnosni ugovori popravljaju trenutni status quo. Oni ne jamče Ukrajini pouzdanu zaštitu od agresije. Ali, ako se Rusija usudi ponovno napasti, bit će im dopušteno računati na vojnu pomoć. U idealnom slučaju, mnogo brže nego što je bilo nakon 24. veljače 2022. Iako nema jamstava da će se sve dogoditi onako kako bi Ukrajina željela.
