Ukrajinsko društvo pozdravlja drugu godišnjicu početka velike invazije ruskih okupacijskih snaga s pomiješanim osjećajima. Nažalost, više ne osjećam optimizam, mentalno uzdizanje, vjeru u pobjedu koju smo imali prije godinu dana. Ali također nema šoka, straha i osjećaja beznađa koji smo doživjeli krajem veljače 2022. Mi, Ukrajinci, već smo navikli percipirati rat kao dio svog života, naučili smo koegzistirati s njim i shvatili smo da se ne trebamo nadati očaravajućoj pobjedi, već i katastrofalnom porazu.
Sjetimo se kako je još u prvoj polovici veljače 2022. većina nas vjerovala u “roštilj u svibnju”, a ne u potpunu invaziju. Da, američka i britanska obavještajna služba navodno su upozorile da se Putin priprema za napad, ali naše vodstvo ovdje na terenu trebalo bi biti bolje orijentirano. A budući da se čulo iz Bankove ulice: “U Bagdadu je sve mirno!” – Vjerovao sam da nema potrebe previše brinuti.
Ta je vjera tvrdoglavo potkopana nizom događaja. Najupečatljivija od njih je hitna evakuacija stranih veleposlanstava. Prvo, u Lviv. Kao rezultat toga, diplomatska popunjenost grada po kvadratnom metru srušila je sve povijesne rekorde. Ambasadori, atašei, savjetnici mogli su se naći svugdje – u restoranima i kafićima, u muzejima i izložbama, u kazalištima i na koncertima. To je samo raj za novinare, kada možete lako intervjuirati veleposlanike Izraela, Francuske ili Argentine uživo. Jedini razlog zbog kojeg su svi došli u Lavov bio je alarmantan.
Ovdje bi se naše vodstvo opametilo, shvatilo da sve to nije samo uzalud, da ima još nekoliko dana, pa ih moramo maksimalno iskoristiti. Dići u zrak mostove, kopati rovove, instalirati ježeve na staze potencijalne ofenzive. Započnite hitnu mobilizaciju, preraspodijelite postojeće rezerve na najopasnija mjesta. Ali, kao što znamo, u stvari, ništa od ovoga nije učinjeno. A ako je bilo nečega, to katastrofalno nije bilo dovoljno.
A mi, obični Ukrajinci, mogli smo se samo radovati što neprijatelj još nije napao. 16. veljače je već prošlo, ali gdje je obećana ofenziva? Ne! Tada ćemo predstaviti novi praznik – Dan nacionalnog jedinstva. Sada sve to zvuči kao ruganje.
Putin već najavljuje priznanje “DPR-a” i “LPR-a”. I dalje imamo pacifističko raspoloženje… Sve do trenutka kada rakete i zračne bombe doista nisu letjele na naše gradove, kada su se tisuće kolona oklopnih vozila kretale preko naše granice.
Još jednom ponovno čitam svoju naivnu objavu na Facebooku, napisanu 24. veljače 2022. Tamo sam izrazio nadu da potpuna invazija neće moći dugo trajati. Čak i ako to nisu Arestovychova “dva ili tri tjedna”, dugi rat nije potreban samoj Rusiji, Putinu i stalnim gostima Kremlja. Na kraju su ruske snage mobilizirane u to vrijeme bile iznimno male za obavljanje punopravne okupacije. A kako Rusi zamišljaju ovu okupaciju? Da napadaju naš teritorij, zarobljavaju neki ukrajinski grad ili selo, i što dalje? Vozit će smiješne automobile sa zvučnicima i pozivati zaprepaštene ukrajinske građane da dođu u zapovjednički ured na registraciju. Barem su takve sablasne slike nacrtane mojom maštom, ekstrapolirajući na sadašnje snimke iz sovjetskih filmova o Drugom svjetskom ratu. Pa, ovo je potpuna besmislica u 21.
Šok, bol. Iako je i tada, u prvim danima punog rata, još uvijek postojalo uvjerenje da će rusko društvo i tamo, u Kremlju, brzo shvatiti apsurd onoga što se događa. To jest, apsurd njihovih odluka i postupaka, pa će uključiti brzinu za vožnju unatrag. Uostalom, pregovori u Bjelorusiji već su započeli.
Međutim, Rusi se nisu žurili preokrenuti brzinu. Brzo je postalo jasno da su te maštovite sablasne slike počele oživljavati na okupiranim područjima. Štoviše, izmišljeno “kino i Nijemci” izgledalo je mnogo povoljnije, mnogo humanije od stvarnosti do koje dopiru ružne ruke Kremlja. Mislili ste da sada ne može biti “zapovjedničkog ureda”, ali pojavili su se u obliku okupacijskih uprava. Pojavili su se izdajnici-suradnici, pljačka okupatora počela je cvjetati i mnogo brutalnije nego što su redatelji sovjetskih filmova mogli zamisliti. Saznali smo za unaprijed pripremljene popise pogubljenja, o stvaranju pravih komora za mučenje od strane ruskih okupatora, o uništenju Ukrajinaca od strane cijelih obitelji, uključujući djecu. Nema šanse, samo na ulici, pred susjedima.
Zato smo htjeli osvetu, pravdu. I u ovoj potrazi, “ugnjetavanje i bijes protiv naših neprijatelja su nas hranili.” I uskoro je osveta ostvarena. Prvo u ofenzivi u Harkivu, a zatim u ponovnom zauzimanju Khersona. Bilo je i uspješnih operacija za vraćanje kontrole nad Crnim morem, potonuće ruskih ratnih brodova, uključujući vodeći brod Moskva, i ponovno osvajanje otoka Snake. Vojno iskustvo pokazalo je da su Oružane snage Ukrajine sposobne boriti se pod jednakim uvjetima s “drugom vojskom svijeta”, pa čak i(a) U mjeri u kojoj je to dopušteno odredbama ove Konvencije, tajnik-
Također je posvjedočio o neugodnim okolnostima da je ključ naše pobjede vojna pomoć sa Zapada. Bez američkih, njemačkih i britanskih tenkova, haubica, raketa i streljiva neće biti moguće pobijediti neprijatelja. Zapad se zakleo da će nam pomoći “koliko god bude potrebno”. Međutim, zapravo, u Europi i Sjedinjenim Državama, “Ukrajinski umor” raste sa svakim danom rata. Javna potpora vojnoj pomoći opada, a stranke koje se protive trošenju novca na pomoć Oružanim snagama Ukrajine postaju sve popularnije. Ukrajina postaje talac međustranačkih sukoba. Čak i naša susjedna Poljska, čija je podrška na početku rata bila bez presedana, sada nam zabija nož u leđa, dopuštajući poljskim poljoprivrednicima da blokiraju granicu s Ukrajinom i bace naše žito na autoceste i tračnice.
No, situacija nije najbolja u samoj ukrajinskoj politici, pogotovo nakon neshvatljive ostavke vrhovnog zapovjednika Valeryja Zaluzhnyja i, zapravo, cijelog vodstva vojske. I to se dogodilo u jednom od najkritičnijih trenutaka u kazalištu rata. Odmah nakon toga, Avdiivka je predana. Štoviše, prema mnogim vojnim stručnjacima, predaja je prilično kaotična, s mnogim gubicima, okruženjima i stotinama ukrajinskih zatvorenika. I prije svega, upravo zbog činjenice da je naredba potpuno promijenjena, au takvim trenucima nemoguće je izbjeći gubitak kontrole i komunikacije.
Naravno, najnoviji problemi na fronti prvenstveno su povezani s glađu od granata, što je rezultat kašnjenja američkog Kongresa u odobravanju vojne pomoći Ukrajini. Što je još jednom pokazalo ovisnost naše vojne pobjede (a možda čak i opstanka) o tome kako republikanski kongresmen glasa. Hoće li predsjednik Zastupničkog doma Mike Johnson popustiti i konačno staviti ukrajinsko pitanje na glasanje? Mađarski premijer Viktor Orbán neće praviti još jednu gužvu prilikom odobravanja pomoći Ukrajini ili odobravanja sankcija protiv Rusije.
Nažalost, tijekom dvije godine rata, naša vlada je učinila katastrofalno malo da barem djelomično učini naše vojne zalihe neovisnima o raspoloženju u Bruxellesu ili Washingtonu. Za razliku od Rusije, koja aktivno obnavlja vojno-industrijski kompleks.
Situacija s izgradnjom ukrajinskih obrambenih linija, koja bi mogla odgoditi superiorne snage neprijatelja čak iu prisutnosti nedostatka streljiva, ne izgleda najbolje. Opet, Rusija sa svojim “Surovikin linijama” izgleda mnogo povoljnije u ovom aspektu.
Iako je jasno da Rusija također ima mnogo problema. A pobjeda Avdiivke s napadima mesom bila je više pirova pobjeda Rusa.
Sjetimo se s kakvim smo optimizmom i entuzijazmom dočekali prvu godišnjicu rata. Bile su dvije grandiozne pobjede u regiji Harkiv i u Khersonu. Zemlje skupine Ramstein obećale su nam “planine zlata” oružja. Formirana je “tenkovska koalicija” i započeli su razgovori o “zrakoplovnoj koaliciji”. Mašta je nacrtala slike kako bacamo omražene osvajače u Azovsko more, provaljujemo na Krim…
Iza ove euforije pokušali smo ne primijetiti dosadne detalje. Na primjer, da se Washingtonu ne žuri riješiti pitanje F-16. A što može biti velika ofenziva bez ne samo zračne kontrole, već i bez pariteta zrakoplovstva?! Biden je tvrdoglavo odbijao osigurati rakete ATACMS, bez kojih je zadatak uništavanja ruske logistike bio vrlo težak. Kancelar Scholz se, pak, opirao projektilima TAURUS, iako su ga vršili pritisak i koalicijskih partnera i oporbenih kršćanskih demokrata.
U međuvremenu, Rusi su gradili snažnu “Surovikinovu liniju”, polili je betonom, rudarili prilaze, vukli artiljeriju na mjesta potencijalnog proboja, punili rovove novopridošlim mobiliziranim vojnicima i pripremali zrakoplove za uništavanje zapadnih oklopnih vozila. Ova “Surovikin linija” bit će kobna za nas 2023. godine i pokopat će sve naše nade za munjevitu pobjedu.
Što nas čeka u trećoj godini rata? Naravno, ništa dobro. Ali u isto vrijeme, ništa tako loše da vrijedi pasti u apatiju. Najvjerojatnije će se nastaviti pozicijski rat, igra iscrpljivanja i utrka u naoružanju.
Tko će imati najbolje karte u ovoj igri? Sve ovisi. To ovisi o potpori Zapada, čiji je ekonomski potencijal mnogo puta veći od ruskog. Stoga će sljedeća utrka u naoružanju sasvim predvidljivo završiti još jednim porazom Kremlja. Ovo je neka vrsta osrednjeg scenarija.
Možda će Zapad, a prije svega Sjedinjene Države, shvatiti da je potrebno zaustaviti sve ove igre i jednom zauvijek eliminirati rusku prijetnju. Izlaz je očigledan – naoružati Ukrajince najnaprednijom, najmoćnijom vojnom opremom i dati nam priliku da ispunimo ovu svetu misiju za svijet. Ovo je najbolji scenarij.
Najgore je što je Zapad potpuno umoran od Ukrajine. Donald Trump može doći u Bijelu kuću i odlučiti obnoviti prijateljstvo s Putinom. U europskim zemljama mogu pobijediti “pat”Ifist” proruske stranke. Stoga će nam zapadna vojna pomoć biti smanjena što je više moguće. Također moramo biti spremni na to i podići vlastiti vojno-industrijski kompleks. I također, konačno riješiti pitanje mobilizacije.
Naravno, sve ove scenarije lako može prekrižiti neki neočekivani “crni labud”. Ali što ovdje možete napisati, zato je on “crni labud”, jer se o njemu ništa ne zna unaprijed.
