Traženje nekih trendova ili obrazaca u povijesti nije samo nezahvalan zadatak, već i metodološki pogrešan. Tako su u devetnaestom stoljeću, po analogiji s prirodnim znanostima, pozitivisti počeli tumačiti povijest kao punu unaprijed programiranih zakona koji će prije ili kasnije dovesti do unaprijed određenog scenarija. Međutim, suvremeni povjesničari (barem oni koji nisu u pozitivističkom diskursu) govorit će o slučajnosti, a ne o sigurnosti. I jedna takva slučajnost je da je veljača tijekom prošlog stoljeća u povijesti Ukrajine i mjesec naših postignuća i tjeskoba, ako uopće ne i tragedija.
Iako je sve počelo ohrabrujuće. Ukrajinci su se među prvima pridružili u diplomatskom okončanju Prvog svjetskog rata – barem na njegovom Istočnom frontu. Dana 9. veljače 1918. u Brestu, izaslanici novoproglašene neovisne Ukrajinske Narodne Republike potpisali su mirovni sporazum s predstavnicima četverostrukog saveza.
Sama činjenica zaključenja dokumenta Ukrajinske Narodne Republike kao neovisne države bila je uspješna, s obzirom na to da su predstavnici boljševika, koji su u to vrijeme također bili u Brestu, apelirali na činjenicu da su uključivali delegate iz “prave” ukrajinske vlade – iako sovjetske sorte, a dan prije boljševički odredi okupirali su Kijev, a vlada UPR-a bila je prisiljena premjestiti svoje sjedište u Žitomir.
I prema samim uvjetima, osim regije Dnjepar, teritorij Ukrajinske Narodne Republike trebao bi uključivati regiju Kholm s Podlasiejem, iako bi Galicija i Bukovyna ostale dio Austro-Ugarske – međutim, s obećanjima o statusu zasebne krunske zemlje. UPR je sa svoje strane preuzeo odgovornost za opskrbu središnjih sila stočnom hranom i industrijskim proizvodima. No, možda je najvažnija stvar u tim uvjetima bila da je ugovor postao temelj za konsolidaciju u sporazumu od 3. ožujka 1918., koji je potpisao Četverostruki savez s boljševicima, zahtjev za priznavanje vlade UPR-a i hitno povlačenje boljševičke vojske s ukrajinskih teritorija. Nažalost, učinak sporazuma bio je kratkotrajan – do travnja 1918. sama Središnja rada već je izgubila vlast, a onda je uslijedio poraz četverostrukog saveza u Prvom svjetskom ratu, rat “svi protiv svih” na ukrajinskom teritoriju, posebno unutarnji ukrajinski sukob između pristaša Pavla Skoropadskog i pristaša Imenika Ukrajinske Narodne Republike, i atamanshchyne, “Makhnovista”, “bijelaca”, “crvenih”… A onda, znate, kako je sve završilo i trajalo do 1991…
Barem je bilo otpora! Iste veljače, već 1929. godine, u Beču je stvorena Organizacija ukrajinskih nacionalista. U svom podrijetlu bili su bivši časnici ukrajinskog oslobodilačkog pokreta, na čelu s Yevhenom Konovaletsom. A nakon njegove tragične smrti, OUN je vodio njegov dugogodišnji kolega iz revolucionarnog vremena, Andriy Melnyk.
I premda su zbog unutarnjih promjena i optužbi Melnyka za neodlučnost i dijelom inerciju mlađeg krila Organizacije, na čelu s Banderom (u veljači 1940. u Krakovu najavili stvaranje revolucionarnog vodstva), napori OUN-a u trenutku potrebne konsolidacije bili su raspršeni (a obje frakcije ponekad su se međusobno borile na takav način da ne biste poželjeli neprijatelju), OUN (i “Melnykites”, i “Banderites”) ostali su važan čimbenik u borbi za ukrajinsku suverenu državu (naime ujedinjenu, a ne čisto galicijski ili dnjeparski!) kako u međuratnom razdoblju, tako iu vrijeme Drugog svjetskog rata (i protiv nacista, u čijim je rukama u veljači 1942. aktivna aktivistica OUN-a Olena Teliha umrla u Kijevu iu SSSR-u) iu poslijeratnom razdoblju. Uostalom, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, to je bilo jedno od onih, kako bismo danas rekli, “čvorišta” koja su održavala komunikaciju među različitim središtima ukrajinske zajednice. Međutim, većina ih je već u emigraciji.
A u Transcarpathiji, veljača je vrijeme procesa izgradnje države. 12. veljače 1939. tamo su održani izbori za Soim Carpatho-Ukrajina. To je zakonodavno tijelo tadašnje autonomije koje će 15. ožujka 1939. odobriti proglašenje državnog suvereniteta Carpatho-Ukrajine, izabrati Augustyna Voloshyna za predsjednika nove države, formirati vladu na čelu s premijerom Julianom Revaijem, šefom parlamenta Augustinom Stefanom, i usvojiti ustavne zakone koji će postaviti temelje za novu ukrajinsku državnost – prvi put obnovljenu nakon što je ukrajinska revolucija izgubila dva desetljeća ranije. I, nažalost, kratkotrajan.
U međuvremenu, veljača, a posebno njezina druga polovica, nehotice evocira daleko od najljepših uspomena. Krvavi sukobi u blizini Verkhovne Rada Ukrajine, Mariinsky Park, Hrushevsky Park, Instytutska ulica, pokušavaju upasti na Maidan nehotice dolaze na pamet. Suzavac. Omamljujuće granate. Palice. Pucnjeve. Snajperisti. Hotel “Ukrajina”. Snimke s tijelima palih heroja Nebeske stotine naslaganih jedan do drugoga. Odavanje počasti njihovom sjećanju na Majdan, koje se ne zove bez razloga Neovisnost. “Patka pliva” u izvedbi Picardiansa.
To su prvi “mali zeleni” na Krimu, koji su se tamo prvi put pojavili bez znakovlja 20. veljače 2014. i počeli se silom pripremati za nezakonito oduzimanje otoka, što je bilo popraćeno blokadom lokalnih vlasti i vojnih jedinica, a završilo pseudoreferendumom o pristupanju Krima i Sevastopolja Ruskoj Federaciji, održanim uz prijetnju oružjem 16. ožujka 2014.
I također – eksplozije raketnih napada i beskrajne sirene za zračni napad tog sivog kasnog zimskog jutra 24. veljače, svi znaju koje godine. Nekoliko neprospavanih noći. Stalno praćenje vijesti s fronte i iz blizine Kijeva. Podrumska skloništa. Neizvjesnost što će se sutra dogoditi glavnom gradu i Ukrajini u cjelini.
Međutim, ne kažu uzalud da je najmračnije vrijeme prije zore. Zatim, 2014. godine, možda čak i 20. veljače, kada se broj mrtvih prosvjednika približavao stotinu, bilo je teško zamisliti da će ovaj naizgled monolitni kleptokratski režim Janukovičeva pasti preko noći. Odjednom se ispostavilo da je već planirao pobjeći. Da su i tada ti zlatni kruhovi, cringe slike i stare tiskane knjige koje su prethodno ukradene iz nacionalne kulturne baštine bile pakirane za odlazak (međutim, nije ih imao vremena sve ponijeti sa sobom). A jučer su, čini se, narodni zastupnici odani Partiji regija stajali u redu za izjave o napuštanju političke snage. I revolucija dostojanstva je pobijedila. Međutim, nažalost, nije bilo beskrvno.
Čak i nakon veljače 2022., ožujak je došao s odlučnim odbijanjem obrambenih snaga Ukrajine. Kao rezultat toga, neprijatelj se povukao iz ukrajinske prijestolnice, kao i napustio Kijevsku, Chernihiv i Sumy regiju općenito. A tu su i operacije otoka Zmiinyi, Slobozhansky i Kherson. Iako, nesumnjivo, ono što sam vidio na područjima oslobođenim od ruskog okupatora, od Buche do Izyuma, čini da mi se krv ohladi …
Ovogodišnja veljača također je puna tjeskobe. Od razmišljanja o tome hoće li zamjena vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine nekako značajno promijeniti situaciju na frontu, do razmišljanja o tome što će se uopće dogoditi s istom frontom. Zar definitivno nema sukoba između Zelenskog i Zaluzhnyija, i ako je tako, do čega to može dovesti unutar države? A što će se dogoditi s financiranjem Ukrajine u kontekstu sporova u američkom Kongresu?
U tom kontekstu, pitanja poput: “što je Elon Musk rekao o Ruskoj Federaciji?”, “kako je neprijatelj sada počeo koristiti Starlink?” pa čak i činjenica da je Putin tradicionalno (i inovativno za zapadnu publiku) pljunuo u povijesnim pseudopovijesnim izletima u intervjuu s Carlsonom više ne izgleda posebno zanimljivo. Iako je vjerojatno da ti aspekti mogu postati važni argumenti u kontekstu daljnjeg odnosa američkih političara prema rusko-ukrajinskom ratu.
Međutim, ne smijemo odustati. Nakon veljače uvijek dolazi proljeće. U 2014. i 2022. godini neprijatelj je mislio da će to biti svečano “ruski”. Ali ipak se ispostavilo da je ukrajinski. I ovaj put će biti isto. Jednostavno nemamo drugog izbora.